Sa stavom

19.07.2019. 10:25:07 - Ivana Dobrotić

roditeljske prakse u ex-yu zemljama

Politike roditeljskog dopusta kao poticatelji rodnih nejednakosti?

(Foto: Pexels)

Korištenje roditeljskih dopusta od strane očeva doprinosi boljem položaju žena u javnoj i privatnoj sferi te ima višestruke koristi za kognitivni i socijalni razvoj djeteta i njegovu opću dobrobit. Stoga je Margaret O'Brien, kada je 2009. godine objavila jednu od prvih komparativnih studija o očevima i njihovim mogućnostima korištenja roditeljskih dopusta, opravdano zaključila kako nejednakosti u dizajnu politika roditeljskih dopusta produbljuju rodne nejednakosti među europskim zemljama, ali i među djecom, koje su određene već samom činjenicom da li su ona rođena u "roditeljskim dopustima bogatim ili siromašnim kućanstvima i, naravno, zemljama". No, rodne nejednakosti te nejednakosti među djecom ne određuje samo rodna dimenzija politika dopusta, već i činjenica koliko sheme dopusta uključuju te omogućavaju pristup pravu na plaćene roditeljske dopuste svim roditeljima (npr. i prekarno zaposlenim roditeljima, nezaposlenim roditeljima, duginim obiteljima). Primjerice, nedavno objavljeno istraživanje pokazalo je kako u velikom broju europskih zemalja pristup (dobro) plaćenim roditeljskim dopustima uvelike (i sve više) ovisi o stabilnoj povezanosti roditelja s tržištem rada. Prekarno zaposleni roditelji ili roditelji "atipično" povezani s tržištem rada nerijetko ostaju bez prava na (dobro) plaćene roditeljske dopuste. Pri tome su posebice pogođene žene nižeg socioekonomskog statusa, a što govori o nužnosti davanja veće pozornosti višestrukim uzrocima nejednakosti pri kreiranju socijalnih politika.

S rastućim se nejednakostima u pristupu pravima na roditeljske dopuste suočava i većina post-jugoslavenskih zemalja. Analiza rađena u okviru InCARE projekta pokazala je kako tek Slovenija razvija shemu dopusta koja uspjeva motivirati sve veći broj očeva na korištenje jednomjesečnog, dobro plaćenog očeva dopusta. Također, razvija inkluzivnu shemu roditeljskih dopusta, koja osigurava naknadu svim roditeljima, neovisno o vrsti te trajanju prethodne zaposlenosti. Doda li se uz to i činjenica da ne postoji jaz između završetka dobro plaćenih roditeljskih dopusta i dobi djeteta prilikom jamstva mjesta u predškolskom programu te da većina djece ima stvarnu mogućnost pohađanja kvalitetnih i priuštivih programa ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (2017./2018. godine 63.5% jasličke dobi i 91% djece vrtićke dobi pohađalo je dječje vrtiće), ne iznenađuju podaci o visokim stopama zaposlenosti majki i očeva u Sloveniji. Primjerice, 2018. godine stopa zaposlenosti očeva (25-49 godina) s djecom predškolske dobi dosezala je 97,1%, a majki 83,3%. Rodni je jaz u stopama zaposlenosti daleko veći u ostalim post-jugoslavenskim zemljama, npr. ista je stopa zaposlenosti u Crnoj Gori iznosila 80,7% (očevi), odnosno 51% (majke).

U kolikoj se mjeri ovolike rodne razlike mogu objasniti razlikama u politikama roditeljskih dopusta, ali i usluga ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja? Činjenica jest da su roditeljske prakse određene brojnim čimbenicima, uključivši kulturni kontekst i individualne preference, no dio se razloga svakako može pripisati samom dizajnu politika usmjerenih skrbi za djecu predškolske dobi. Dobar dizajn politika  može dovesti u pitanje tradicionalnu rodnu preraspodjelu obaveza skrbi i zaposlenosti te osigurati povoljnije uvjete za usklađivanje obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Sagleda li se rodna dimenzija politika dopusta u preostalim post-jugoslavenskim zemljama može se primjetiti kako BIH, Crna Gora i Srbija nisu uvele neprenosivo, individualno pravo očeva na dopuste (npr. u vidu očevih kvota ili očeva dopusta), dok dvomjesečne očeve kvote u Hrvatskoj prati niska razina roditeljskih naknada.[1] Istraživanja o učincima politika dopusta jasno govore kako su takve sheme dopusta nedjelotvorne te da samo dobro plaćeni i neprenosivi mjeseci dopusta usmjereni očevima mogu dovesti do promjena u roditeljskim praksama i imati transformativni učinak na rodnu raspodjelu obaveza u privatnoj i javnoj sferi.  Drugim riječima, ukoliko su dopusti dobro plaćeni, ali se roditeljima ostavi izbor da sami odluče tko će koristiti dopust, dopust će u pravilu koristiti majke.

Pozitivan trend u post-jugoslavenskim zemljama svakako je bila činjenica da politike dopusta unazad tri desetljeća postaju uključivije te je pristup plaćenim dopustima omogućen samozaposlenim roditeljima, poljoprivrednicima, povremeno i/ili privremeno zaposlenim roditeljima te nezaposlenim roditeljima. No, same su sheme dopusta postajale stratificiranije. Taj je trend bio posebice izražen u zemljama poput Crne Gore, Hrvatske i Srbije koje postrožavaju kriterije pristupa pravu na plaćene roditeljske dopuste, nerijetko opravdavajući takvu odluku prevarama u sustavu (npr. roditelji moraju raditi neprekidno 12 do 18 mjeseci neposredno prije početka dopusta kako bi ostvarili pravo na punu naknadu za vrijeme dopusta). Sagledaju li se novija kretanja na tržištu rada u tim zemljama, opravdano se postavlja pitanje pravednosti takvog rješenja i da li su države trebale pribjeći drugim mehanizmima koji bi prevenirali eventualne prevare u sustavu? Naime, kriteriji se pristupa pravu na roditeljske naknade postrožavaju u kontekstu rastućih nesigurnosti na tržištu rada, uključujući otežan pristup mladih tržištu rada i porast zasposlenih s nesigurnim radnim karijerama te neželjenim prekidima u radnim karijerama. Primjerice, broj zaposlenih na određeno vrijeme (25-34) u Hrvatskoj raste s 13.1% 2002. na 29.2% 2018., u Crnoj Gori s 26.8% 2011. na 47% 2018., a u Srbiji s 19.9% 2010. na 33.9% 2018. Ugovori na određeno vrijeme u tim zemljama najčešće traju do šest mjeseci (u 45-60% slučajeva), što jasno ukazuje kako je rastući broj (budućih) roditelja u riziku da neće biti u mogućnosti ispuniti kriterij pristupa pravu na roditeljske naknade, a koji traži duga i neisprekidana razdoblja zaposlenosti neposredno prije početka dopusta, čime se samo produbljuju društvene nejednakosti u roditeljskim praksama. Ponovno su ponajviše pogođene žene nižeg socioekonomskog statusa i s nesigurnim radnim karijerama. Također, iskustvo Srbije pokazuje kako negativni učinci ovakvih promjena mogu postati posebice izraženi ukoliko se ne definira minimalni iznos roditeljskih naknada te ne uspostavi sustav naknada usmjeren svim roditeljima.

Sagledaju li se ove reforme i u kontekstu slabih ulaganja države u decentralizirane usluge ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u post-jugoslavenskim zemljama, društvene i rodne nejednakosti u roditeljskim praksama samo se produbljuju. Naime, prekarno zaposleni roditelji te roditelji (tj. majke) nižeg socioekonomskog statusa i iz manje razvijenih sredina prvi se suočavaju s preprekama pri upisu djece u predškolske programe. Konačno, regionalne su nejednakosti dodatno izražene u BIH, gdje 1990-ih dolazi do decentralizacije rodiljnih naknada te brojnih poteškoća u njihovom ponovnom uspostavljanju u pojedinim kantonima Federacije BIH. Primjerice, rodiljne su naknade u u Posavskom kantonu ponovno uvedene tek 2015. godine, a u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 2017. godine, a u većini kantona više ne dosežu razinu prethodne plaće, što je to ranije bio slučaj.

Politike usmjerene skrbi za djecu predškolske dobi u većini post-jugoslavenskih zemalja nastavljaju reproducirati, pa čak i jačati društvene i rodne nejednakosti u roditeljskim praksama, uz izražene regionalne razlike. Ne može se ignorirati činjenica da su pojedine reforme unazad tri desetljeća poboljšavale položaj roditelja djece predškolske dobi, no teško se oteti dojmu  kako je bilo premalo napretka prema osiguravanju jednakih mogućnosti za sve roditelje, neovisno o njihovom spolu, socioekonomskom statusu, etničkoj pripadnosti, regiji u kojoj žive ili pak tipu obitelji. Štoviše, reforme su vodile premalo računa o višestrukim uzrocima nejednakosti već prisutnima u društvu, čime je umanjen njihov potencijal u sprječavanju i prevladavanju rodnih i društvenih nejednakosti u roditeljskim praksama, kao i u unaprjeđenju dobrobiti djece.

Detaljnije informacije dostupne su OVDJE.

* Ovaj je tekst nastao u okviru InCARE projekta, koji se financirao sredstvima iz programa za istraživanje i inovacije EU-a Obzor 2020, u sklopu sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava Marie Skłodowska-Curie br. 786826. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice.



[1] Osim toga, u Hrvatskoj je pristup očevim kvotama omogućen tek očevima čije partnerice rade, kao i očevima u slučaju rođenja prvog ili drugog dijeteta (kod trogodišnjih dopusta nema dvomjesečnih kvota), čime se dodatno sužava potencijalni krug očeva koji zapravo mogu korisitit pravo na roditeljski dopust i produbljuju rodne nejednakosti u onim obiteljima u kojima su majke neaktivne ili nezaposlene.

Tagovi: ex jugoslavija, istraživanje, roditeljski dopust, rodne nejednakosti

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM