“Sve u jedan glas” treći je po redu festival aktivističkih zborova koji se u organizaciji aktivističkog zbora Le Zbor 21. travnja održava u zagrebačkom Teatru &TD. Le Zbor ove godine slavi trinaesti rođendan, a najljepši poklon, kažu, bila bi donacija za troškove organizacije festivala. Ususret festivalu, o aktivizmu, subverzivnosti jezika, simbolici glasa te povijesti i budućnosti zbora, razgovarale smo s članicama.
Le Zbor uskoro slavi 13. rođendan. Možete li se prisjetiti početaka i razvoja zbora?
Kroz zbor je u zadnjih 13 godina prošao jednak (ako ne i veći) broj postava, tako da u trenutnom postavu nema niti jedne članice koja je bila prisutna pri osnivanju zbora, ali uz pomoć nekih bivših članica, saznale smo kako se zbor prvi put sastao u listopadu 2005. godine, s idejom zastupanja prava LGBTQI zajednice kroz pjesmu i nisu dugo čekale – već su za Božić te godine složile repertoar. Od tada do danas zbor je prošao puno toga, od ranih zagrebačkih povorki ponosa, prvih splitskih povorki ponosa, referenduma o braku, stajanja pred bolnicama, pjevanja na pozornicama i na kolnicima…Uz to, kroz zbor su prošli deseci i deseci žena, koje su svojim glasovima i stavovima oblikovale zbor. Ponekad je sastav bio veći, ponekad manji, ali uvijek srčan. Bez obzira na česte izmjene postava, ideja i duh Le Zbora se uspio održati u ovih 13 godina.
Sada brojite devet aktivnih članica, neke su na pauzi, a neke “leteće”. Kako se usklađujete, kako vježbate? Zborovi obično imaju zadanu strukturu i hijerarhiju; kako to izgleda kod vas?
Zbor funkcionira na principu horizontalne hijerarhije, što znači da sve odluke donosimo glasanjem i da niti jedna članica nije nadređena drugima. Na sastancima (koji su uvijek vrlo živi i glasni, kao što i priliči jednom aktivističkom zboru), zajedno odlučujemo koje pjesme obraditi, koje nastupe prihvatiti i koje prosvjede podržati. Pri donošenju odluka, svaka članica ima pravo uložiti veto ukoliko smatra da je donesena odluka u potpunosti oprečna principima na kojima se zbor temelji. Poslove i zaduženja vezana uz zbor, kao što su zborski mail, Facebook stranica, organizacija nastupa i sl., dijelimo tako da svaka članica obavlja dio posla.
Jedini aspekt u kojem jedna članica ima više autoriteta jest onaj glazbeni. U tom dijelu, naravno, dirigentica ima zadnju riječ u vezi strukture proba i načina izvježbavanja pjesama. No, na sreću, naša dirigentica je uvijek otvorena za sugestije i suradnju po tom pitanju.
Svima nama je zbor dodatni sadržaj uz posao i ostale obaveze, no trudimo se biti redovite na probama i dolaziti u što većem broju na nastupe i prosvjede jer smo se u zboru s istom motivacijom i ciljem, a to je da na svoj specifičan način izrazimo nezadovoljstvo događajima oko sebe i podržimo one inicijative koje pokušavaju nešto promijeniti.
Aktivistički ste zbor. Pjevale ste i stenjale pred bolnicama, tvornicama, Saborom, pred kordonima policije, molitelji_ca_ma, radnicima_cama. Što vama znači aktivizam? Kako izgleda prožimanje aktivizma i pjesme? Zašto je glas važan u aktivizmu?
Oko odgovora na pitanje što nama znači aktivizam, ponekad se ni mi same ne možemo složiti. Ponekad nam se čini da je aktivizam samo naše pojavljivanje i pjevanje na skupu ili prosvjedu na koji smo pozvane, a ponekad razglabamo o tome kako pravi aktivizam zahtjeva još aktivniji angažman u obliku naših originalnih akcija. Festival “Sve u jedan glas” predstavlja upravo takav jedan pokušaj. Stajanje pred bolnicom nasuprot molitelja_ica, pjevanje na Povorci ponosa, Trnjanskim kresovima, pred Saborom – sve su to različiti oblici aktivizma, ponekad znak podrške, a ponekad protesta. Ono oko čega se u zboru slažemo je da uvijek pokušavamo biti subverzivne, provokativne, ali i (kada je moguće) konstruktivne, kako se naš aktivizam ne bi pretvorio u čisto estetski, isprazni aktivizam koji to zapravo i nije.
Prožimanje pjesme i aktivizma zapravo je vrlo prirodno i organsko. Glazba i aktivizam dijele emocionalnu podlogu. Pjesma, kao i druge vrste umjetnosti, omogućavaju da se kaže ono što ljudi ponekad ne žele ili ne mogu čuti u običnom razgovoru. Teško je ostati ravnodušan na pjesmu, jer ona obično izmami neku emociju, bilo to slaganje, iritaciju ili nešto treće. Glazba kao univerzalan jezik dodaje još jedan sloj emocija aktivističkim porukama, a upravo je taj emocionalni odgovor jedna od najbitnijih komponenti aktivizma. Nadalje, svaka pjesma ima svoju poruku, a u mnogim slučajevima, ona je aktivistička. One koje pak nisu po prirodi aktivističke, predstavljaju prostor za isticanje problema kroz subverziju. Tako primjerice jednaki aktivistički potencijal imaju partizanske pjesme i obrada Thompsonove “Lijepa li si”, jer u oba slučaja svrćemo pozornost na određenu problematiku, samo na dva različita načina.
Glas, kao naše osnovno aktivističko oruđe (ili oružje, ovisno o situaciji), sve više postaje i simbol. Oduvijek se uz aktivizam veže ideja glasa jer je glas potlačenih skupina, metaforički, a ponekad i doslovce, upravo ono što se oduzima ili zatire. Stoga je logično da je upravo glas toliko važan u našem aktivizmu. Njime kontriramo patrijarhalnoj ulozi tihih i poslušnih žena, te prkosno i besramno potvrđujemo stereotipe glasnih feministkinja, jer iako znamo da je taj izraz često zamišljen kao uvreda, mi u njemu ne vidimo ništa negativno. Imati glas prvenstveno znači znati vlastitu vrijednost, te imati mogućnost pobune, izražavanja nezadovoljstva, pružanja podrške. U kontekstu zbora, glas znači i osjećaj zajedništva i solidarnosti. Svatko tko pokuša pjevati, osjeti koliko je to u početku možda nelagodno, jer glas je nešto vrlo osobno i nedjeljivo od nas samih, ali pjevanjem u aktivističkom zboru dobiva se osjećaj sigurnosti u vlastiti glas, kao i svjest da je svaki glas bitan, kako simbolički tako i doslovno.
Festival aktivističkih zborova održava se treću godinu zaredom, po prvi puta u Hrvatskoj. Koga nam sve dovodite? Možete li ukratko predstaviti zborove koji će nastupiti?
Dovodimo sedam sjajnih zborova iz bližeg i daljeg susjedstva: Praksu iz Pule, ZborXop i Domaćegoste iz Zagreba, Horkestar iz Beograda, 29. Novembar iz Beča, te Z’borke i Kombinat iz Ljubljane. Svim zborovima je zajednička činjenica da su samoorganizirani aktivistički zborovi te da na neki način svojim djelovanjem pokrivaju teme feminizma, položaja izbjeglica ili nacionalnih manjina, položaja LGBTI zajednice itd.
Z’borke, primjerice, smatraju kako zborsko pjevanje nije dovoljno u interakciji sa svojim sadržajem te se pjesmom bore protiv sekszima i pokušavaju osnažiti žene, dok Horkestar vode pitanja: može li zbor biti samoorganiziran izvan konteksta škola, crkvi i kulturološko-umjetničkih organizacija? Može li zbor biti kritički, a ne samo usmjeren na prigodu? Zatim, zbor (odnosno hor) 29. Novembar gaji antifašistički, radnički i gasterbajterski repertoar na desetak jezika i trenutno okuplja oko 40 što stalnih što kliznih članova. Kombinatke pjevaju pjesme otpora iz cijelog svijeta, a Praksa izlazi na ulice s pjesmama koje govore o društvenim razlikama u kojima živimo, klasnoj solidarnosti te nadilaženju nacionalnih barijera, pjesmama koje su stoljećima služile političkom osnaživanju obespravljenih. Domaćigosti okupljaju ljubiteljice i ljubitelje pjevanja koji doprinose glazbenoj raznolikosti hrvatskog društva pjevajući pjesme iz raznih dijelova svijeta, dok ZborXop pjeva srpske tradicijske pjesme u izvornom obliku, jer “žele modernom društvu prenijeti dio povijesti u svoj njenoj ljepoti, ali i surovosti i nekorektnosti, te time osvijestiti promjenu koja se desila i koja se još uvijek dešava”.
Pokrenule ste Indiegogo kampanju za organizacijske troškove festivala. Koliki iznos očekujete skupiti? Kako danas u Hrvatskoj uopće izgleda financiranje nezavisne scene?
Naš ciljani iznos je 3000 dolara, kojim bismo pokrile troškove prijevoza, smještaja i hrane za sudionike festivala. Stvarno bismo htjele da na festivalu bude raznolik spektar izvođača i za to nam je potrebna pomoć, jer kao samoorganizirani zbor nemamo neograničena sredstva na raspolaganju. Financiranje nezavisne scene u Hrvatskoj danas izgleda, jednom riječju – neizvjesno. Za kulturu se izdvaja sve manje novca iz državnog proračuna, a o potpori aktivistikoj sceni kao takvoj gotovo da nema ni riječi. Mi se uglavnom oslanjamo na solidarnost udruga i incijativa s kojima inače surađujemo i koje se bore za iste ciljeve kao i mi. Zato smo jako sretne i zahvalne udruzi Domino (organizatorima Queer Zagreb i Perforacija), koji su suorganizatori festivala, na svoj podršci koju nam pružaju.
Na dan festivala, 21. 4., od 15 do 21h, prikupljat ćete i donacije za nagradu “Nada Dimić”. Možete li ukratko reći nešto o nagradi?
Nagrada Nada Dimić dodjeljuje se jednoj ili više osoba koje su svojim djelom i javnim angažmanom ostavile važan trag na kulturnom i umjetničkom polju Grada, a čije su originalne, inovativne i provokativne kulturne i umjetničke prakse motivirane i radikalnim promjenama ekonomskih, socijalnih i političkih uvjeta u prostoru u kojem djeluju. Nagrađuju se umjetnička djela i kulturne inicijative koje protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog propitivanja i širenja društvenih sloboda uopće.
Nagrada je nazvana po heroini antifašističkog pokreta, Nadi Dimić, sindikalistikinji i ljevičarki koju su ustaše ubili u jednom od svojih mučilišta. Slika prkosne mlade žene koja ni pod mukama nije odala imena svojih suboraca, godinama je služila kao nadahnuće umjetnicama i aktivistima čiji je rad obilježen otporom autoritarnim, antislobodarskim i eksploatatorskim poretcima. Spomenici, ulice, škole i proizvodni pogoni imenovani po njoj rušeni su i preimenovani u vrijeme jugoslavenske tranzicije u naletu nacionalističkog damnatio memoriae. Tekstilna tvornica Nada Dimić u kojoj su većinu radne snage činile žene, privatizirana je i potom prestala s radom, a radnice pridružene rastućoj armiji nezaposlenih.
U Nagradu Nada Dimić ugrađene su i druge vrijednosti na kojima se temelji Fond za druge: Poticanje solidarnosti i prijateljstva među umjetnicima, kulturnim djelatnicima i građanima. Tako dobitnici nagrade novčani dio doniraju nekoj novoj kulturnoj ili umjetničkoj inicijativi, pojedincu ili pojedinki u čiji rad vjeruju i žele ga podržati. Tim činom zaokružuje se prsten solidarnosti koji je i simbol i logo Fonda za druge.
Prethodna dva festivala zvala su se “Svi u glas” i “Vsi v en glas”, dok je naziv ovogodišnjeg “Sve u jedan glas”. Kako to, otkud ta subverzija, zašto “sve”?
Kada smo osmišljavale naziv festivala, odmah smo znale da želimo nešto s aktivističkom i subverzivnom komponentom. S obzirom da smo htjele poštovati i tradiciju prethodna dva festivala, “Sve u jedan glas” nam se činio kao idealan naziv. Kao feministički zbor, odlučile smo iskoristiti naslov da svrnemo pozornost na dvije stvari. Prvo, da hrvatski jezik jednostavno nije na strani žena te ih pretvara u umanjenice ili isključuje, između ostalog tako da se za mješane skupine uvijek se koristi zamjenica u muškom rodu (svi), čak i ako je skupina većinski ženska. Odlučile smo, barem na jedan dan, da ćemo biti SVE, bez obzira na to što imamo i mješovitih zborova. Drugo i možda trenutno društveno relevantnije od igranja s gramatikom, htjele smo se usprotiviti tretmanu žena u društvu. Kao aktivistkinje, u vrijeme kada se prodaju priče da je strašnija tzv. rodna ideologija od nasilja nad ženama, kada se o ratifikaciji Istanbulske konvencije razglaba, a o silovanjima i ubojstvima žena šuti, kada se te iste žene upućuje da svoje nasilnike ne prijavljuju te da im još po mogućnosti rode i dijete jer ipak se radi na demografskoj obnovi, odlučile smo naslovom poručiti da žene nisu i nikada neće biti drugotne – gramatički, društveno, politički ili na bilo koji drugi način.
Kako će izgledati budućnost aktivističkih zborova u kontekstu današnje društvenopolitičke slike regije i jačanja neokonzervativnih struja? Aktivizam se također transformira; jesu li ženski glasovi trajno i nepromijenjeno subverzivni vid aktivizma?
Sa sve većim nastojanjima ekstremno desnih skupina u društvu da potisnu i obesprave sve one koji se ne uklapaju u njihovu usku i homogenu viziju društva, sve je jasnije da ne postoji puno područja i tema koje nisu politizirane, pa tako i glazba. Aktivistički zborovi ponovno postaju bitna komponenta aktivističke scene jer solidarnost među aktivističkim skupinama postaje sve važnija ukoliko želimo imati ujedinjeni front protiv primitivizma i ne-tako-sporog klizenja u 16. stoljeće. Svjesne smo da zbor kao zbor vjerojatno neće dovesti do značajne društvene promjene i da iza svih napredaka u zadnjih dvadesetak godina stoji mnogo ljudi iz raznih organizacija koji su svojim neumornim radom doprinjeli pozitivnim promjenama u društvu. Stoga bi uloga aktivističkih zborova u nadolazećem razdoblju mogla biti da budemo glasne onda kada je potrebno, da brojčano i glasovima pridonesemo prosvjedima i podržimo progresivne društvene inicijative te da neprestano šaljemo jasnu poruku da se nećemo pomiriti s onime što nam se pokušava nametnuti, koliko god puta to bilo potrebno.
Još jedna uloga aktivističkih zborova u regiji mogla bi biti upravo povezivanje aktivističkih scena iz regije, kao potez protiv isključivosti i jačanja nacionalizma. To je još jedan od razloga zašto organiziramo festival – da osvjestimo kako je mnogo problema s kojima se susrećemo zajedničko i zborovima (i društvima) iz regije, te da smo svi prvenstveno ljudi koji dijele zajednički društveni kontekst.
Kada je riječ o ženskim glasovima kao ključnom subverzivnom dijelu modernog aktivizma, možda je najbolji odgovor: ovisi koji ženski glasovi. Na žalost, i unutar neokonzervativnih krugova koji nastoje umanjiti prava žena postoje vrlo glasni ženski glasovi, tako da je možda točnije reći da u subverzivni vid aktivizma spada dio ženskih glasova, i to onaj dio koji je svjestan pozicije žena i drugih marginaliziranih skupina u društvu i koji glasno progovara u svim situacijama nepravde, a ne samo onima koji ga se izravno tiču.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
