Uoči nadolazećih parlamentarnih izbora, koji se održavaju u vrlo turbulentnim vremenima, razgovarale smo s nekoliko feministkinja iz različitih sfera života i pitale ih što očekuju od samih izbora, ali i što zahtijevaju od nove vlasti i premijera.
U trenutcima globalne pandemije uzrokovane COVID-19 virusom, kada se svije, a tako i Hrvatska, suočavaju sa zdravstvenom, ekonomskom i socijalnom krizom, a centar glavnog rada je razrušio potres, feministkinje se slažu kako politike općenito, ne samo uoči i tijekom izbora, trebaju se naslanjati na feminističke principe, rodna ravnopravnost se ne smije ocrtavati samo jednakim brojem žena na kandidacijskim listama, nego sve politike trebaju u obzir uzeti i rodne aspekte. Također, mada budućnost se ne doima svjetlo, naše sugovornice vide nadu i put prema boljem, ravnopravnijem i poštenijem sutra.
Libela je razgovarala s filozofkinjom Ankicom Čakardić, dramaturginjom, scenaristkinjom i spisateljicom Jasnom Jasnom Žmak, okolišnom aktivistkinjom Maruškom Marijom Miletom, umjetnicom i aktivistkinjom Selmom Banich, feminističkom aktivistkinjom Paulom Zore.
“Rekla bih da se moja očekivanja vrlo oprezno slažu jedna iza drugih na dvije paralelne staze: kratkoročnoj i dugoročnoj. U prvoj verziji, voljela bih da Zeleno-lijeva koalicija na ovoljetnim izborima pokupi čim više glasova i pokaže pravo progresivno lice ove zemlje. Da se obračuna sa svakodnevnom romantizacijom seksizma i mizoginijom raznih Škora, Raspudića, Bandića i Miletića kojima smo na dnevnoj bazi preplavljeni. Malčice dalje od kratkoročne fronte i uopće dugoročno, očekujem da se politika Zeleno-lijeve koalicije nakon izbora (vjerujem nakon dobrih rezultata!) beskompromisno i socijalistički postavi prema neoliberalizaciji socijaldemokracije te da se oštro i hladnokrvno suprotstavi desničarskim i ultrakonzervativnim snagama koje u javnom prostoru plodno bujaju već neko vrijeme, ne samo na marginama, već i u političkom mainstreamu. Dozvolit ću si, pomalo i iz terapijskih razloga, da se moje želje ovoga puta preklope s mojim očekivanjima”, obrazložila je svoja očekivanja Ankica Čakardić, profesorica na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedna od najpoznatijih feminističkih autorica u Hrvatskoj.
Aktivistkinja i članica brojnih feminističkih inicijativa Paula Zore pomalo je pesimistična po pitanju očekivanja od nove vlasti i parlamenta.
“S jedne strane imamo opću situaciju u zemlji i krizu koja će nas pogoditi, a s druge strane, s obzirom na mizogine, nacionalističke i rasističke napade koji smo vidjeli u posljednjih mjeseci, a u kampanji oni dolaze i od kandidata, ovakav politički krajolik ne ostavlja puno mjesta za očekivanja, niti je realno imati neka očekivanja”, smatra Paula.
{slika}
Okolišna aktivistkinja Marija Maruška Mileta smatra da će se tijekom takozvanog festivala demokracije ipak čuti ‘glasovi razuma i progresivnih politika koje zaista mare za potrebe građanki i građana’ te će ponuditi rješenja umjesto ideoloških prepucavanja i vraćanje na staro.
“Nadam se da će se konačno čuti glas žena, posebno mladih žena, koje više ne pristaju biti drugotne, a ne glas onih koji žele izbrisati teško izborena ženska i druga prava te koji koriste žensko tijelo za skupljanje glasova. Vjerujem da je konačno došlo vrijeme za promjene i neke nove ljude koji mogu i žele izvući ovu zemlju iz konstantne socijalne i gospodarske depresije. Zato se nadam da će se građanke i građani napokon probuditi i shvatiti da imaju moć nešto promijeniti te da će se politička arena posljedično uzdrmati i odmaknuti od fašističkih tendencija. Ova je godina izuzetno teška, ali zato je upravo sada pravi trenutak za korjenite promjene u društvu jer možemo biti bolji”, kazala je Maruška.
Dramaturginja, književnica i scenaristkinja Jasna Jasna Žmak očekuje da joj prijatelji i prijateljice prestanu razmišljati o emigraciji, a od oni i one koji su već emigrirali/e, priželjkuje da razmisle o povratku.
“Kako je netko nedavno komentirao na društvenim mrežama, policija se više angažirala oko jednog pretučenog političara nego što se angažira oko stotina svakodnevno pretučenih žena. Dodala bih da isto vrijedi i za mainstream javni medijski prostor. I ta slika ukratko sumira stanje ženskih prava u našem društvu. A mislim da to nije samo stvar individualne odgovornosti pojedinih policajaca i načelnika policije odnosno novinara i urednika nego i stvar političke odluke. Prema tome, od nove vlade i premijera/ke očekujem ne samo deklarativno suočavanje s problemima nego istinski obračun s njima, očekujem ne samo poruku nego i djela koja će pokazati da ženska prava u ovoj državi nisu marginalna”, rekla je Jasna Jasna.
S obzirom na to da su političarima/kama, posebno onima s desnice, tijekom ove predizborne kampanje bila puna usta ženskih reproduktivnih organa i zakonom zajamčenih prava, jasno je koje teme naše sugovornice ocjenjuju kao najvažnije za nadolazeća vremena.
“Nažalost, rekla bih da su posljednjih x godina na tapeti više-manje iste teme koje se ukratko tiču autonomije ženskih tijela, edukacije i zaštite. Mislim da su te tri stvari jednako važni elementi stanja ženskih prava, koji su međusobno usko povezani i neizostavni. Pravo na izbor, seksualni odgoj i borba protiv nasilja moraju biti temelj svake prave feminističke politike”, dodaje Jasna Jasna.
{slika}
Čakardić se nadovezuje kako feministkinje uvijek traže, a i tražit će, od svih politika da funkcioniraju prema feminističkim principima, i to ne samo na izborima.
“To bi, veoma ukratko, značilo da treba tražiti da se rodna emancipacija dugoročno, kadrovski i planski gradi, ne kao dodatak nekoj političkoj agendi, već kao okosnica neke politike. Feministkinje bi trebale tražiti od progresivnih savezničkih stranaka da se zalažu za jake javne servise (obrazovanje, zdravstvo, skrb), socijalizaciju kućanskoga rada, skraćenje radnog dana i radnog tjedna, da su politike klasno osjetljive i solidarne s opresiranim manjinama, bilo da je riječ o nacionalnim, seksualnim, rasnim manjinama, migrantskoj populaciji, seksualnim radnicama, esencijalnim radnicama i radnicima, transrodnim osobama itd. Uz to, feminizam ima smisla isključivo ako su njegove rodne politike istovremeno i klasne. Ako nisu, tada nam se može dogoditi da upadnemo u ozbiljne aporije i da nam se učini ukoliko politiku vode žene, da iz toga slijedi da je ona nužno feministička. Nažalost, historija i empirija to ozbiljno i tvrdokorno demantiraju”, pojasnila je.
Međutim, Ankica naglašava kako moramo imati na umu da desničarske političarke nisu feministkinje te da zadovoljenje rodne kvote nužno ne znači da se te stranke ili liste zalažu za rodnu jednakost.
“Primjerice, ne može se očekivati od bilo koje političke stranke da na izborima poštuje rodne kvote, ukoliko ta politika sustavno, uvijek i dugoročno ne radi na rodnoj emancipaciji. Zato nas ovih dana ne trebaju čuditi HDZ-ove ili SDP-ove liste preplavljene muškim imenima. Zgroženo i s gnušanjem gledam npr. MOST-ove dečke kako se pojavljuju u javnosti. Još mi i teže sjeda kada proračunato u prvi plan guraju žene jer je taj politički projekt konačno zamro pa sada, eto, ima mjesta i za njih. Konačno, najteže mi pada kada i te rijetke žene u svojim istupima podržavaju mjere i stavove kojima se narušava mukotrpno izboreni socijalni, materijalni i politički status žena. I to sve instrumentalizirajući feminističku borbu za svoje konzervativne i reakcionarne svrhe. Zato, treba uvijek naglašavati, desničarke nikad nisu feministkinje”, dodaje Ankica.
“Nije više dovoljno govoriti o broju žena u foteljama – iako je i dalje bitno – već su nam potrebne politike koje će doista poboljšati položaj i život žena te koje će biti krojene od strane žena i drugih koje pogađaju određeni problemi – od politika zapošljavanja i zdravstvene zaštite do pristupa obrazovanju i zaštite okoliša”, slaže se Maruška i nadodaje: “U skladu s tim, feministkinje trebaju tražiti da se i teme poput klimatske krize konačno nađu na agendi političkih stranaka, ali ne tek deklarativno, već s prijedlogom konkretnih politika i mjera koje će potaknuti post-fosilnu tranziciju, a ne nove štetne projekte na fosilna goriva, kao i zeleni i pravedni oporavak od pandemije. Takve politike trebaju poticati obnovljive izvore energije u vlasništvu lokalnih zajednica (tzv. komunalna energija) s ciljem proizvodnje i prodaje energije, ili pak manje projekte poput ugradnje solarnih sustava na pojedina kućanstva za vlastite potrebe, kao i mjere energetske učinkovitosti kako bi se smanjila razina energetskog siromaštva u Hrvatskoj, a istovremeno pozitivno utjecalo na klimu i zdravlje ljudi”.
Maruška Mileta napominje kako feminizam brine i za ostale marginalizirane društvene skupine: “Kao feministkinji i aktivistkinji za klimatsku pravdu, važne su mi sve teme koje pogađaju žene i one neprivilegirane – od reproduktivnih prava i prava na dom do zaštite okoliša i klime. Žene i pripadnice_i manjinskih društvenih skupina su višestruko pogođenije_i socijalnim, ekonomskim i okolišnim problemima te je zato potreban intersekcionalni pristup kojeg trebamo primjenjivati kako tijekom ovih izbora tako i ubuduće. Jer kako je Audre Lorde rekla: “Nisam slobodna, dok god ijedna druga žena nije slobodna, iako su njeni okovi potpuno drugačiji od mojih” – nećemo biti slobodne, dok god postoje nepravda i institucionalizirana diskriminacija u društvu”.
Selma tvrdi kako ‘živimo u zemlji koja dehumanizira, ilegalizira i kriminalizira ljudska postojanja’, stoga ona zahtijeva od države da prekine s nasilnim ponašanjima prema migrantima i zauzme nultu toleranciju prema svim oblicima nasilja.
{slika}
“Živimo u državi čije javne službe nalogom izvršne vlasti svakodnevno provode sistemsko nasilje nad ljudima koji borave, naseljavaju se ili migriraju prema Europi. Svaka razumna osoba to će nasilje okarakterizirati kao zločine protiv čovječnosti. Svima je sad već potpuno jasno da ti zločini nisu sporadični slučajevi nasilja ili ekscesi – već raširena sistemska praksa. Živimo u državi koja policijskom brutalnošću, sekuritizacijom i militarizacijom društva provodi novi fašistički projekt. U zemlji koja je izravno odgovorna za svaki ispaljeni metak, svaku ozljedu policijskom palicom, svako utapanje u rijeci – koja je odgovorna za svaku tragičnu smrt i nestanak, svako protjerivanje, svako poniženje i bol. Ako je suditi po šovinističkim i revizionističkim nastupima nekih kandidata i kandidatkinja na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, s tim se zločinima ne planira stati. Stoga, kao feministkinja i antifašistkinja, tražim od nove državne administracije da odmah prekine praksu ilegalizacije ljudskih bića, da trenutno zaustavi sve oblike nasilja nad osobama i narodima koji migriraju u Hrvatsku i Europu, da istog trena osudi svako nasilje počinjeno u ime rasnih i ksenofobnih predrasuda, u ime teritorijalnog i graničnog upravljanja, u ime profita, te da trajno prestane stvarati, financirati i tolerirati mrziteljske i izrabljivačke politike, prakse i diskurse”, istaknula je Selma Banich, umjetnica, članica kolektiva Transbalkanska solidarnost i Žene ženama.
Maruška se slaže sa Selmom kako moramo zagovarati politike dobrodošlice, a ne politike žice.
“Pitanje slobode kretanja je vrlo važno jer su migracije kompleksna pojava te klimatske promjene postaju jedan od bitnih faktora koji dovode do sve učestalijih prisilnih migracija. Uslijed isprepletenosti klimatske krize, sukoba i ekonomske krize, ljudi se prisiljeni bježati te zato migracije treba promatrati i kao jednu od strategija prilagodbe. Idealno, trebali bi zagovarati pravo ljudi da ne moraju napuštati svoje domove i zemlje, ali s obzirom na trenutnu situaciju, trebamo tražiti od političara_ki da umjesto politike žice zagovaraju politiku dobrodošlice i zaštite ljudskih prava kao i demilitarizaciju granica te preusmjeravanje tih sredstava, primjerice, u sektore obrazovanja, zaštite okoliša, programe protiv nasilja nad ženama i diskriminacije i sl. Nova se vlada treba konačno odmaknuti od starih politika koje nemaju veze sa stvarnošću i koje samo produbljuju društvenu, gospodarsku i okolišnu krizu. Potrebni su nam političari i političarke koji_e će se otvoreno boriti protiv fašističkih tendencija kao i patrijarhalnog kapitalizma koji ne ugnjetava samo žene, već sve neprivilegirane ljude u društvu”, ističe Maruška.
Ankica zaključuje kako feministički zahtjevi uvijek trebaju biti: rodna jednakost, radnička i klasno osjetljiva politika te održiva i zelena budućnost.
“Prva tema je u političkom prostoru prezapuštena, što se u konačnici vidi i po izbornim listama, i nerijetko najprisutnija u napadima na “rodnu ideologu” desničarskih, alt-desničarskih i konzervativnih struja, a u novije vrijeme i agresivnog konzervativizma radikalnog feminizma. Jedna od aktualnijih tema i u okviru ovog izbornog ciklusa je borba za očuvanje prava na pobačaj i borba za kvalitetne dostupne i besplatne zdravstvene servise vezane za reproduktivno zdravlje”, rekla je Čakardić.
{slika}
Sve naše sugovornice, više ili manje otvoreno, nadu polažu u istu političku opciju.
“Ono što se može izdvojiti kao pozitivna strana ove predizborne kampanje je reakcija žena na mizoginiju i pojava koalicije Možemo, tj. zeleno lijevih politika. To budi nadu. Ali, ukratko: We are the ones we’ve been waiting for! Bojim se da se kao i do sada možemo osloniti samo na sebe, i svoje iskustvo u preživljavanju i samoorganizaciji u borbi za bolji svijet. Globalno nadu bude pokreti koje sada vidmo, koji su organizirani na ideji globalne solidarnost u borbi protiv rasizma, patrijarhata i kapitalizma i organiziranje tih borbi u našem kontekstu je jedino što nam preostaje”, kazala je Paula Zore.
Jasna Jasna, Ankica i Maruška su ipak za nijansu optimističnije od Paule.
“Svoje nade polažem u Možemo jer je riječ o rijetkoj pojavi na našoj političkoj sceni koja, s jedne strane, u svojim programima aktivno radi na artikulaciji problema manjina, a s druge, u svojim redovima ima ljude koji su svojim dosadašnjim političkim i inim radom pokazali da je njihova briga za te iste manjine stvarno stvarna, a ne samo deklarativna”, dodaje Jasna Jasna.
“Da se razumijemo, politika je uvijek puna kontradikcija i antagonizama, stoga je politički naivno očekivati da se ona na terenu ponaša kao čista i pravocrtna realizacija neke ideje. Toga treba biti svjestan/svjesna još i više kada se izlazi na izbore. Upravo zato je važno imati u vidu da feministička politika nije neki prolazni eksperiment koji iskušavamo tek na izborima i mehanizmima rodnih kvota, već dugotrajna borba koju vodimo svakoga dana. Upravo to čine feministkinje poput Katarine Peović iz Radničke Fronte, Rade Borić i Nadežde Čačinovič iz Nove ljevice, Danijele Dolenec i njezinih kolegica iz platforme Možemo!, da nabrojim tek neke. Sve su one dugo na lijevoj političkoj i feminističkoj sceni, jake na terenu i u teoriji. Uz njih se treba boriti, od njih se ima što naučiti”, smatra Ankica.
“Ovog puta mogu reći da konačno postoje kandidatkinje i kandidati koji su drugačiji i koji jasno zagovaraju politike napretka, pravde, slobode i održivosti. Stoga, izgovori da nemamo za koga glasati više nisu validni te pozivam sve da 5. srpnja izađu na izbore. Vrijeme za prave promjene na bolje je konačno došlo”, poziva Maruška.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
