Nakon što joj je iz tiska izašla knjiga, “Parting Ways. Jewishness and the Critique of Sionism”, Judith Butler odlučila je u ovom razgovoru izložiti svoj najnoviji rad u kojem tematizira novi teorijski koncept moći. U središtu njenog interesa je razvoj modernog kapitalizma koji dovodi ljude u stanje povećane životne nesigurnosti, i zalaže se za ideju demokratskog načina života koji počiva na uvažavanju mnogostrukih odnosa moći.
Od početnog interesa za rodnu tematiku početkom 1990-ih, Judith Butler značajno proširuje tematsko područje kojim se bavi u svojim knjigama. Promišljanje procesa subjektivizacije i dalje je u središtu njenog rada, ali u najnovijoj knjizi ona se odmiče od primarnog usmjerenja na feminističku teoriju kako bi tematizirala šira etička i religiozna pitanja. Dok iznosi svoja promišljanja o konceptu države, neoliberalizmu, i mjestu religije u javnom životu, Judith Butler poseban naglasak stavlja na političke pretpostavke potrebne za život dostojan života. I ovdje se promišljaju klasična filozofska djela, ali sada u samo središte autoričinog interesa dolazi suvremena politička situacija koja ponekad od nje jednostavno zahtjeva da iskaže svoj stav i zauzme stranu, kao što je to bio slučaj s istospolnim brakovima i izraelsko-palestinskim sukobom.
Knjige i ideje: U svome dijelu – osobito u knjizi “Frames of War: When is Life Grievable?” –iznosite obuhvatnu analizu koncepta životne nesigurnosti. To stanje je nesumnjivo životna činjenica, ali čini se kao da je to više ontološki koncept nego što je sociološki. Iz toga proizlazi ovo pitanje: Možemo li onda reći da je neoliberalizam – kao i velike ekonomske krize koje proizlaze iz neoliberalne deregulacije tržišta – uzrok novog oblika životne nesigurnosti? Ili je to sadašnja ekonomska situacija koja pretvara prirodnu činjenicu ljudske ranjivosti u stanje povišene životne nesigurnosti? U knjizi “Who Sings the Nation-State? Langage, Politics, Belonging”, iznosite stav o važnosti uzimanja u obzir ekonomskih uvjeta pri bavljenju političkom analizom. Možete nam nešto više reći o utjecaju sadašnje ekonomske situacije na društvo?
Judith Butler: Slažem se s vašom ponuđenom formulacijom u kojoj kažete da ekonomski faktor dovodi prirodnu činjenicu ranjivosti ljudskog bića do stanja povišene životne nesigurnosti. Jedino nisam sigurna možemo li razdvojiti ono što zovete “ontološkim” od “sociološke” stvarnosti. Ja tu vidim dva problema, kada tvrdimo da neoliberalizam uvjetuje pretvaranje ljudi u robu, i izlaže ljude životnoj nesigurnosti, moramo se zapitati je li ovdje riječ samo o ekonomskoj logici ili o strukturi moći (u “neoliberalizmu”) koja utječe na proces oblikovanja subjekta, uključujući razvoj individualne svijesti, i vrednovanje instrumentalnog mjernog standarda na način da u sebi obuhvaća, a također i nadilazi područje koje se uobičajeno označava “ekonomijom”. Zapravo, je li sveprožimajuća moć “neoliberalizma” ta koja nas prisiljava da tematiziramo heteronomnu prirodu ekonomije i način na koji teoretska nadgradnja koja upravlja njenim djelovanjem nadilazi puku ekonomsku računicu. Možemo li napustiti ideju čiste ekonomije posredovane neoliberalnim teorijskim konceptom i istovremeno očuvati ideju o važnosti drugačije, socijalne ekonomije? Pitanje o ontologiji puno je teže za odgovoriti, ali ostajem pri stavu da je čitava rasprava o životnoj nesigurnosti zapravo povezana s temeljnim razumijevanjem čovjekove društvene prirode. Kako sociologija uvijek uzima u obzir tu pretpostavku, važno je kritički promisliti značenje sociološkog poimanja subjekta, i način na koji se to značenje u tradiciji počelo razlikovati od ontološkog poimanja. Kada tvrdim da je subjekt društvena konstrukcija, ili da je nastao i oblikovan kroz odnose s drugima, je li to sociološka ili ontološka hipoteza? Za mene u ovoj raspravi područje ontologije ne predstavlja neku drugačiju razinu stvarnosti od one sociološke. Želim reći da se živa bića – ne samo ljudska – značajno oslanjaju na socijalne institucije u svome životu. To znači da gdje god nešto “jest “, svoje postojanje duguje spletu tih odnosa, i u trenutku kad socijalne institucije zataje, oni su izloženi “nebitku ” ili oblicima društvene smrti. Možemo ovo zvati socijalnom ontologijom, ali oblici zavisnosti i upućenosti na institucije se kroz povijest mijenjaju, i niti jedan pokušaj razumijevanja toga na ” na razini same ontologije” ne može biti dostatan.
Knjige i ideje: U knjizi “In Frames of War: When is Life Grievable?”, promišljate konkretne socijalne i političke pretpostavke za “život dostojan života”. Prvo ste spomenuli temeljne potrebe, kao i potrebu za zaštitom i pripadanjem nekoj socijalnoj mreži ljudskih odnosa. Zatim spominjete i potrebu za uključenjem u radne odnose. Htjeli bismo više čuti o mjestu i značenju koje pridajte radu u vašem dijelu. Je li posao pretpostavka za “život dostojan života” i struktura prepoznavanja vrijednosti subjekta? Ili je posao neki oblik nužnosti, neophodna potreba, a manje simbolička struktura života?
Judith Butler: Jasno je da je posao neophodan za reprodukciju ljudskog života – to sam preuzela iz Marxove teorije proizvodnje u “Njemačkoj ideologiji”, i to je polazišna točka mojeg promišljanja. Rad je važan za stvaranje preduvjeta za održanje materijalne egzistencije. Iz tog razloga, ja zagovaram “pravo na rad” i vjerujem da je obveza državne vlasti omogućiti ostvarenje toga prava svim ljudima koji su sposobni za rad. Protivim se onim oblicima kapitalizma prisutnim u protestantskim zemljama gdje se kaže kako samo oni koji rade imaju pravo na hranu i krov nad glavom, jer smatram da vlasti trebaju poštovati temeljna ljudska prava neovisno od toga jesu li te osobe zaposlene ili nisu. Zbog toga ne smatram da samo rad osigurava uvjete potrebne za reprodukciju ljudskog života. Neprihvatljiva mi je moralna pozicija prema kojoj bi se negiralo obvezu države da štiti univerzalna prava kao što su pravo na krov nad glavom, hranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, da navedemo neka od njih.
Kada govorimo o društveno izazvanim oblicima nesigurnosti, tu je riječ o poslovnim organizacijama koje zapošljavaju ljude na određeno vrijeme, u kojima je svaki radnik lako zamjenjiv nekim drugim, i prava radno aktivnih ljudi se nedovoljno poštuju. Ti oblici sveopće životne nesigurnosti i beznadnosti ciljano se proizvode kako bi se dobilo “fleksibilnu” radnu snagu. Također, na taj način ljudima se uskraćuje pravo na vlastito poimanje budućnosti, i ljudi koji nemaju načina predvidjeti svoju radnu budućnost dolaze u stalnu dužničku zavisnost.
Promišljanje norma
Knjige i ideje: U vašem radu ste se fokusirali na tumačenje značenja normi – osobito roda – kojih ljudi često nisu ni svjesni. U ovom pristupu bliskom Foucaultu, pokušali ste istražiti fenomene “literalizacije” ili naturalizacije normi. Danas, kao sastavnom dijelu svoje analize moći, propitujete normativni pristup, i nakon toga preuzimate gledište kritičke teorije društva. Ali kritička teorija podrazumijeva ekscentrični položaj iz kojeg se stvarnost vrednuje i za koji ste često govorili da je problematičan. Što vas je navelo da se usmjerite na normativnu dimenziju unutar svoje analize?
Judith Butler: Foucault mi je uvijek bio vjerni pratitelj u mojim teoretskim promišljanjima Ali ipak to nije odnos sličan onome kao kad netko poštuje kršćanske dogme. Preuzimam neke dijelove iz njegovog izvanrednog opusa i primjenjujem ih na nove sadržaje, baš kako je i on pokazao u svojem odnosu prema drugim autorima. U svakom slučaju, analiza performativnosti roda uvijek je imala za cilj pokazati kako se neki oblici ponašanja smatraju “prihvatljivim” a neki ne. Ja sam uvijek bila protiv takve društveno nametnute proizvodnje roda, i govorila sam kako iza najbolje odigranih rodnih uloga u skladu s normama stoji isti mehanizam oponašanja kao i kod onih uloga koje se tradicionalno smatraju devijantnim i čudnim. Tako se ideja “normativnog” pojavljuje dva puta; u prvom slučaju, normativnost, kao kod heteronormativnosti, opisuje proces normalizacije i literalizacije, kako ste ranije spomenuli. Ali u drugom slučaju, misli se na normativni okvir koji se suprotstavlja i nadilazi razlikovanje između prihvatljivog i neprihvatljivog. To se može jasno vidjeti iz primjera u kojem govorim o životima koji su za osudu i onih koji to nisu. Zapravo, ovo je ključno mjesto koje povezuje moje radove o LGBTQ politici s najnovijom knjigom koja se bavi ratom. Uvijek zastupam stav da je pogrešno smatrati neke živote prihvatljivijim, uspješnijim, i neke druge manje prihvatljivim ili uspješnim. Kroz takav pristup opisuju se i vrednuju različiti pojavni oblici “stvarnosti” ovisno o tome kako se određene skupine ljudi konformiraju s ustanovljenim normama. Mene zanimaju nastojanja da se stvore nove normativne sheme koje će sa sobom donijeti oštru kritiku mizoginije, homofobije, i rasizma s ciljem pokretanja javne rasprave o mogućem socijalnom i političkom svijetu koji bi karakterizirala solidarnost, jednakost, pa čak i radikalna demokracija.
Knjige i ideje: Barack Obama je na nedavnim izborima u Americi glasao za ozakonjenje istospolnih brakova. U Francuskoj, novi predsjednik Francois Hollande rekao je kako podržava pravo istospolnim parovima na brak i usvajanje djece. Političko prepoznavanje jednospolnih brakova dugo je vremena bilo predmet javnih rasprava, a neki na to gledaju i kao na normalizaciju homoseksualnosti. Ti prijedlozi također dolaze u vrijeme u kojem je homonacionalizam, instrumentalizacija seksualnosti u odnosima među rasama i priče o sukobu civilizacija u samom središtu seksualne politike. Kako tumačite ove pozicije ljevičarskih vlada u SAD-u i Europi? Kako gledate na njihove političke izazove?
Judith Butler: U SAD-u, politička struja koja podupire istospolne brakove pokušala je utemeljiti novu normativnost unutar života tih parova, nagrađujući s prepoznavanjem u javnosti one homoseksualce i lezbijke koji sklope brak i dajući im pripadajuća prava. Ljudi trebaju podržavati istospolne brakove, i ja ih podržavam. Ali najviše me zabrinjava to što su ti brakovi postali važniji od drugih političkih ciljeva, uključujući: prava transrodnih osoba na zaštitu od nasilja, a tako i od policijskog nasilja; snažnije kampanje za borbu protiv HIV-a kroz edukaciju, prevenciju i liječenje; ustanove socijalne skrbi za ostarjele LGBTQ osobe koje nisu zaštićene nekim oblicima partnerskih odnosa; radikalna seksualna politika koja se ne prilagođava prevladavajućim bračnim normama. Naravno, dobro je da homoseksualci i lezbijke imaju pravo sklopiti brak ako to žele. Neovisno o tome, ja čvrsto stojim kod toga da svatko ima mogućnost na posvajanje djece i pristup reproduktivnim tehnologijama bez obzira na bračni status ili seksualnu orijentaciju. Ovo su ključna mjesta na putu suzbijanja diskriminacije, i ja ih podupirem.
Apsurdna je činjenica da se neke nacionalne vlade zalažu za takva prava, dok u isto vrijeme zanemaruju prava imigranata, ili su uključene u kulturalne i oružana sukobe protiv muslimanskog stanovništva. To je izazvalo čitav niz važnih rasprava vezanih uz “rozo pranje” i homonacionalizam u kojima se ističe da se borba za prava jedne manjinske skupine ne smije koristiti na uštrb prava neke druge skupine. Ovdje se želi reći da s kolikim god žarom zagovarali LGBTQ prava, također moramo biti svjesni i šireg konteksta borbe za socijalnu i ekonomsku pravednost, odnosno potrebno je uvijek razmišljati o mogućim posljedicama naših posebnih političkih zahtjeva s obzirom na obveze koju imamo prema ostvarivanju pravednijih odnosa u široj društvenoj zajednici.
Politika međuzavisnosti
Knjige i ideje: U djelu “In Who Sings the Nation-State? Language, Politics, Belonging”, bavite se pitanjem odnosa između života i politike, i ističete važnost promišljanja i drugih oblika pripadnosti osim onoga prema nacionalnoj državi. Kad raspravljate o djelu G. Agambena, posebno naglašavate činjenicu kako kod njega ne možemo naći razumijevanje za bezdržavne subjektivitete ili osobe izložene ratnom stradanju. Ova nova analitika moći naposljetku zahtjeva ponovno promišljanje pojma suvereniteta, predlaže “novu mapu suvereniteta”. Možete nam nešto reći o tom konceptu?
Judith Butler: Ja zapravo i nisam teoretičarka suvereniteta, i nisam sigurna da ću vam dati dobar odgovor. Politika je kompleksno područje, i ja se oslanjam na mnoštvo drugih autora kako bih mogla razumjeti neke koncepte koji nisu izravno povezani s mojim područjem bavljenja. To je sigurno ograničenje, ali sigurna sam da ih svi imamo. Što se tiče spomenutog koncepta, željela sam reći da se ljudi bez državljanstva, koji žive u izbjegličkim kampovima na rubu državnih granica ili se nalaze pod okupacijom, uključuju u posebne oblike političkog djelovanja i otpora koji se ne mogu baš opisati kao ” goli život”. Ja smatram da se i u takvim životima nalazi određena moć iako su isključeni iz svoje političke zajednice. Područje moći u kojem žive dovodi ih u podčinjavajući odnos, ali to podčinjavanje nije esencijalno svojstvo koje iscrpno opisuje taj odnos. Na tim mjestima vidimo mreže pomoći, kampanje političke mobilizacije, i pokrete otpora, i zbog toga moramo promisliti o modelu moći koji potvrđuje stvarnost tih prostora i događanja. Nacionalna država nema uvijek “suverenu” moć u odnosu prema ljudima iz razloga što se politička moć do određenog stupnja decentralizirala. Također sam istaknula kako ideje federalizma Hannah Arendt (koje je predložila kao rješenje palestinskog pitanja) značajno zavise od raspodjele suvereniteta. Zabrinjava me pozicija koja pretjerano ističe važnost političkog suvereniteta nasuprot područja fizičkog preživljavanja. Iako je to možda romantično i intrigantno, ali ne pomaže nam da razumijemo suvremene oblike suvereniteta ili razne modele političkog djelovanja izvan okvira nacionalnih država i njihovih teritorijalnih granica. Ipak smatram da je Agambenovo razumijevanje života kao “prepuštenog samog sebi” jako korisno u promišljanju stanja isključenosti i prikraćenosti u kojima se nalaze čitave populacije ljudi, iako on to ne bi izrekao na ovaj način.
Knjige i ideje: U vašoj novoj knjizi bavite se odlučujućim utjecajima političkog područja, kao što se vidi iz ponuđenog primjera s fotografijama iz Abu Ghraiba. Nedavno je obavljeno nekoliko studija u kojima je prikazana politička dimenzija stvaranja osjećaja kao što su sram, odvratnost ili gađenje na tragu novih promišljanja odnosa moći. Čini se da su pozitivni utjecaji djelovanja – oni koji nisu “tužni” kako bi Spinoza rekao – puno rjeđe analizirani ili definirani. Imaju li takvi sretni ishodi političku dimenziju? Koje je njihovo mjesto unutar vaše nove analitike moći?
Judith Butler: Nedavno sam dosta govorila o pozitivnoj energiji, pa čak i ekstazi, koja se oslobađa tijekom uličnih prosvjeda, i također me posebno zanimaju oblici ranjivosti koji su predispozicija za određene životne preokupacije, a ne samo za to da se postane žrtva iskorištavanja. U svom zalaganju protiv buržoaskih oblika braka, i dalje zastupam deregulaciju seksualnih odnosa.
Knjige i ideje: U svojem intervjuu s P. Osborne i L. Segal, “Performativnost roda”, spominjete svoj židovski identitet i nemogućnost pisanja o židovskom pitanju zbog povezanosti s “boli i sramom koju u vama izaziva država Izrael”. Izraelsko-palestinski sukob tematizirate u nedavnim radovima kao eklatantni primjer koji pomaže da razumijemo odnos između moći i suvereniteta. Vaša sljedeća knjiga, “Parting Ways: Jewishness and the Critique of Zionism”, posvećena je židovskom pitanju. Što vas je nagnalo da se vratite toj temi? Možda političko agitiranje?
Judith Butler: Dolazim iz religiozne židovske obitelji, tako da je ova knjiga za mene bila pokušaj da se podsjetim svojeg odrastanja, stvari koje su me učili, i naposljetku mogućnost za kritičko obračunavanje sa svojim cionističkim odgojem. Što se tiče mojeg privatnog života, kritika cionizma njegov je sastavni dio već desetljećima. I čini se da su me tek javne rasprave nakon 9/11 potaknule da se uključim u razgovore u široj javnosti. Za mene, neke židovske vrijednosti koje sam usvojila u djetinjstvu – značenje procesa žalovanja u zajednici ljudi; vrijednost života na temelju činjenice njegove prolaznosti; nastojanje oko održanja mira – svaka od njih ima svoje mjesto u širim debatama, čak i u argumentiranju protiv suvremenog političkog cionizma. Zato ne vjerujem da se netko mora odreći svojeg židovskog podrijetla ako se suprotstavlja državi Izrael, i ne vjerujem da ako netko kritizira tu državu, odmah postaje neki antižidov ili antisemit (iako to može ponekad biti istina). Htjela bih na temelju svojeg životnog iskustva ponuditi niz gledišta koja bi jasno ukazivala na mogućnost etičkog i političkog suživota Židova i onih koji to nisu. To je pozicija dijaspore, budimo precizni, ali na tragu Edwarda Saida mislim da bi mogla biti korisna kao polazišna točka promišljanja o radikalnoj demokratskoj politici u državi Palestini.
Knjige i ideje: U svojem tematiziranju rodne tematike, kritizirali ste psihoanalizu zbog njene normativne koncepcije rodnih identiteta i prikazivanja žena. Ali psihoanaliza je također bila od posebne važnosti za vaša promišljanja zbog psihološke dimenzije procesa subjektivizacije i ranjivosti subjekta. U intervjuu s P. Osborne i L. Segal, “Peformativnost roda”, govorili ste o ovom prvoj slučaju korištenja psihoanalize. U najnovijem bavljenju tematikom moći, nesigurnošću života i dalje su prisutne reference na psihoanalizu, osobito u dijelu vezanom uz proces žalovanja. Što je za vas posebno vrijedno u psihoanalitičkoj teoriji kad mislite o politici?
Judith Butler: Ja mislim da na neki način moramo razumjeti kako i zašto su države i javne institucije “zanijekale” međuzavisnost ljudskih bića, i zašto se na samu činjenicu zavisnosti među mnogim liberalnim akterima gleda kao na “nerazumnu” ideju. Uglavnom se zavisnost veže uz služenje kolonijalnim i paternalističkim političkim racionalnostima, ali međuzavisnost pretpostavlja stanje jednakosti. Za mene, zamišljanje autonomnog subjekta bez potreba, za kojeg nitko drugi nije skrbio ili ga odgajao, iznimno je problematična ideja. Inzistiranje na njoj dovodi do prekida socijalnih veza i može se održati samo kroz negaciju i destrukciju. Ovdje se otvara potreba za psihoanalizom, a sigurno bi i Hegel dobro došao. Kada se uništene ljudske populacije ne sažalijevaju, već nazivaju ” kolateralnim žrtvama” ili nešto tome slično, svima je jasno da se ovdje umjesto bavljenja problemom nasilja i gubitka zapravo događa negacija tih neospornih činjenica.
Knjige i ideje: U svojim radovima, uvijek ste pokušavali definirati međuzavisnost kao sastavnu pozadinu života koja je izložena rizicima. Vaše promišljanje međuzavisnog socijalnog okvira subjektiviteta ima određenu poveznicu s Hegelovom filozofijom. U svojem djelu “Sois mon corps” ističete da je on jedan od autora koji više od bilo kojeg drugog inzistira na konstitucionalnoj povezanosti subjekta sa svijetom i društvom. Možemo li promišljati subjektivitet izvan tog socijalnog okvira? Je li na primjer moguć etički odnos subjekta prema samome sebi?
Judith Butler: Naravno, postoji i odnos sebstva prema sebi, ali čak i kada usamljeni pojedinac pokušava misliti o sebi, ili čak i skrbiti se za sebe, trebat će mu pomoć čitavog niza konvencija, znakova i normi koje sebstvo nije samo stvorilo. To su društvene konvencije koje nam dolaze izvana preko zajedničkog jezika i šireg prostora socijalnog značenja u kojem smo svi izrastali. Kad promišljamo o samima sebi, niti onda se ne možemo odvojiti od te uronjenosti u socijalnu strukturu. Prisutna je u međuprostorima naših misli, pa čak i u našoj ideji o tome što bi “sebstvo” trebalo biti. Iako se pojedinac može izdvojiti od svijeta u svojim mislima, ili se negdje osamiti, čak i kada ne možemo čuti prometnu buku i vidjeti neku drugu osobu u blizini, životvorni otisak socijalnog svijeta i dalje posreduje naše najintimnije odnose prema samima sebi.
Prevela i prilagodila: Mirela Brodnjak
