Bilo da se nalazite na godišnjem odmoru gdje ste odlučili zaboraviti na sve brige ili ste se tek vratili i utonuli u svoju svakodnevnu rutinu, donosimo vam književni prijedlog za osvještavanje svakodnevice i svega onoga što prolazi ispod radara – “Naša žena” Tanje Mravak – zbirku priča o obiteljskim i intimnim odnosima u kojima ćete se nerijetko prepoznati i nad kojima ćete se sigurno zamisliti. S autoricom smo porazgovarali o tome tko je to “naša žena”, tko ili što prolazi ispod radara, te razmijenili par riječi o književnosti i životu.
Iza Vas su dvije zbirke priča, nedavno ponovno izdana “Moramo razgovarati” (Hena com, 2018. ) i “Naša žena” (Hena com, 2017.) u njima je naglasak na kroničnom nedostatku kvalitetne komunikacije i međuljudskim odnosima, prvenstveno obiteljskim i intimnim, no i oni se ogledaju u širem kontekstu zajednice.
“Naša žena” kao naslov sugerira kako postoji određeni tip žene koja je tipična za naše podneblje. Prikazali ste čitav niz žena, supruge, majke, kćeri, sestre, ljubavnice, “ničije žene”, susjede… Gotovo sve bi ih se moglo svesti pod nazivnik obične žene u patrijarhalnoj sredini, koja ako ne uviđa, onda barem osjeća da nešto nije u redu, osjeća nepravdu ili nelagodu, ali ne čini ništa drastično kako bi promijenila svoju situaciju. Zašto je tome tako?
Taj naslov je zapravo sitna prevara čitatelja, jer u istoimenoj priči znači nešto posve drugo. Ali da, pokrio je to područje u čijim se okvirima imaju, prema nekim društvenim očekivanjima, kretati naše žene. U svakodnevnom govoru ta fraza ima jedan čudan prizvuk koji bi trebao biti pozitivan, ponosan, ona je svojevrsno priznanje pokor(e)nosti. Nažalost, mnoge žene i same se jako ponose činjenicom da uspješno zadovoljavaju očekivanja svoje okoline i to im bude jedina mjera kojom mjere svoju vrijednost. Zanemaruju sebe u tolikoj mjeri da nisu sigurne više ni tko su, ni što su, ni što ih veseli. Svakodnevno iznova grade svoju sliku, nabrajaju što su od jutra napravile očekujući makar kakvo priznanje. Osim fizičkog posla koji se od nje očekuje, ona je i menadžerica obitelji, odgajateljica, teraput, održavateljica odnosa, ogroman je to posao koji crpi iz dana u dan i od kojeg nema odmora. Kad i nađu nešto vremena za sebe, opet je to u nekim jasno određenim terminima i po utvrđenom planu. Žena koja se odmara dugo se vremena smatrala nedovoljno dobrom i lijenom ženom. Često su nesvjesne toga, tek neki neodređen i nejasan osjećaj tjeskobe kojeg mogu pripisati nekom trenutnom okidaču ukazuje da nešto nije kako treba. Teško je nekom tko je u tolikoj mjeri izgubio osobnost pokrenuti ikakvu promjenu. Tužno mi je gledati te nerazjašnjene tjeskobe, zato o njima pišem.
Iako su likovi smješteni u dalmatinsko podneblje, ono što privlači i angažira čitatelja_icu jest mogućnost identifikacije s mnogim Vašim pričama, neovisno o regiji iz koje dolazi. Čitajući o naizgled banalnoj svakodnevici čitatelj_ica između redaka osjeća patrijarhat kao knedlu u grlu ili kamen u želucu. Vaše priče suptilno p(r)okazuju patrijarhat, trebaju li one biti i neki poziv na promjenu i treba li književnost nužno imati takvu zadaću.
Priče iz mojih zbirki posve se dobro razumiju na cijelom našem području, a i šire, neskromno ću reći. One ne govore o lokalnim, nego o univerzalnim problemima ljudske psihe, a likovima je u usta uguran lokalni govor kojeg poznajem i na kojem poznajem značenja određenih izraza, čak i uobičajenih riječi koje na određenim mjestima imaju specifično značenje. Bez tog jezika, svakodnevnog i u vrlo malo prostora nabijenog značenjem, ne bih mogla u potpunosti izraziti stanja i odnose među likovima. Voljela bih da tako dobro vladam i nekim drugim dijalektom pa da mogu i njime pisati, ali evo, služim se onim čime baratam. Taj, nazovimo ga suptilni, patrijarhat izrazito je opasan. On se krije u svakodnevnom obraćanju, u rečenicama koje prolaze ispod radara, u stanju utkanom u obiteljske odnose kao nešto posve normalno. Nadam se da moje priče prokazuju upravo taj segment. Dobijam i takve potvrde od čitateljica i čitatelja, kažu da su dijalozi kao iz njihovih kuhinja, a oni ih nisu bili svjesni. To mi je najveća potvrda i pohvala. Teško je sebe sagledati izvana, uvijek vam netko drugi treba ukazati. Ne umišljam sebi da ću promijeniti stanje, ali ako sam ikome osvijestila da je način na koji komuniciraju sve samo ne komunikacija, puno sam učinila. Ono što bi moglo promijeniti takvo stanje je odgoj prema samosvijesti, samostalnosti, poštivanju drugog, svijest o vlastitim emocijama, o mentalnom zdravlju. Toga, međutim, ako i ima u odgoju, a i u obrazovanju, ima najčešće deklarativno i na razini floskula. Književnost, umjetnost općenito, odraz je vremena u kojem nastaje. Treba li ona imati kakvu zadaću, ne znam. A i ako treba, pitam se hoće li to utjecati na umjetničku slobodu. Pa sve da i ima zadaću prokazivanja, veoma rijetko dolazi do ciljane publike. Kakvu god književnost zadaću imala ili nemala, bojim se da je ona u današnje vrijeme slabašan alat za ikakvu promjenu. Što god pisac zamislio, kakav god cilj imao, književno će djelo na čitatelja utjecati onako kako ga primi.
U zbirci “Naša žena” bavite se međuljudskim odnosima, pritom u prvi plan svakako upadaju naizgled obični ženski likovi o kojima vrijedi progovoriti i dati im glas. Nedavno smo imali i cijeli skandal oko slučaja Irene Tot. S jedne strane čini se kako je ostalo na autoricama da ponude autentični ženski glas, no s druge strane djela autorica često se trpaju u ladicu ženske književnosti iako pojam muška književnost kao njezin antipod ne postoji. Slažete li se s atributom ženske književnosti i kako biste prokomentirali stanje na hrvatskoj književnoj sceni?
Nedavno sam čitala članak kako se žene nisu mogle baviti kreativnim poslom zato što naprosto za to nisu imale vremena. Bio je to članak o ženama poznatih umjetnika koje su, dok nisu susrele njih, i same bile umjetnice. Jedna je pjesnikinja rekla kako je odagnavala pjesme iz glave, moleći ih da pričekaju dok odvede dijete zubaru, skuha, ugosti, a poslije, kad bi pjesma došla na red, ona bi zaspala za stolom. Proces kreacije traži dokolicu, slobodno žongliranje idejama, traži veliki komad neprekinutog vremena u kojem ćete bit slobodni baviti se mislima. A žene taj veliki komad vremena nisu imale. Poznajem neke spisateljice i svaka od njih svjedoči kako im je najveća vještina proizvesti veliki komad slobodnog vremena. Sramežljivo priznaju kako plate ponekad neku ženu da im počisti kuću, kao da im je još uvijek neugodno što to radi neka druga žena. Ili naglašavaju kako nije. Zašto ovo pišem? Da pojasnim da je pojava žena u književnosti koje nisu iznimka suvremena pojava. Zato se tome daje neki naziv. Proći će. Hrvatska književna scena jednaka je kao i sve drugo na svijetu: Ima odličnih djela, ima prosječnih, ima loših.
Dijalozi u Vašim pričama nevjerojatno su realistični, čitatelj_ica dobiva dojam da se nalazi u nečijem dnevnom boravku i prisluškuje intimne razgovore ili voajerski proviruje u tuđe stanove i živote. Odakle Vam inspiracija i kako nastaju Vaše priče, sjedite li dugo nad jednom pričom ili one nastaju brzopotezno?
Inspiracija je riječ obavijena velom mističnosti. U stvarnosti, ona je promišljanje, muka i rad. Ponekad priča nastane iz jedne rečenice koju sam čula, rijetko iz nekog događaja kojem sam svjedočila. Cijeli svijet krije se ispod te jedne rečenice i onda ga nastojim otkriti. Nije ni jedna brzopotezna. Dugo o priči mislim, pisanje je samo tehnički dio. Dok mi se sve ne posloži u mislima, ne sjedam za računalo. Nije priča tad gotova, ona se, naravno, u pisanju dodatno oblikuje. Ali dok nemam jasnu ideju što želim reći, pisanje mi nema smisla. Imam stanovitu sklonost dijalozima, volim slušati što i kako ljudi govore, naročito kad misle da o nečem ne govore. Zanimaju me te šifre, komunikacijska enigmatika.
Prigovaraju Vam dugačak razmak između zbirki, no drugo izdanje Vaše zbirke “Moramo razgovarati”, višestruke nagrade, sudjelovanje na Pričiginu i pozivi na druge festivalske manifestacije pokazuje da ste i dalje prisutni. Koliko su takvi festivali važni za književnike_ce i za publiku danas? Imam dojam da u posljednjih nekoliko godina svako toliko dobijemo novi književni festival.
Prisutna sam i pišem koliko mogu, ne vidim nikakvog razloga za prigovaranje. Pišu drugi, književnosti ima. Festivali imaju svoju publiku i dok je tako oni su dobri. Ljudi vole čuti i upoznati pisca, vani se na književne festivale plaća ulaz, kod nas je takva praksa još u povojima. Za pisce, osim žive povratne reakcije publike, književni festivali su kao i svako drugo strukovno okupljanje u nekim drugim profesijama. Mjesto, razmjene ideja i iskustava, ponešto jadanja, ponešto veselja, komadić odmaka od svakodnevice. Generalno, za književnost, festivali su mjesto na kojem se ona revijalno promovira.
Radite li trenutačno na nekom novom književnom projektu?
Trenutno sam više angažirana u profesionalnom, rehabilitatorskom radu i usavršavanju. Struka ide naprijed i treba biti ukorak sa suvremenim spoznajama. Negdje mi se, doduše, u primozgu, pojavljuju neke književne ideje, ali neka ih još malo tamo. Nisam ih zaboravila.
Diplomirana ste nastavnica i defektologinja, radite u Centru za autizam Split, jesu li Vaša profesija i književna karijera međusobno utjecale jedna na drugu ili ih nastojite držati odvojenima?
Uvjerena sam da sve što nam se događa u životu utječe jedno na drugo. Rad s djecom s poteškoćama i njihovim obiteljima vjerojatno me dodatno senzibilizirao za razumijevanje svijeta oko sebe i za jasno razlučivanje važnog od nevažnog. Što se tiče praktične strane, potrebne su ponekad magične organizatorske sposobnosti da se usklade ta dva života. Od velike je važnosti podrška kolega i roditelja djece s kojima radim i nikad im ne mogu dovoljno zahvaliti na razumijevanju. Književnost, s druge strane, pridonosi razumijevanju šire slike svijeta, a mislim da je to razumijevanje itekako važno u radu s djecom s poteškoćama. Kritičnost i kreativnost tu se međusobno grade, isprepleću i nadopunjuju.
Podijelite s nama za kraj što trenutačno čitate i imate li nekih književnih preporuka?
Trenutno čitam stručnu literaturu, a ljudima bih preporučila da čitaju ono što će ih začuditi, zamisliti, izgraditi, iznenaditi, da čitaju ne zato da se opuste nego da sebi priušte avanturu upoznavanja sebe i svijeta. Nema ništa ljepše kod čitanja nego kad stanete na jednoj rečenici koja vam otvori svjetove. Želim vam svima takvo čitanje.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
