Od New Delhija do rata protiv žena danas, seksulna sloboda je potakla globalni sukob. Stručnjakinja objašnjava i zašto.
Ženska tijela postala su globalno bojno polje. Brutalan slučaj grupnog silovanja u New Delhiju, te snažni protesti koje je isti potaknuo, samo su jedan primjer. Od školovanja afganistanskih djevojčica do nošenja vela u Francuskoj, ženska seksualnost i sloboda postali su simbol globalnog sukoba ‘protiv prirode sebstva’, ističe David Jacobson, sociolog sa Sveučilišta Južne Floride, u knjizi “Of Virgins and Martyrs: Women and Sexuality in Global Conflict”. U knjizi se uglavnom problematizira ideološka podjela: “čast” nasuprot “samoregulaciji” – ili, kako sam autor u knjizi ističe, “posjedovanje i kontroliranje nečijeg tijela, posebice kada je riječ o ženama: radi li se tu o ženi kao individui ili o društvu, kroz provođenje praksi časti, djevičanstva, pokrivanja lica i braka?
Ono što Jacobson izvrsno ističe u svojoj knjizi jest razlikovanje između politiziranog islamističkog patrijarhata i “šireg muslimanskog društva”, od kojih je prvi “temeljni izraz dubljeg globalnog rascijepa”. “U društvu utemeljenom na vrijednostima časti, patrijarhalne i plemenske tradicije određuju žensko tijelo kao ono koje pripada i služi zajednici… Društva orijentirana na interese, privilegiraju samoopredjeljenje, suverenitet pojedinca nad svojim tijelom, te vlasništvo nad svojim kapitalom, bio on ekonomski, kulturni ili društveni”. Globalizacija, poboljšavajući status žena, također potiče i divlji zazor protiv njih.
Knjiga daje savjete kako ublažiti navedenu podjelu ne samo u globalnim sukobima, već i u manjim bitkama – od kontrole rađanja do prostitucije. Jacobson je u intervjuu govorio i o djevičanstvu, SlutWalks-u, te o monogamiji.
Zašto je ženska seksualnost žarište nekih od najvažnijih globalnih sukoba?
To je izuzetno. Ono što smo vidjeli u Delhiju jest užasavajući simptom toga šireg globalnog fenomena. Što je društvo patrijarhalnije, to je okrutniji zazor od integracije žena, ne samo na tržištu rada i u obrazovanju, već i od rastuće autonomije žena u područjima poput mode, konzumerizma te braka. Mislim da su ženska seksualnost i ženski status postali mjesto prijeloma dvije vrlo različite vizije društva i moralnosti. Ono čemu smo svjedočili posljednjih nekoliko desetljeća, jest da su žene postigle izuzetne napretke u zajednici. Kao posljedica toga, ženska seksualnost je postala bojno polje, te zazor mnogih patrijarhalnih elemenata koji je kontroliraju. Napredak žena u navedenim područjima možemo vidjeti kao dramatičan, iako je često prikriven u većini patrijarhalnih dijelova svijeta od južne Azije, uključujući Indiju, preko Bliskog Istoka do Sjeverne Amerike. Indija je zanimljiv slučaj jer, kao što je viđeno u Delhiju, obuhvaća modernu Indiju kao i onu patrijarhalnu Indiju, koje se nalaze u opreci jedna s drugom.
Odakle dolazi taj na časti baziran pogled na žensku seksualnost?
S jedne strane imamo društva u kojima patrijarhalne obitelji i zajednice teže kontroli žena kroz prakse poput nametnutog djevičanstva prije braka, zahtjeva da žene preuzmu određenu ulogu u obitelji, zahtjeva za specifičnim načinom odijevanja, pa čak i fizičke segregacije. To su društva utemeljena na časti, u kojima su kategorije roda i spola smatrane primarno društvenim indikatorima statusa. U tim često plemenskim društvima, čast muškarca leži u njegovoj borbenosti i junaštvu, što uključuje i zaštitu “njegove žene”, a čast žene nalazi se u njezinu očuvanju vlastite čednosti prije braka, te rađanju djece svome mužu.
S patrijarhalne strane, postoji ideja o tijelu koje pripada zajednici. Djevičanstvo je zanimljiv primjer, jer se žena smatra kao označitelj obiteljskih veza, simbol zajedništva. Iako to može zvučati kao privilegiran status, iz te činjenice se zapravo razvija ideja da žena treba biti kontrolirana od strane muškarca – oca, muža, brata. Pritisak usmjeren na djevičanstvo odražava imperative širega društva: osiguranje društvenog kontinuiteta putem braka i djece. Stoga, ženski je pristanak nebitan, s obzirom da njezina svrha nadilazi nju samu.
Ono što je fascinantno u problemu silovanja jest to da nešto tako strašno može biti definirano kroz prilično različite poglede. Iako je za naš pojam, čin silovanja vrlo jasan – to je ekstremno nasilje nad ženom koje, po definiciji, podrazumijeva izostanak njezina pristanka – u visoko patrijarhalnim, tradicijskim kontekstima, silovanje je, zapravo, vrsta preljuba. Silovanje nije zlostavljanje žene, već muškarčevo vlasništvo nad tom ženom. U Indiji i mnogim drugim patrijarhalnim dijelovima svijeta, prevladava svirepa ideja da je žena koja je silovana a) obeščašćena i b) da može, do neke mjere, očuvati svoju čast udajom za silovatelja.
S druge stane, u mnogim dijelovima svijeta smatra se da žena ima prava nad svojim tijelom – kontrolira pravo na prodaju svoje radne snage, intelekta na tržištu rada, pravo na pohađanje škole i fakulteta, za koga će se udati. Tako, s jedne strane, postoji princip časti te samoregulacije, s druge strane.
Istaknuli ste distinkciju između pogleda na žensko tijelo u patrijarhalnim, na časti baziranim društvima i u muslimanskoj kulturi kao cjelini. Koje su ključne razlike?
Moramo utvrditi razliku između kulturnog aspekta zazornosti i političke zazornosti. Kada govorimo o islamističkom pokretu, posebice o militantnim islamističkim pokretima, zazor se transformira od potpuno kulturnoga u politički. Institucije koje bi trebale voditi do napretka žena, postaju mete napada, a na Zapad, općenito govoreći, se gleda kao na izvor te iskvarenosti. Bilo što što je identificirano sa Zapadom – crkve, Sjedinjene Države, noćni klubovi i sl. – identificirani su kao iskvareni i kao mete napada.
Donekle vidimo slične tenzije između “časti” i “samoregulacije” i u zapadnim kulturama, zar ne? Uzmimo za primjer SlutWalk.
Apsolutno ste u pravu. SlutWalk je izuzetno zanimljiv primjer toga. Tenzija se u ovome slučaju javlja između socijalnih konzervativaca i liberala, diljem zapadnog svijeta. Ako pogledamo u povijest Zapada, kao i svijeta u cijelosti, visoko patrijarhalna društva su norma. Takva društva se ne mijenjaju u potpunosti, očito, ali konzervativna strana stvari se s vremenom prorjeđuje.
Zašto se, točno, Zapad odmaknuo od te patrijarhalne ideje o ženskoj časti?
Ako pogledamo u prošlost, osobito u Europu, te kako su se stvari razvijale u tom kontekstu, moglo bi nam biti jasnije. Imamo protestantsku reformaciju, koja ruši crkvu. Obilje konzervativizma postoji i dalje u protestantskim pokretima, ali važnost pojedinca se više ističe. Ubrzo, Nizozemci počinju pokazivati liberalne stavove prema tim problemima. Tako se, od 1600-tih može primijetiti veća neovisnost Nizozemki, rado su viđane u javnosti, rado ističu poprsja i sl. Nizozemci su isticali ono što mi danas zovemo psihologijom unutarnjega života, čime se nastojalo otkriti tko si; ideja o autentičnosti pojedinca se tada počinje pojavljivati. Žene govore otvoreno i smiono, pa čak i na grub način. Parovi se ljube u javnosti, čime su posjetitelji bili potpuno pogođeni. Ipak, to nije bio veliki korak od ideje korištenja vlastitoga tijela u ekonomskim terminima, do korištenja tijela u društvenim terminima – za brak, izlaske i sl.{slika}
To je, u biti, debata koja se konstantno proširuje, poput rasprave o braku i monogamiji – postoje oni koji monogamiju zastupaju, i oni koje je osuđuju. Osuđivanje monogamije se, donekle, reprezentira kao ograničenje izbora, no koja god strana u raspravi bila iznesena, krajnji rezultat je jednaka tenzija.
Jesu li vrijednosti “časti” i “samoregulacije” pomirljive? Što možemo naučiti iz bližeg pogleda na ulogu žena u globalnim sukobima, a u svrhu napretka?
Pogledamo li situaciju diljem svijeta, uloge koje žene počinju igrati i napredak koji postižu u različitim područjima – od ekonomskoga do obrazovnog, do promjena u modi i sl. – muškarce u nekim dijelovima svijeta stavlja u drugi plan. Porast alkoholizma, smrtnost u mlađoj dobi u nekim dijelovima Rusije, mikroekonomski zajmovi u zemljama poput Bangladeša i Gane ograničeni su samo na žene, jer su one u prosjeku odgovornije u korištenju istih.
Dakle, napredak žena je, s jedne strane ohrabrujući, ali s druge strane on generira određene zabrinutosti koje se manifestiraju kroz termine postavljene od strane muškaraca. U isto vrijeme, otpor – patrijarhalni zazor o kojemu smo govorili – je iznimno dubok u regijama na potezu od Sjeverne Afrike do Bliskog Istoka, pa sve do Južne Azije. Ovi izazovi nisu samo politički, već duboko kulturalni. Žestoko nastojanje u postizanju većih ženskih prava može ponekad dovesti do odbojnosti, tako da moramo razmišljati o suptilnim i nijansiranim načinima rješavanja ovoga problema.
Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić
