“Najviše ćemo morati raditi na suzbijanju institucionalne diskriminacije i na radničkim pravima. Kada sudska praksa zaživi, ni jednom poslodavcu neće biti u interesu da bude obilježen kao onaj koji diskriminira.”
Prije tri mjeseca na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nakon provedenog natječaja, izabrana je pravnica Višnja Ljubičić. U svom dvadesetogodišnjem radnom iskustvu najduže je radila u Ministarstvu obrane na različitim poslovima (u tom je periodu stekla i čin satnice) i u Vladinom Uredu za ljudska prava, odakle je i došla na mjesto pravobraniteljice. U svojoj biografiji, među ostalim, navodi da je kao članica Radne skupine sudjelovala u izradi prvog Zakona o ravnopravnosti spolova te da je zagovarala ideju osnivanja pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.
Institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova osnovana je prije osam i pol godina i tijekom osmogodišnjeg mandata vodila ju je Gordana Lukač Koritnik. O tome koje će biti glave smjernice njena rada, što treba poboljšati i na koje prepreke nailazi, razgovarali smo s novom pravobraniteljicom u njenom uredu u Preobraženskoj ulici u Zagrebu, gdje se mogu obratiti i građani sa svojim pritužbama.
Vašim izborom za pravobraniteljicu nisu svi s civilne i aktivističke scene bili zadovoljni, najviše zbog toga što dolazite iz državnih institucija, a na novoj vam je funkciji dužnost da građane štitite od diskriminacije i u državnim institucijama. Kako odgovarate na takve kritike?
Ako se radi o prigovoru na moj profesionalni background, jer sam provela 20 godina u državnoj službi, mogu reći da mi je to samo prednost. Dobro znam kako funkcionira državna uprava i to mi olakšava posao kada trebamo surađivati ili upozoravati na propuste unutar državnih institucija. Čula sam i prigovor da nemam nikakvog aktivističkog iskustva u području ravnopravnosti spolova i ljudskih prava, što nije točno. Dajući pravne savjete volontirala sam u udruzi Mobbing od samog osnivanja, što mi je dalo bogato iskustvo na području diskriminacije. Mislim da je u takvim prigovorima vidljiva predrasuda prema državnim službenicima kao inertnim, birokratiziranim osobama koje su nedovoljno profilirane u određenim područjima. A ja sam, na primjer, iznijela pregovore s EU za dva područja: antidiskriminacija i ravnopravnost spolova u Poglavlju 19. Dakle, želim reći da takvi prigovori dovode do izravne diskriminacije osoba koje zbog pripadanja određenoj društvenoj strukturi, u ovoj slučaju državnoj, nemaju iste mogućnosti i diskriminirani su prilikom zapošljavanja.
Dobili ste posao, dakle ipak niste diskriminirani.
Takvi prigovori predstavljaju izravnu diskriminaciju. A k tome su i pljuska ostalim pravobraniteljima koji također dolaze iz državnih struktura, a savjesno obavljaju svoj posao. Na njihov odabir nije bilo prigovora, nego samo na mene.
Otkako ste stupili na dužnost, bili ste vrlo aktivni: obilazili ste Hrvatsku, organizirali okrugle stolove, sastajali se s predstavnicima udruga, objavljivali javna priopćenja. Kakav ste dojam stekli u prva tri mjeseca rada, koje su slabe točke dosadašnjeg rada Ureda i koji će biti vaši prioriteti?
Htjela bih pojačati međunarodnu suradnju, koja do sada nije bila razvijena. Zbog toga sam prestrukturirala Ured i otvorit ćemo novo radno mjesto za osobu koja će se baviti natječajnom dokumentacijom za pristup EU fondovima. Tako ćemo moći biti potpora organizacijama civilnog društva koje se natječu s projektima, a i sami ćemo moći biti nositelji projekata. Ako se budemo oslanjali samo na sredstva iz državnog proračuna, nećemo moći sprovesti sve ono što namjeravamo. Također bih htjela da Ured bude što prepoznatljiviji u javnosti i da građani znaju da nam se mogu obratiti. Želim i da budemo što češće umješači u sudskim postupcima, kao i da pojačamo prisutnost Ureda na terenu – i među lokalnim vlastima i među građanima.
Prema izvještaju Ureda iz 2010. godine pritužbe građana se najčešće odnose na ostvarivanja radnih i socijalnih prava. Hoće li tržište rada i radnička prava biti u fokusu vašega rada?
Moja je vizija da Ured jednako zastupa sva diskriminatorna područja za koja je nadležan. Međutim, evidentno je da najviše pritužbi građana ima u području rada i zapošljavanja, a potom obiteljskog nasilja. Diskriminacija na području rada je široko polje djelovanja i dobivamo puno različitih pritužbi na poslodavce. Nedavno smo imali očigledan primjer izravne diskriminacije kada je jedna poznata tvrtka izdala odluku o otpremnini posebno za muškarce i posebno za žene, pri čemu su žene bile zakinute za iznos u odnosu na muškarce. Izdali smo preporuku toj tvrtki da to izmijene i uvažili su je. U Hrvatskoj postoji i veliki problem rada na crno i rada na određeno vrijeme koje traje godinama. Takve pritužbe također dobivamo. Obiteljsko nasilje nas, s druge strane, na ljudskoj razini najviše pogađa, i tu je situacija zaista alarmantna. Institucije se ne pridržavaju uvijek protokola o postupanju u slučaju obiteljskog nasilja. Policija, recimo, ponekad ne izlazi na teren na prvi poziv, već na treći, ne vode zapisnike ili su u manjim sredinama blagonakloni prema počiniteljima jer ih poznaju. Zbog toga sam razgovarala s bivšim ravnateljem policije Oliverom Grbićem i ukazala mu na propuste i bili su suglasni s našim prigovorima. Prednost je policije što provodi edukaciju svojih službenika pa je tako u zadnjih godinu dana educirano oko 320 voditelja policijskih službi iz čitave Hrvatske o promptnom reagiranju u slučaju obiteljskog nasilja. Međutim, centri za socijalnu skrb nemaju takvih edukativnih programa, a imamo česte pritužbe građana, najčešće žena, koje se tuže da centri adekvatno ne shvaćaju obiteljsko nasilje, već ga tretiraju kao obiteljske razmirice. Iako su ovlašteni da po službenoj dužnosti iniciraju postupanje policije, to ne čine u dovoljnoj mjeri. I u slučaju starateljstva nad djecom postoji problem stereotipnog pristupa socijalnih radnika/ca, koji naklonost pokazuju prema majkama, nauštrb očeva. Na naše preporuke su nam centri za socijalnu skrb znali odgovarati da pravilno postupaju i da nema mjesta našim prigovorima o diskriminatornom ponašanju. Naravno da mi nije u interesu pisati preporuke kojih se nitko neće pridržavati. Trebalo bi osigurati sustavnu edukaciju zaposlenika kako se propusti ne bi događali. Tražila sam razgovor s bivšim ministrom Darkom Milinovićem, što mi nije udovoljeno, ali mi je rečeno da mogu očekivati razgovor s novom ministricom socijalne politike i mladih, Milankom Opačić.
Upravo ste nedavno na regionalnom sastanku pravobranitelja izjavili da biste “željeli živjeti u društvu u kojem se preporuke pravobranitelja ne bi smjele ignorirati”. Kako se to može postići?
Pravobranitelji nemaju mogućnost izricanja kazne, kao što to nemaju ni druga antidiskriminacijska tijela u svijetu. Ali uvažavanje naših stavova se može postići izgradnjom autoriteta, kao što je to u zemljama s dugom tradicijom pravobraniteljstava. Kada sam još prije osnivanja pravobraniteljstava u Hrvatskoj razgovarala s norveškim pravobraniteljem za djecu, rekao mi je da neovisna institucija parlamentarnog pravobranitelja ima takav dignitet u njihovom društvu da je dovoljno da nazovu instituciju ili tvrtku u kojoj je uočeno kršenje ljudskih prava i najave da će obaviti nadzor nad njihovim radom pa da oni sami riješe sporni slučaj. Ne žele se dovesti u situaciju da ih se javno proziva i da time naštete svom ugledu.
Koliko je vaš Ured daleko od toga da je dovoljan telefonski poziv pa da se riješe problemi?
Ured postoji osam godina i tijekom tog vremena je bivša pravobraniteljica imala velika okapanja dok joj nije uspjelo zadobiti povjerenje policije kako bi joj, recimo, u određenom vremenskom roku dali na uvid dokumentaciju kako bi procijenila je li došlo do nekih propusta ili nije. Isto je bilo i s drugim zahtjevima, preporukama i tome slično. Postigli su se prilični pomaci, ali je za to bilo potrebno vrijeme. Mislim da je institucija pravobraniteljice zadobila autoritet i da se njene preporuke i upozorenja prihvaćaju u sve većem broju.
Gdje još uvijek ima otpora, na čemu ćete morati najviše raditi?
Na suzbijanju institucionalne diskriminacije i na osvješćivanju javnosti da svaki poslodavac mora znati da će biti sankcioniran ako se utvrdi diskriminacija. Kada sudska praksa zaživi, ni jednom poslodavcu neće biti u interesu da bude obilježen kao onaj koji diskriminira.
Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je umješač u dva slučaja koja su došla do suda (slučaj diskriminacije temeljem spolne orijentacije i slučaj diskriminacije maloljetne osobe zbog rodnog izražavanja), a za još nekoliko razmatrate mogućnost miješanja, među ostalim u slučaju Marković i Mamić. Možete li komentirati kakvo je bilo dosadašnje iskustvo umješača u procesima?
U slučaju tužbe zaposlenika koji je na poslu diskriminiran zbog spolne orijentacije smo primijetili da ima određenih propusta u postupku koji opravdavaju sumnju da postupak ne bi bio potpuno objektivan pa smo zajedno s odvjetničkim timom tužitelja tražili izuzeće raspravne sutkinje. U tome smo i uspjeli. Dalje ne bih komentirala jer se radi o sudskim postupcima koji su u tijeku.
Na zadnjim se parlamentarnim izborima ponovno nije vodilo računa o zakonskoj odredbi o najmanje 40 posto žena na izbornim listama. Zakon o ravnopravnosti spolova, donesen 2008., ostavio je strankama za prilagodbu tri izborna ciklusa, što znači da će kažnjavanje uslijediti na idućim lokalnim izborima. Mislite li da je to dobro rješenje i kako komentirate da je u Saboru tek 20 posto žena?
Praksa EU je da se daju minimalno tri izborna ciklusa kako bi se vidio efekt uvođenja političkih kvota. Europsko istraživanje je pokazalo da je potrebno 15 do 20 godina da kvote zažive. Očekivanja od tog zakona su bila velika i mislili smo da će postotak žena u Saboru rasti, a ne padati, kao što je to slučaj nakon zadnjih izbora. Neke stranke su vodile računa da na njihovi izbornim listama bude 30 ili 40 posto žena, ali su bile nisko pozicionirane pa se znalo da neće ući u Sabor. Kada se počnu primjenjivati prekršajne odredbe, ne bih htjela da se dogodi da stranke radije plaćaju kazne, kao što rade pojedine francuske političke stranke, nego da uključuju žene na visoke pozicije. Dobro je da su kvote uvedene i mislim da će to zaživjeti, ali nećemo uspjeti ako budemo gledali samo na represivno kažnjavanje stranaka. Važnije je da radimo na osvješćivanju u društvu i davanju jednakih mogućnosti ženama da budu aktivne i u političkom i u poslovnom svijetu. To nije moguće dokle god žene odrađuju duplu smjenu – na poslu i kod kuće.
Vaša se prethodnica, kao i ostale pravobraniteljice, protivila spajanju Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova s Uredom pučkog pravobranitelja, smatrajući da će se time izgubiti neovisnost i smanjiti učinkovitost Ureda. Što vi o tome mislite?
Osobno mislim da je pripajanje pravobraniteljstava jednom tijelu korak unazad. Time će se područja našeg rada izgubiti u 18 diskriminacijskih osnova za koje je zadužen pučki pravobranitelj. O krovnoj osobi, dakle pučkom pravobranitelju, ovisit će kojoj će diskriminatornoj osnovi dati važnost i s kojom će pozornošću pristupiti problemu. Tako da iako ćemo de jure imati samostalnost u odlučivanju, de facto neće biti tako.
