Sanja Iveković međunarodno je najpriznatija umjetnica iz Hrvatske. Njezin rad karakterizira društveni aktivizam i kritički diskurs koji se bavi politikom slika i tijela. Danas se ubraja među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, uz Valie Export, Marthu Rosler i Marinu Abramović, a strani je umjetnički časopisi često vežu i uz Garyja Hilla te Vita Acconcija.
U svojim umjetničkim radovima koristi jezik medija na način kojim može najupečatljivije prenijeti gestu političkog otpora, a glavna područja njenog rada su: politički aktivizam, feministički aktivizam i propitivanje pozicije umjetnika u kontekstu opće povijesti umjetnosti. Trenutačno u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra predstavlja svoj rad s ovogodišnje Dokumente – najznačajnije svjetske izložbe suvremene umjetnosti koja se svakih pet godina održava u njemačkom Kasselu.
U Galeriji SC-a predstavljate rad ‘Neposlušni/e’. To je rad koji ste izlagali na ovogodišnjoj Dokumenti 13 u Kasselu i bavi se temom koja vas dugo zaokuplja, a to je tema nacizma. Je li rad u Zagrebu drugačiji u odnosu na Kassel?
Rad u Zagrebu se razlikuje jer je izlagački prostor Galerije Studentskog centra drugačiji. Osim toga, projekt ‘Neposlušni/e’ sastoji se od dva dijela – jedan dio rada čini instalacija koja je u Kasselu bila izlagana u galerijskom prostoru, kao i ovdje, s tom razlikom da sam u galeriji SC-a smjestila instalaciju u posebno napravljenu malu sobu, tako da bude prostorno odvojena od drugog dijela rada. Taj dio projekta nazvala sam ‘Neposlušni/e (Revolucionar/i/ke)’.
Drugi dio rada naslovila sam ‘Neposlušni/e (Razlozi za zatočenje)’ i zamišljen je kao intervencija u javni prostor, a čine ga plakati koji su u Kasselu bili postavljeni na oglasnim stupovima. Osim u centru Kassela, bili su distribuirani u predgrađima, dijelovima grada u kojima žive emigranti. Ovdje su plakati smješteni unutar galerijskog prostora, a tekstove koji su dio rada preveli smo na hrvatski. Na plakatima je tekst na engleskom jer sam englesku verziju u međuvremenu izlagala na izložbi ‘Koliko fašizma’ koju su kustosice WHW radile u Antwerpenu. Za novu, hrvatsku verziju, nisam imala novca.
Što je sadržaj tih plakata?
Kao što sam naslov rada kaže, na svakom od šest plakata nalazi se osam ‘razloga za zatočenje’ koje sam našla u arhivu memorijalnog centra Breitenau, nedaleko od Kassela, a koji je u doba nacizma bio logor za prisilnu radnu snagu koja je gradila nacističku Njemačku. U njemu su bili zatočeni oni koji su prekršili radne obaveze koje su im bile nametnute. Izdvojila sam ‘razloge’ zbog kojih su u logoru bile žene i one koji su se odnosili na muškarce.
Na dnu plakata nalaze se i logotipi velikih korporacija koje su surađivale s nacizmom. Na izložbi ste objavili i koje su to kompanije. No logotipe na plakatima ste u likovnom smislu promijenili, redizajnirali. Zašto?
Korporacijski logotipi su zaštićeni i u ovakvom kontekstu Dokumente bila bih tužena. Iako je poznato da su te kompanije profitirale surađujući s nacističkom Njemačkom, nije im, naravno, u interesu da se te činjenice danas ponovo javno oglašavaju. Jedini način da ih ipak stavim na plakate bio je da im promijenim redoslijed slova u imenu, ali vizualno su zadržale isti oblik. Jedini logotip koji ne sadrži slova je logotip Volkswagena, a upravo je Volkswagen bio glavni sponzor Dokumente 13.
Oko toga sam imala duge pregovore sa selektoricom i na kraju sam pristala da umjesto logotipa te kompanije stavim prazan krug. Stavila sam ga u sredinu između ostalih znakova, jer mi se činilo da će i obični građani uočiti da na tome mjestu nešto nedostaje. Ono što se dogodilo nadmašilo je moja očekivanja – prolaznici su rukom upisivali znak u taj prazni krug. Mislim da je ta intervencija sjajno pokazala da podrška kritičke i političke umjetnosti od strane umjetničkih institucija ima granicu. Sloboda prestaje onog trenutka kad se kritika počne baviti vezom između ‘mračne’ prošlosti i naše današnjice.
Temom nacizma bavite se i u radu ‘Tražim majčin broj’ koji je bio na Dokumenti 2002. godine i koji ima osobnu priču?
To je bio moj prvi samostalni nastup na Dokumenti i činilo mi se zanimljivim da se na toj najvećoj i najslavnijoj umjetničkoj manifestaciji suočim s vlastitom traumom, a to je bila činjenica da nakon majčine smrti, koja je bila internirana u Auschwitzu, nisam zapamtila koji je broj imala na ruci kao zatvorenica. Ta mi je osobna priča bila početna pozicija za rad, ali projekt se dalje razvijao kao istraživanje neonacističkih aktivnosti u Njemačkoj i u Europi.
Na sljedećoj Dokumenti 2007. godine zamislila sam projekt ‘Polje makova’ koji je realiziran na trgu ispred Fridericianuma, glavnog izlagačkog prostora koji je u doba nacizma služio kao mjesto za vojne parade. I taj, treći put bavim se njemačkim kontekstom pa se može reći da sam napravila neku vrstu trilogije.
Ove godine imali ste i dvije velike retrospektive, u New Yorku i Luxembourgu. Jeste li zadovoljni retrospektivom u njujorškoj MOMA-i koja nosi naslov ‘Slatko nasilje’ i što za vas znače retrospektivne izložbe?
Prva retrospektiva koju sam imala 2001. u Innsbrucku u galeriji Taxispalais bila mi je zanimljiva jer sam imala priliku vidjeti radove koje nisam izlagala godinama, a koji su nastali u Jugoslaviji, u drugom društveno-političkom kontekstu. Svaka sljedeća retrospektiva bila mi je manje uzbudljiva. Iako nijedna takva izložba nije ista, jer kustosi odabiru radove prema svojem konceptu, ipak je retrospektiva pogled unatrag. Kao i svaku umjetnicu ili umjetnika, i mene više veseli raditi nešto novo, a ne oslanjati se na ‘staru slavu’. Da bih se motivirala, uvijek uvjetujem produkciju novog rada koji je uvršten na izložbu. I za MOMA-u i za muzej u Luxembourgu napravila sam nove radove.
‘Zašto umjetnik/umjetnica ne mogu predstavljati nacionalnu državu?’ – naslov je vašeg performansa u Parizu koji u kontekstu Festivala Hrvatske u Francuskoj zvuči provokativno. U našoj javnosti nije se spominjao vaš nastup u Parizu. Možete li stoga otkriti na koji ste način izveli taj performans i zašto pod tim nazivom?
Pozvala me kustosica rezidencijalnog boravka u Muzeju MAC/VAL u Parizu na dvomjesečnu rezidenciju, a bilo mi je ponuđeno da produciram novi rad pa nisam očekivala da će taj moj nastup biti uključen u državotvorni projekt Festivala Hrvatske u Francuskoj. Performansom sam htjela problematizirati poziciju u kojoj sam se našla. Zaista mislim da umjetnik ili umjetnica ne mogu predstavljati nacionalnu državu. Zašto? U performansu, koji je oblikom sličio na predavanje, navela sam razloge.
U svojim radovima upozoravate na položaj žena u patrijarhalnom društvu i na nasilje koje nad ženama vrši društveni ustroj i ustaljene norme i oblici ponašanja. Često ističete da ste feministica i feministička umjetnica i da vas zanima kako se žena kao subjekt konstruira u okviru društva. Marina Abramović, primjerice, neprestano odbija da je se naziva feminističkom umjetnicom. Zašto je vama to važno?
Već sam na svojoj prvoj većoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1976. godine izložila radove koji su problematizirali položaj žena u društvu, reprezentaciju žena u medijima, ali i moj vlastiti položaj unutar umjetničkog konteksta koji sam podvrgla kritici. Pokušavam razumjeti umjetnice koje ne žele da ih se zove feminističkim. One vjerojatno smatraju da bi takva ‘etiketa’ suzila percepciju i značenje njihovog djelovanja. Ne treba zaboraviti da je mit o bezrodnosti umjetnosti još uvijek živ i da se u našoj tranziciji dogodila remaskulinizacija cijelog društva.
Ratoboran i maskulinistički jezik na dočeku oslobođenih hrvatskih generala najnoviji je primjer toga. Osim toga, postoji i dalje stereotipno mišljenje da se feministice moraju baviti samo ženama. Ja sam uvijek polazila od želje da se u svom radu bavim stvarnim problemima u društvu bez obzira odnosi li se to na položaj žena ili Roma, radnika i ostalih ‘drugih’. Isto tako, cijenim one umjetnice koje su se odlučile za ‘neangažiranu’ umjetnost (što je zapravo floskula jer je svaka umjetnost angažirana) i sigurna sam da bi se većina od njih uključila u akciju oko ugroženih prava žena.
Je li umjetnost prikladna da bi se djelovalo na društvo, odnosno može li djelovanje unutar umjetničkog sistema biti toliko snažno da izazove promjene u širem sistemu? Kakvo je vaše iskustvo?
Umjetnost nikada ne može zamijeniti političku akciju, ali može postati triger za javnu raspravu o temama koje vlast ne želi problematizirati. Moj projekt ‘Lady Rosa of Luxemburg’ je dobar primjer. Snaga umjetničkog čina nije samo u tome da reflektira društvenu zbilju, već da na specifičan način aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. Mene zabrinjava činjenica da danas umjetničko polje sve više postaje jedini prostor u kojem se društvene tabu teme problematiziraju. To je naročito slučaj s domaćom scenom.
Kako danas gledate na sistem s obzirom da ste izgradili svoju prepoznatljivu umjetničku poziciju i da su mnogi vaši radovi muzealizirani? Mislite li i danas da treba kritički promišljati institucije?
To je dobro pitanje. Mislim da uvijek treba kritički promišljati svoj položaj, svoju ulogu u umjetničkom sistemu, kao i sve što nam se kao građanima događa. Svjesna sam da su neki moji radovi koji se mogu vidjeti u kolekcijama muzeja izgubili kritičku oštricu, ali se nadam da su u trenutku nastajanja imali aktivistički potencijal. Na rukovodeća mjesta u velikim umjetničkim institucijama kao što su muzeji u pravilu dolaze ljudi koji su članovi vladajuće političke stranke i koji su spremni na sve moguće kompromise kako bi tu poziciju moći zadržali. To je naš specifikum. Na sreću, događaju se izuzeci.
Imate li vi svog agenta, menadžera ili galerista?
Nemam, ali imam jednog prijatelja, španjolskog galerista, koji je i sam umjetnik i koji moje radove povremeno nudi muzejima. Privatnim kolekcionarima ne prodajem. Ja sam se počela baviti umjetnošću u Jugoslaviji u kojoj nije bilo ni privatnih galerija, ni galerista, ni kolekcionara, ni razvijenog umjetničkog tržišta. Mi smo bili generacija kojoj je bila strana pomisao da proizvodimo umjetnička djela koja će se tretirati kao luksuzna roba. No bili smo svjesni društvene važnosti našeg djelovanja i tražili smo da za naš rad budemo plaćeni poput drugih. O tome svjedoči prijedlog ‘Ugovora o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada’, koji smo Dalibor Martinis i ja sastavili kao članovi ‘radne zajednice Podroom’. Neobično mi je drago da su se Iva Kovač i Elvis Krstulović, mladi umjetnici iz grupe Fokus, pozabavili ovim i drugim ugovorima umjetnika u svom projektu ‘Art and Market’.
