“Kada neki prosvjednici unište automobil ili zapale dućan, oni zapravo napadaju privatno vlasništvo koje je osnova kapitalizma. Kada napadaju policajce, to je simboličan čin odbacivanja i izazivanja represivnih državnih aparata – onih sila koje štite kapital.
Mrzim nasilje… ali što su nasilje i spaljeni skupi auti spram strukturalnog nasilja francuskih – i globalnih – elita?”
Ovako je prošlog tjedna na prosvjede u Francuskoj reagirala na Twitteru ne Lena Dunham, Malala Yousafzai ili Oprah, već bivša Baywatch spasiteljica i Playboyeva zečica Pamela Anderson, dodavši kako je do situacije došlo uslijed rastućih tenzija i sraza između elita i siromašnih – ne samo u Francuskoj, već i cijelom svijetu. What a time to be alive.
Pop politika nije nikakva novost, naročito ne na američkoj političkoj sceni koja je uvijek predvodila u politici zabave i zabavnoj politici mameći svojim šarenilom ostatak svijeta: od hladnoratovske američke “jazz diplomacije” koja je popularizirala američki individualizam, kako u glazbenom, tako i u ideološkom smislu, do eksplozije celebrity aktivizma u obliku Bona Voxa i Live Aida te Angeline Jolie i UN ambasadorstva kojim su se SAD afirmirale kao svjetski policajac i kadija, melem i spas, odgojna batina oca i nježna ruka majke.
U toj sprezi Hollywooda i Kongresa koja je samo blještaviji i ogoljeniji nastavak tisućljetne isprepletenosti kulture i politike nema ničeg naročito novog i uzbudljivog pa ipak, cijeli svijet poludi od ideje da su i slavne osobe građani i građanke sa stavovima – ponekad autentičnim, češće podmićenim ili izmanipuliranim – a naročito kad je riječ o ženi, i to kakvoj.
Dok god se aktivizmom bave zvijezde poput Bone Voxa, koje se ne bore protiv kapitalizma već protiv njegovih “kontra-efekata” i pritom odgovaraju moralno anksioznom ukusu malograđana u finim gestama, lijepom odijevanju i kulturnom izražavanju, mediji će objeručke prihvatiti i Emmu Watson, Beyonce, Cynthiu Nixon, Jane Fondu, Meryl Streep, Evu Longoriu, Aliciu Keys… No, ista pravila ne vrijede za Pamelu čiji je politički stav u startu diskreditiran svođenjem njene persone na američku bimbo, a na ljevici kojoj ionako nikad ništa ne paše posprdno dočekan forama o “drugarici Pameli” koju se izgleda ne može ozbiljno shvatiti jer je “starleta”.
No, drugarica starleta se aktivizmom bavi već dugi niz godina. Nakon Baywatcha posvetila se zaštiti životinja u PETA-i rekavši: “Trebala sam usmjeriti pozornost na nešto smislenije i sadržajnije. Bilo mi je dosta priča o mojim grudima i muškarcima”. Početkom ove godine posjetila je Juliana Assangea u ekvadorskoj ambasadi, istaknuvši kako je tretman koji prima ravan torturi, sporoj i bolnoj smrti za koju odgovornost snose SAD i UK. Izrazila je simpatije prema Ekvadoru koji je izvrgnut teškim pritiscima i u intervjuima isticala važnost Assangeove uloge u raskrinkavanju nedemokratičnosti i ratnih zločina Zapada. Ovi susreti su u pravilu završavali tračevima o ljubavnoj vezi s Assangeom – žena, dakle, ne može biti politički angažirana, zainteresirana, investirati vrijeme, novac i trud u nešto ako to neće uroditi snošajem ili barem muškarčevim tapkanjem po “lijepoj pametnoj glavici”.
Nedavno se dotaknula i talijanskih vlasti koje su situaciju u Italiji učinili vrlo nalik onoj u Europi 30-ih godina prošlog stoljeća. Njenim riječima, Europa bi trebala biti “zabrinuta zbog ovog otklizavanja u novu formu fašizma u Italiji”.
“Isus je bio izbjeglica: njegovi roditelji pobjegli su iz Egipta u Judeju kako bi izbjegli pokolj. Sjetite se ovoga uoči Božića. Voljela bih kad bi ljudi iskazali pravi kršćanski duh prema izbjeglicama”. Kada je konkretno uprla prstom u ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera, Salvinija, odgovorio je kako jedino i osoba njegovog kalibra može: “Danas me napala važna američka političarka – Pamela Anderson. Bila mi je draža dok je nosila bikini“.
Stav koji – razočaravajuće – dijele i mnogi pripadnici/e lijeve scene, barem sudivši po reakcijama i komentarima na društvenim mrežama, kao da je njeno prihvaćanje i manipuliranje titulom seks simbola “nefeministično” ponašanje zbog kojeg gubi kredibilitet. Svjesna toga, ali beskompromisna, nazvala je to “maltretiranjem na drugoj razini”.
Madonna-whore kompleks ljevice
Neki drugovi su ponosno pozdravljali političke izjave s različitih strana: od pankera bez diplome, posla i para do bivšeg srpskog nogometaša Ivana Ergića koji dijeli s publikom stavove o elitama, prekarijatu i nogometu kao industriji love – jer oni “znaju o čemu pričaju”. Zašto onda Pamela ne bi bila kvalificirana kritizirati vanjsku politiku svoje zemlje, prosvjede u Francuskoj u kojoj je živjela, industriju kojom se bavila?
Neki drugovi su puni razumijevanja za klasno-društveni kontekst pripadnika najnižih slojeva koji bi ih prvom prilikom istukli na ulici (teško je običnom čovjeku izaći iz svog homofobnog, rasističkog, šovinističkog miljea i vlastite kože kad su ga okolnosti takvim predodredile), ali ne uvažavaju – malo pretenciozno rečeno, ali kud puklo – “revolucionarnost” i iskorak kakav je iz svog miljea napravila zgodna, financijski situirana plavušica bujnih grudi koja je za potrebe izlaska iz karijernog posrnuća mogla posegnuti i za sredstvima koja zahtijevaju manje kritičkog promišljanja. U buci i vrisci o političkoj korektnosti, prešućena je Beyonce i njeno marketinški isplanirano prostituiranje afroameričke kulture i feminizma, WASP-ica Lena Dunham i njeno prostituiranje feminizma podrškom Hillary Clinton, kao i njena simpatičnija verzija Ellen DeGeneres, sve uz blagoslov NGO “marksističkih” drugova i drugarica.
Da, izričaj Pamelinog aktivizma može biti ponekad naporan i infantilan, a njeni stavovi o #MeToo pokretu uz samoproklamiranu “feminističnost” iznenađujuće plitki, no kako očekivati od žena da se odvaže na politički (ili bilo kakav) angažman kad će odmah biti dočekane na nož čak i na tradicionalno safety zone – ljevici?
Pamelu i njoj slične nisu proslavili politički korektni i profinjeni hodočasnici akademskih kružoka (ako im je vjerovati na riječ jer nemamo uvid u njihova četiri zida) već šoferi i radnici koji su njene slike držali po garažama i skladištima – isti oni za koje se ljevica načelno bori, dok s gađenjem gleda na sav taj (ne)ukus i čudi se njihovoj nezainteresiranosti za Gramscijevo razmatranje kulturne hegemonije. Njena izjava, pa makar bila upakirana u oskudni crveni badić, zainteresirala je i pridobila makar mali dio tih “letargičnih masturbatora” iz svoje publike i u tom smislu jedna njena objava na Twitteru vrijedi više od petoljetke sveučilišnog foteljašenja i Facebook aktivizma. Kao što i na našim prostorima, uostalom, učini dnevno-politički komentar Jelene Karleuše ili Severine (šteta što su kurve).
U areni u kojoj je bitku već diskreditiranih korumpiranih titana zamijenila šljokičasta bitka holivudskih zvijezdica, ljevica nije ni sudac pa ni zadnji red publike već ono prosvjedničko siroče koje dijeli letke ispred stadiona i na koje nitko ne obraća pozornost. Strahovanje od trivijaliziranja politike i naricanje nad radničkom klasom koja više (?) ne čita knjige u tom smislu je nepotrebno jer nije nikakva novost, kao što nije ni novost da je pop politika ovog smjera možda dobra za milenijalce kojoj će njihove zvijezde biti uvod u aktivizam.
Danas je uslijed razvoja masovnih medija politika šoubiznis više nego ikad, a odabir političkih predstavnika ne razlikuje se previše od odabira toaletnog papira u dućanu. Sve je politika: odlučivati tko ima legitimitet i pravo na političke prosudbe je Sizifov posao, a pokušavati spriječiti to – naročito u doba poplave informacija i defragmentiranja politike – naprosto suludo. Tajna sprega politike i dokolice prilično je notoran povijesni končić od pamtivijeka, no čini se kako upravo ljevica koja tu kritiku plasira ne zna kako ili ne želi uopće iskoristiti subverzivni potencijal ponarodnačenja politike i konačno – objesiti one koji su joj prodali uže.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
