“Postoji toliko modela ženskosti kojih mi možda čak nismo ni svjesni, a svejedno ih upražanjavmo u različitim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi”
U društvu u kojemu je inertnost standard, mlada Lana Pukanić pokušala je jedan od svojih brojnih identiteta (“ja sam feministkinja”) promovirati svojim diplomskim radom “Cur(k)e II – pregovaranje s kulturom” i na svojevrstan način natjerati druge djevojke na razmišljanje o kulturi u kojoj žive, ali i ukazati kako su adolescentice gotovo pa zanemarena demografska skupina iz perspektive samih ženskih studija. Tim je vrlo zanimljivim radom osvojila prvu nagradu Centra za ženske studije za najbolji studentski rad na temu žena, odnosno rodne problematike.
Svoj rad opisuješ kao tekst nastao iz svijesti obojane feminizmom. Od trinaeste se godine izjašnjavaš kao feministkinja, iako priznaješ da je za tebe ta riječ do danas jako promijenila svoje konotacije. Otkud zanimanje za feminizam još u tinejdžerskim danima jer su tvoje ankete u trima zagrebačkim srednjim školama pokazale kako današanje tinejdžerice ili uopće nisu čule za taj termin ili jako malo znaju o njemu.
Uvijek sam mislila da je to samo od sebe došlo jer nitko oko mene nije govorio o tome, ali baš sam u zadnje vrijeme razmišljala koliko puno veze ima s obitelji, odgojem, okruženjem, liberalnim stavovima. Uvijek mi se činilo da neke stvari nisu fer i onda su se stvari nekako počele artikulirati nakon što sam kao trinaestogodišnjakinja tamo u Vodnikovoj vidjela grafite “Ne znači ne! Ja imam pravo odbiti” i “Ne želim provesti svoj život perući tvoje prljave gaće” pa sam kasnije naišla na tekst o tim grafitima i skupini Luna koja ih je napravila, i na njihov manifest. Nakon toga je krenulo čitanje na tu temu, kupovala sam feministički časopis Kruh i ruže i jednostavno mi se činilo bitnim time baviti.
Tvoj se rad bavi adolescenticama i kulturom te načinom na koji se izgrađuju djevojački identitet i stereotipi pod utjecajem popularne kulture.
Prvi dio mog rada bavi se patrijarhatom, jer u takvoj kulturi živimo, i njegovom konstrukcijom djevojke. Na svakom koraku – preko reklama, billboarda, medija – svima nam se nameću ideje toga što djevojka mora biti. Tu analiziram stereotipe o djevojaštvu i njihovo održavanje putem stereotipnih slika djevojke koje se perpetuiraju. U drugom dijelu bavim se stvarnim djevojkama i njihovim aktivnostima. Htjela sam pokazati kako se djevojke bore s tim modelima djevojaštva i kako im se, najčešće, predaju i ponašaju onako kako se od njih očekuje, ali i kako im se opiru. Za to mi je važna bila anketa koje sam provela u trima zagrebačkim srednjim školama. A u trećem se dijelu bavim modom i ljepotom na primjeru blogerice Tavi Gevinson.
Naglašavaš kako su adolescentice marginalizirana skupina, čak i u okviru feminističke teorije.
Zanimljivo je kako feminizam, koji se kao politika bavi svim ženama i omogućavanjem kanala za artikulaciju njihovih glasova i prava, zanemaruje curu i uvijek ju koristi kao nekakav antipod zrele žene. “Cura” je prijelazno, kratkotrajno razdoblje i zato je, kao, nebitno. Jako se često tinejdžerstvo predstavlja kao životna faza koje se sjećamo sa sramom ili koje bismo se trebali sramiti, a činjenica je i da ćeš nekoga koga želiš omalovažiti ili za koga želiš reći da se ponaša blesavo uvijek usporediti s tinejdžerkom. Međutim, ja smatram da je to, dijelom baš zato, vrlo bitno i zanimljivo razdoblje i tema.
Koja je uloga zagrade u riječi “cur(k)e”?
S jedne strane, riječ “curke” mi je izraz bliskosti među curama, i kad se cure međusobno zovu “curke” naglašava se ženska prisnost. A s druge strane, postoji i to ružno značenje, kad za djevojku kažete da je “curka” i mislite na to da je tipična, stereotipna i obična. Kada sam prije pet-šest godina smislila to kao naslov, zagrade su za mene bile izraz distanciranosti od tinejdžerskog mentaliteta, što mi se danas čini totalno blesavo jer sam tada imala devetnaest godina i jako sam naivno vjerovala da više ne spadam u tu skupinu. Nejasna je ta granica završetka adolescencije, danas se cure mojih godina bave skoro istim problemima kao tinejdžerke.
Zanimljiva je činjenica kako postoje časopisi za tinejdžerice kao što su Teen i OK!, ali za dečke tinejdžere ne postoji ni jedan. Djevojkama je potreban svojevrstan priručnik za život kako bi znale kako se ponašati i ispunjavati što se od njih očekuje, ali dečkima to nije potrebno jer će se oni znati snaći.
Časopisi za muškarce zabavni su i ležerni, dok se u ženskim časopisima, bez obzira na dob ciljane skupine, uvijek agresivno naglašava prostor za samopoboljšanje – kako (p)ostati mršava, kako super izgledati, kako biti uspješna na poslu, kako biti u dobrim odnosima s prijateljicama, kako zadovoljiti svog muškarca ili zadržati svog dečka. Iz čega proizlazi da curu ili ženu treba stalno savjetovati, stalno joj pomagati, ali muškarac jednostavno živi i kako god napravi – dobro je. Očito je da je to područje međuljudskih odnosa i dalje rezervirano za žene, samo se žene njime trebaju baviti pod normalno, ali zato će se u diskursima koji su vezani za moć uvijek oslovljavati muškarca. Različit tretman dobro se vidi i u reklamama, posebno za higijenske proizvode. U onima koje su namijenjene ženama redovito je prisutna retorika upozoravanja, opreza, zastrašivanja, a reklame za muškarce jednostavno su opuštene ili smiješne.
I to sve dovodi do toga da je muškarcima uvijek izlika za pogrešku izjava “ja sam takav”, a žene to neće reći jer se uvijek trude poboljšati i korigirati svoju osobnost i ponašanje.
Žene to neće reći. Tu se radi o kulturi mazohizma, o odgajanju u jednom duhu u kojem joj je stalno na pameti korigiranje svog ponašanja. Neprestano preispituje sebe, neprestano sumnja u sebe i okrivljava sebe, jer ju kultura na svoj sadistički način stalno upućuje na poboljšavanje. Posljedica je sustavno ubijanje samopouzdanja i samopoštovanja djevojaka. Naravno, i dečki su žrtve sustava, na drugi način. Cure se odgaja da svoje samopozdanje crpe iz odnosa s drugima i da njihova vrijednost ovisi o tuđoj procjeni, a muškarce se odgaja da na silu budu neovisni, normativna je muškost agresivna, asertivna, samopouzdana, i tako dalje.
Biološka razlika između spolova neosporna je, ali nas društvo i kultura uče rodnim razlikama. Citirala si Cordeliu Fine koja je odlično zaključila da: “naši umovi, društvo i neuroseksizam zajedno stvaraju rod. On nije fiksan i neslomljiv; savitljiv je, fleksibilan, promjenjiv.”
Primjer koji ilustrira dosta toga dolazi iz priče jednih roditelja koji su svoje dijete odgajali u gender-neutral duhu, tako da ne postoje boje ili igračke koje označavaju ili su svojstvene jednom spolu. Taj je dečko odrastao svjestan činjenice da je muško samo zbog vidljive biološke razlike i to je bila jedina bitna razlika, vjerovao je da muškarci i žene mogu raditi iste stvari i da su po svemu drugome jednaki, i bilo mu je sasvim normalno da nosi rozu špangicu za kosu na glavi. U jednoj ga je situaciji drugi dečko uvjeravao da je curica jer nosi špangu na glavi, a to nose samo curice, a ovaj mu je odgovarao da je dečko jer ima muški spolni organ. Na kraju je i skinuo gaće da to dokaže, a taj mu je dečko rekao “Ti nemaš pojma, svi imaju pišu, ali samo curice nose špange“. To mi je super. A preispitivanje znanstvenih tvrdnji o neurološkim razlikama između spolova čini mi se užasno važnim, i svima živima preporučujem tu knjigu Cordelije Fine.
Bullying od strane cura prema drugim curama sve je učestalija pojava. U svom radu si se osvrnula na Lyn Mikel Brown koja tvrdi kako je “u seksističkoj klimi djevojkama jednostavno lakše i sigurnije te, naposljetku, profitabilnije iskaliti svoje strahove, brige i ljutnju na drugim djevojkama nego na dečkima ili kulturi koja ponižava, idealizira ili erotizira kvalitete povezane sa ženskošću”.
Mislim da se lakše iskaliti na drugoj curi. Curama je neisplativo napadati figure moći, a u patrijarhatu moć predstavlja muški spol. A i nisu svjesne tih seksističkih mehanizama. Kad ti se nešto predstavlja kao normalno i prirodno, teško je shvatiti da je izmišljeno. Recimo, “ženski jal” nije nešto prirodno, nego nešto što se uzgaja. Kad se cure stalno upućuje na to da budu mazohistkinje, da se stalno kažnjavaju, preispituju jesu li dovoljlno dobre, fizički i psihički, i uvijek se uspoređuju s nekom drugom koja predstavlja ono što bi žena trebala biti, naravno da se stvara frustracija, i naravno da je usmjerena na druge cure, jer su joj one konkurencija.Tako su postavljene stvari. Ali Brown lijepo piše da je žena je ženi istovremeno konkurentica, ali i iskrena saveznica koja zna kroz što točno prolazi, i naglašava vrijednost ženskih prijateljstava. Agresija među curama nije tako jednostavna i nisam se time detaljno bavila. U slučaju kojim se bavim, cure na Ribnjaku su se tukle i gurale jedna drugu u fontanu jer su se mlađe cure usudile tamo doći i biti pijane i glasne, što je smetalo starijima. Jer nisu pokazale respekt. Ali ja mislim da su svojom glasnoćom pokazale preveliko samopouzdanje. A cure se osjećaju ugroženo od samopouzdanih cura, o čemu piše i Rachel Simmons.
Ipak, postoje i pozitivni primjeri poticanja ženske kreativnosti, ženskog druženja. U nekim primjerima koje si navela u radu, sitnice poput fotografije ili pjesme promijenile su nekim ženama život.
Slala sam mailove nekim curama u kojima sam ispitivala jesu li naišle na neku sliku neke žene ili ženske aktivnosti koja je utjecala na njihov život i dobila sam dosta zanimljivih odgovora. Žena je u popularnoj kulturi redovito objekt, a muškarac je junak. Skoro uvijek moraš ići u nekakvu alternativnu kulturu, a ne u mainstream da bi našao te priče u kojima su žene (nestereotipne) junakinje i te trenutke koji te mogu inspirirati. Te sitnice stvarno mogu nekome nevjerojatno utjecati na život, kao što primjeri u radu pokazuju. Recimo, ja se sjećam da sam s negdje trinaest čitala pjesmu Sylvije Plath “Mirror”, koja uopće nema veze s feminizmom, ali ta autentičnost ženskog glasa snažno je utjecala na mene. Moj zaključak je baš to da je sve važno, da su sve sitnice bitne, i te koje nas inspiriraju na neki oblik otpora, ali i one koje smo skloni odbaciti kao nebitne, poput reklama, a koje su i štetne i opasne, i da se o svemu tome treba razmišljati i raspravljati.
I za kraj, problematičnost roza boje. Tinejdžerska modna blogerica Tavi Gevinsom objavila je jednu sliku u kojoj je cijela u roza boji i teško je dokučiti radi li se samo o ironiji ili uživa li ona zaista u tom izdanju?
To je stvarno zanimljiva tema. Imamo girlie feminizam koji početkom dvijetisućitih poziva na to da žene ne bi trebale odbaciti štikle, šminku i ostale simbole podređenosti koje neki feminizmi traže da se odbace. Prema girlie feminizmu, žene trebaju prigrliti svoju ženskost i ženstvenost, cure ne treba instruirati nego ih pustiti da vole to što vole, dakle barbike, rozu boju i slično. Ali problem je što one to i nisu izabrale voljeti, odmalena su zatrpane rozom, a onda je negdje na početku adolescencije vrlo često odbacuju. Kad Tavi nosi tu rozu boju – i gadi joj se, a istovremeno uživa u njoj – to je toliko komplicirano. Koje su implikacije te boje? Zašto izaziva te ambivalentne osjećaje? Mala djevojčica u rozoj odjeći je preslatka, dok je odrasla žena sva u rozom čudna slika. Kad muškarac ili dječak nosi plavo, nosi plavo, nema tu toliko tih značenja, niti će to itko primijetiti. Žensko je iskustvo odrastanja strašno kompleksno, a vrti se oko rigidnih patrijarhalnih modela ženskosti. Postoji toliko kodova ženskosti kojih mi možda nismo ni svjesne, a svejedno ih upražanjavmo u različitim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi. Kad, kako, s kojim ciljem, to su sve pitanja koja se trebamo pitati. Važno je to osvještavati.
