Sa stavom

Prkosno prisvajanje znanja i moći tjelesnoga i prirodnoga

Povezivanje žena s prirodom – kroz povijest alat represije – može biti izvor moći

Povezivanje žena s prirodom – kroz povijest alat represije – može biti izvor moći

pexels.com

U proteklih nekoliko mjeseci počela sam puštati korijenje. Zvuči kao klišej, ali upravo to radim. Vikende provodim pretvarajući otužni stari travnjak u gredice, slažući iverje, slamu i konjski izmet dovučen s obližnjih pašnjaka na plodno tlo kako bih uzgajala salatu i kelj. Oduvijek sam voljela vrtlarstvo, ali sada je, više nego prije, rad na zemlji poprimio elemente duhovnog.

Kao tinejdžerica, poput mnogih bijelih djevojaka iz predgrađa, zanimala sam se za Wiccu, nježnu, neo-pogansku religiju usredotočenu na prirodu, koju su njegovale vještice diljem svijeta. Mnogo kasnije, u svojim ranim dvadesetim godinama, ponovno sam otkrila vještičarstvo, pronašavši nestrukturiranu žensku duhovnost koja mi je pomogla da nađem smisao u svijetu.

Kao i mnoge druge mlade žene, voljela sam zaigranost astrologije i tarota, ali ono što mi se uvijek najviše sviđalo osjećaj je sjedinjenosti s prirodnim svijetom. Sada, u kontekstu stvarne globalne klimatske krize, počinjem shvaćati važnost čuvanja te povezanosti.

Žene se oduvijek povezivalo s prirodom, obično na našu štetu. Trajni, iritantni trn u oku feminizma tvrdokorno je vjerovanje da su žene inherentno bliže tjelesnome, našim životinjskim tijelima, nego muškarci, te da nas to svojstvo diskvalificira od uživanja prava na intelektualne ili kulturne težnje izvan doma.

Simone de Beauvoir je o tome pisala kada je opisala ženu kao “više porobljenu vrsti od muškarca”, zahvaljujući utjelovljenoj stvarnosti ljudske reprodukcije; antropologinja Sherry B Ortner napisala je 1974. godine da je udruživanje žena s prirodom zgodno omogućilo dominaciju jedne polovice svjetske populacije nad drugom, uz tvrdnju da se jednostavno radi o prirodnom poretku.

Naravno, sve je to glupost; kako piše Ortner, svi ljudi imaju fizičko tijelo i osjećaj nefizičkog uma. I, svakako, ne možemo biti vezani ni za nešto tako ograničeno kao što je rod.

Ipak, mislim da ova povezanost žena s prirodom, koja je tako dugo bila opresivna i restriktivna, sada može biti izvor moći i jedinstva za žene koje se brinu – kao što bismo sve_i trebale_i – o budućnosti našeg okoliša.

Moj omiljeni način razumijevanja vještica jest kao žene koje crpe snagu iz onoga što bi ih trebalo pokoriti. Kada o tome razmišljate na ovaj način, među poljoprivrednicama niče cijeli svijet zemaljskih vještica. Veći dio onoga što povezujemo s likom vještice odnosi se na žensko znanje o prirodnom svijetu: biljkama za jelo i iscjeljivanje, solsticijima za sjetvu i žetvu, ciklusima prirode.

Kada pravim gredice da zasadim sadnice, ili kada berem kupine ili kupusnjače dok šećem psa, osjećam povezanost sa svim ženama koje su prije mene sadile, uzgajale i skupljale hranu.

I premda bi mnogi poljoprivrednici s kojima sam razgovarao vjerojatno bili skeptični prema ideji da se identificiraju kao vještice, taj pojam podrazumijeva dugo nasljeđe ženskog znanja o zemlji. Najlogičnije nasljednice vještica su poljoprivrednice.

Regenerativna poljoprivreda je radikalni novi pristup koji prioretizira zdravlje tla i holističku poljoprivredu. U Australiji je u regenerativne poljoprivredne prakse uključeno mnogo više žena nego u tradicionalnu poljoprivredu, kojom dominiraju muškarci.

Bilo bi zgodno pripisati to bez ikakve sumnje ideju da su žene inherentno više u skladu s prirodom, ali to niti je točno, ni korisno. U stvarnosti, mnoge poljoprivrednice preuzimaju ulogu brige o djeci i pripremi hrane – i to je ono što ih čini stručnjakinjama u tom području. One vide vezu između zemlje, hrane i ljudskoga zdravlja. Živjeti tu povezanost najsvjesniji je svakodnevni oblik vještičarstva.

Lako je odbaciti takvo razmišljanje kao nekakvu kumbaya glupost, ali to je djelomično zato što smo toliko indoktrinirane_i instantno obezvrijediti sve što je povezano sa ženskim – u ovom slučaju, nešto što je objektivno neutralno i neosporno potrebno, poput Zemlje po kojoj hodamo.

Baš kao što smo dugo povezivali žene s prirodom, kodirali smo prirodu kao žensku i s njom postupali kao sa svim pojavnostima koje kodiramo kao ženske – degradirale_i smo je, iskorištavale_i i podčinjavale_i.

Ali zauzimanje pozicije vještice – one koja cijeni žensko i prkosno prisvaja znanje i moć tjelesnoga i prirodnoga – pokazuje kako u potpunosti reinterpretirati odnos sa Zemljom i, nadam se, promijeniti budućnost svih koje_i na njoj žive.