Sa stavom

21.07.2019. 10:48:36 - Glosswitch (newstatesman.com)

surogat-majčinstvo

Feministička povijest surogat-majčinstva: daje li trudnoća ženi pravo nad bebom?

Glosswitch daje pregled višedesetljetnog feminističkog promišljanja surogat-majčinstva te kako su ženski rad i svakodnevno životno iskustvo povezani u ovoj kompleksnoj etičkoj debati.

Surogat-majčinstvo nije nova ideja; zapravo, spominje se još u Knjizi postanka, u priči o Abrahamu, Sarah i Hagar – ropkinji koja je rodila Abrahamovog sina Ishmaela. Oduvijek su postojali ljudi (obično muškarci) koji su tražili način da nastave svoju krvnu liniju zaobilazeći društvene strukture i seksualne tabue koje su postavili drugi (i opet, obično muškarci). No, danas je kombinacija faktora – razvoj tehnologije u prijenosu embrija, promjena obiteljskih struktura, porast globalnog kapitalizma – stvorila očekivanja i mogućnosti kakve prije nismo mogli vidjeti.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je surogat-majčinstvo u porastu, s preko 2000 djece godišnje koju rađaju surogat-majke za britanske parove, a 95 posto tih poroda se odvija u inozemstvu. Međunarodno surogat-majčinstvo je opisano kao biznis u procvatu, dok se kod kuće (u UK) restrikcije u korištenju jajašca, embrija i maternica suočavaju sa zakonskim izazovima. Ne živimo više u biblijskim vremenima. Možemo raditi stvari drugačije – bolje, brže i s više izbora. Dok je priča o Hagar i Sarah možda nekad služila kao upozorenje, čini se da danas imamo tehnologiju i moralnu sofisticiranost da surogat-majčinstvo učinimo dijelom transformacije suvremenog obiteljskog života.

Za feministkinje može biti iskušenje vidjeti ove promjene u potpuno pozitivnom svjetlu, kao izazov društvenim normama i reproduktivnom determinizmu. Budući nastavak vrsta ne mora biti vezan uz obaveznu heteroseksualnost i urođene biološke funkcije. No, to je tek polovica priče. Kupcu/korisniku usluge sve je dostižno. S druge strane, za "isporučiteljicu", trudnoća je onakva kakva je oduvijek bila: riskantno, nepredvidljivo, duboko osobno iskustvo. Embriji se mogu stvoriti u laboratoriju, no ljudska bića se oblikuju – gdje? U maternicama? U majkama? U obiteljima? Te razlike su bitne, ali potrebno je više od znanstvenog napretka i pravne reforme kako bi se to pitanje razjasnilo.

Niti fizička realnost niti emocionalne posljedice trudnoće se ne uklapaju u naše uređene kategorije toga kako je društvo organizirano. Trudnoća proizvodi vrijednost koju je nemoguće mjeriti i nema izravnu novčanu vrijednost. To je težak, opasan rad, pa ipak ne zahtijeva vještinu i mogu ga obaviti čak i najneodlučnije sudionice. Može li ili ne netko biti trudan ne odlučuje nikakav moralni ili fizički test; možda govorimo o "blagoslovu", no zapravo mislimo na "sreću". Trudnoća kreira nešto iz nečijeg tijela, s trajnim fizičkim posljedičnim stanjem, pa ipak to nije nešto što itko posjeduje. Beba je biće za sebe. No, u 21. stoljeću smo se počeli ponašati kao da nečim što je toliko kompleksno možemo trgovati na tržištu koje počiva na globalnoj nejednakosti i neplaćenom ženskom radu.

Feministkinje su prvi puta počele izražavati zabrinutost zbog razvoja reproduktivnih tehnologija i s time povezane komodifikacije trudnoće tijekom 1980-ih godina. To je na neki način bio prirodan nastavak feminističke kritike medikalizacije rađanja što je temeljeno na radovima poput Of Woman Born Adrienne Rich i Immaculate Deception Suzanne Arms. Međutim, tu tjeskobu nisu svi dijelili. Doista, možda je previše brige zvučalo kao nazadno i paranoično, ustrašeno zamišljanje žena koje ne žele napustiti zastarjela uvjerenja kako je majčinstvo jedini izvor ženske moći. Tri desetljeća poslije, mnogi od tih strahova su se pokazali točnim. Je li to dokaz da su zabrinute feministkinje bile u pravu? Ili da se ljudska bića mogu prilagoditi svemu, uključujući i naš vrli novi svijet koji je naklonjen surogat-majčinstvu?

U svojoj knjizi The Mother Machine iz 1985., Gena Corea je predvidjela vrijeme u kojemu će surogatstvo putem donorske inseminacije (tzv. "straight" [direktno] surogatstvo) biti zamijenjeno IVF-om – postupkom potpomognute oplodnje (tzv. "host" surogatstvo): "Jednom kada se razvije tehnologija prijenosa embrija, industrija surogatstva će moći tražiti "nositeljice" – ne samo u siromašnim dijelovima SAD-a, već i u Trećem svijetu. Od toga će vjerojatno tek jedna desetina cijene biti isplaćena ženama".

Naravno, Corea je pomalo pretjerala. Trideset godina kasnije, ako pogledate mrežnu stranicu Sensible Surrogacy, pronaći ćete da se ne radi o desetini, već o petini cijene. U Right-Wing Women, Andrea Dworkin je tvrdila kako je "društvena kontrola žena koje rađaju - ta nespretna, neuredna vrsta kontrole - zamijenjena medicinskom kontrolom koja je mnogo preciznija, mnogo bliža učinkovitosti modela bordela". Ako vas zanima kako izgleda "reproduktivni bordel", Sensible Surrogacy nudi fotografije njihovih "tipičnih apartmana za surogat-majke".

S takvim dokazima čini se da smo doista ušli u pravu reproduktivnu distopiju koju su predvidjele Kasandre drugog vala feminizma, premda nam je na neki način to u redu.  Naposljetku, postoji snažan alternativni narativ kojemu se možemo okrenuti – onaj o progresu i oslobođenju.

To se moglo vidjeti, primjerice, ako ste pratili nedavne istupe para Dolce and Gabbana o IVF-u, surogat-majčinstvu i istospolnom roditeljstvu. Ova dva dizajnera su, nesumnjivo, istupila homofobno i s predrasudama prema djeci začetoj tzv. "umjetnom oplodnjom" kada su mesijanski objavili: "Protiv smo kemijski začete djece i unajmljenih maternica: život ima prirodan tijek. Postoje stvari koje se ne bi trebale mijenjati". U bijesnim reakcijama koje su uslijedile zaprepašćuje kako je malo pažnje pridano problemu "unajmljenih maternica". Reakcije gej muškaraca, uključujući Petera Tatchella, Eltona Johna i Owena Jonesa, bile su fokusirane na roditeljske vještine istospolnih parova, preskačući etička pitanja vezana uz to kako je uopće do roditeljstva došlo. Jones je izjavio da "zato što je istospolnim parovima teže imati djecu, veća je mogućnost da će više voljeti djecu". Premda takav argument uključuje njegove vlastite predrasude (moglo bi se zaključiti da će djeca koja su slučajno začeta – kao što je to slučaj s jednom od šest trudnoća u UK – manje voljeti svoju djecu?), Jones je apsolutno u pravu kada kaže da su djeca koju podižu istospolni parovi (kao i samohrani roditelji) isto tako dobro zbrinuta, a ponekad i bolje od djece koju podižu heteroseksualni parovi. No, ta priča se odnosi samo na jednu polovicu u toj transakciji. To je narativ koji, kao što je to napisala Corea 1985. "ističe jedan partikularan i neadekvatan element u toj situaciji (patnju neplodnog para), a zamagljuje jasan pogled na pravu društvenu sliku. Određene činjenice o surogat-majčinstvu se u medijima ističu, dok se druge skrivaju". Neupitno je da surogatstvo može donijeti ogromnu sreću onima koji ne mogu drugačije imati djecu koja su genetički njihova; niti je upitno da će ta djeca imati uvjete za sretan život. Pa ipak, to ne rješava problem kako smještamo te priče u širi narativ ženskih reproduktivnih prava i sudbina.

Web-stranica Surrogacy UK izgleda poput nekog časopisa o trudnoći, sva krcata malim ljudima u pidžamicama svih boja: Vidi! Vidi što možeš napraviti! Svoju etiku opisuju kao "Surogatstvo kroz prijateljstvo", tvrdeći da surogat-majčinstvo "može biti divno nagrađujuće iskustvo za sve uključene". Pa kažu: za surogat-majke to je prilika da učine nešto doista izvanredno. Za one koji ne mogu imati djecu drugim metodama, surogatstvo može biti svjetlo na kraju vrlo dugačkog tunela.

No, zagrebete li ispod površine, ubrzo će se pojaviti stvarnost – da je trudnoća fizički proces koji se odvija u tijelu druge osobe, tijelu koje se nikada ne može u potpunosti odvojiti od ideje selfa [samoga/same sebe].

Odvojite malo vremena za prolazak kroz pitanja i detalje vezane uz surogat-majčinstvo. Zasigurno postoje neke stvari koje želite ili očekujete jedni od drugih u tom procesu. Želite li da se naprave dodatni testovi zbog potencijalnih razvojnih poremećaja? Postoje li okolnosti u kojima biste uzeli u obzir prekid trudnoće? To su teme o kojima je teško razgovarati, no važno je ne preskočiti ih. No, premda je takva pitanja važno adresirati, ideja da bi osoba koja će nositi trudnoću mogla na njih unaprijed odgovoriti je zasigurno nerealna. Ideja donošenja odluka unaprijed i kontrole svoje i sreće nekolicine drugih ljudi čini mi se nemogućom. Ne radi se samo o tome da takve odluke otežavaju podivljali hormoni, već i o promjeni konteksta samog života (moja obitelj, obitelji drugih ljudi, novac, sigurnost, odnosi, zdravlje). A uz sve to – i hormoni igraju važnu ulogu.

Dok nosim "svoju" bebu očekuju se povećane razine oksitocina koji mi, osim pri porodu, pomaže da se povežem sa svojim djetetom. Kada se to ne bi dogodilo (a mnoge žene imaju takvo iskustvo), kao majka bih se osjećala "neuspješnom". U slučaju da sam surogat-majka, takav "neuspjeh" bi mogao biti uspjeh. Žene kao pojedinke nemaju kontrolu nad takvim stvarima – kada bismo imale, mogle bismo same naći izlaz iz stanja od "baby bluesa" do postporođajne psihoze. U jednom nedavnom slučaju u kojemu je surogat-majka bila prisiljena predati bebu paru koji je tvrdio da se s tim unaprijed složila, stječe se dojam da je ta žena doista očekivala da će bolje upravljati svojim emocijama. Želeći zadržati skrbništvo nad djetetom koje je rodila – i ponašajući se pri tom defenzivno i agresivno – pogriješila je. No, kako je to Katha Pollitt napisala 1987. u vezi slučaja Baby M u SAD-u, "kada je Mary Beth Whitehead potpisala ugovor, obećala je nešto što nitko ne može obećati: da se neće zaljubiti u svoju bebu".

U prijeporima poput ovih, sigurno se ne radi o tome tko bi bio bolji roditelj ili roditeljski par. Sigurno postoje ljudi na ovom svijetu koji bi mogli odgojiti moju djecu bolje ili s jednakom ljubavlju poput mene, no ljubav koju osjećam prema svojoj djeci je prihvaćena kao apsolut dok god ne postoje jaki dokazi za suprotno.

Je li to nešto što bi se ikada trebalo potpisivati unaprijed? (Prema Sensible Surrogacy, to ovisi o zemlji u koju idete). UK je možda siva zona, no za surogat-majke u Indiji, odgovor je 'da' i nema povratka. U Tajlandu im je dozvoljen nekakav legalan uzmak - male rupe u zakonu koje dopuštaju emocije, no "kako bi se osiguralo da će se tajlandske surogat-majke držati potpisanih uvjeta iz ugovora, cijela naknada se isplaćuje tek kod ostvarivanja punih prava budućim roditeljima i to u trenutku kad su već na putu prema kući".

Kao što to pokazuje slučaj Dolce i Gabbana, spolnom, rasnom i ekonomskom marginalizacijom surogat-majki može se efikasno manipulirati onima koji se ne uklapaju u takozvane "tradicionalne" obiteljske strukture. Slično kao što seksualna trgovina može biti viđena ne kao obilježje potlačenosti žena, već kao nešto što smeta zadrtim puritancima_kama, tako i surogat-majčinstvo može biti predstavljeno kao izazov onima koji "normalnu" obitelj vide kao 'mama, tata i beba začeta u misionarskom seksualnom položaju'. No, pravno gledano, stvari nisu tako jasne. Ne radi se samo o tome da je dostupnost plaćenog surogatstva ekonomska privilegija; u UK-u zakon koji se bavi surogatstvom favorizira parove, posebno heteroseksualne i muške parove.

Legalna mogućnost roditeljstva djetetu koje je rodila surogat-majka nije dostupna samohranim ljudima (unatoč tome što im je dopušteno posvojenje). Premda lezbijski parovi mogu zakonski postati roditelji djetetu koje je rodila surogat-majka, to je otežano uvjetom da barem jedna osoba mora biti genetski roditelj (to znači da surogatstvo preko doniranog jajašca nije opcija). Možemo pretpostaviti da zato Surrogacy UK nudi "roditeljske pakete" samo heteroseksualnim i muškim istospolnim parovima. Ne vjerujem da je to namjerno na nekoj dubokoj razini tipa teorije zavjere (zapravo, ne mislim ni da ima puno veze s patrijarhatom), ali strukturalne implikacije su opet takve da eksploatacija ženskog reproduktivnog rada vodi izravno nastavku muške i dvoroditeljske obiteljske linije. Gledano iz te perspektive, surogat-majčinstvo ne predstavlja neki izazov tradicionalnim obiteljskim vrijednostima kako se to može činiti.

Također, sadašnja pravna struktura neizbježno osnažuje staru tradiciju umanjivanja ženskog, a preuveličavanja muškog doprinosa stvaranju života. Akademkinje različitih disciplina, poput  biologinje Anne Fausto-Sterling i antropologinje/primatologinje Sarah Blaffer Hrdy, isticale su kako narativi o ljudskoj reprodukciji nisu zasnovani samo na objektivnoj znanstvenoj opservaciji. Oni su u interakciji s kulturalnim vjerovanjima i mogu biti orodnjeni (gendered) tako da podupiru ideje o muškoj agency i dominaciji nasuprot ženskoj pasivnosti i subordinaciji. Aristotel je vjerovao da su žene puka materija koju aktivni muški princip oblikuje u ljudsko biće. Premda su žene te koje nose trudnoću i rađaju, one su samo plodna zemlja za muško sjeme.

U Mother Nature Blaffer Hrdy opisuje kako su znanstvenici iz 17. stoljeća "kada su gledali kroz mikroskop mislili da vide minijaturnog čovjeka, malog 'homunculusa', koji se razvija unutar muškog sjemena, čekajući da bude usađen u maternicu [...] Premda su majke doprinosile jajašcima, smatrane su pasivnim brodicama koje čekaju dostavu muške životne snage". Možda se danas ismijavamo s takvim stvarima, ali 2015. Nick Loeb, bivši partner Sofije Vergara, još uvijek opisuje zamrznute embrije koji su se formirali u njegovoj spermi, a Vergarina jajašca kao "dva života koja sam već stvorio".  Nadalje, Loeb tvrdi da bi "muškarac koji je spreman preuzeti sve roditeljske odgovornosti" trebao "imati pravo da se njegovi embriji donesu na svijet, čak i ako se žena [opskrbiteljica jajašcima] ne slaže".

Pravo je jedna stvar, no mogućnosti su nešto drugo. Pod "donijeti njegove embrije na svijet", Loeb misli "platiti nekome s maternicom da izvede magiju kojom se embrij transformira u živo dijete koje diše". Koliko god bogat bio, ne može kupiti tu mogućnost pod svaku cijenu. Ženska reproduktivna sposobnost, koju su nekadašnji patrijarhalni šarlatani učinili nevidljivom, danas je potkopana vjerovanjem da najbolji ponuđač sve može kupiti (a kao i uvijek, oni koji mogu najviše platiti su uglavnom muškarci).

Onaj tko daje spermu očito sudjeluje u stvaranju novog života. No, taj doprinos nije jednak. Ona koja nosi trudnoću, rađa i doji bebu čini mnogo, mnogo više. Ironično, davanje sperme je sve što treba da bi se nekoga smatralo ocem djeteta. U međuvremenu "biti majka" obuhvaća daleko širi raspon aktivnosti od "puke" opskrbe jajašcem. Trudnoća te može gotovo ubiti, pa ipak nećeš dokazati da si "prava" majka. U patrijarhatu, ako netko želi da ženski reproduktivni rad bude uopće priznat, takvo priznanje će dobiti oblik diskriminacije protiv žena kao klase.

Za žene, reproduktivna razlika je dugo bila povezana s ekonomskom ovisnošću, seksualnom eksploatacijom i društvenom isključenošću. Muški znanstvenici su obično tvrdili da reproduktivna uloga žene čini neprikladnima za išta drugo. Kao što kaže Blaffer Hrdy, pretpostavka je glasila "zato što su žene posebno opremljene za majčinstvo i skrb, muškarci su bolji u svemu drugom". U novije vrijeme, neuroseksizam kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih je gurao podmuklu liniju "različiti, ali jednaki", s popularnim djelima kao što je The Essential Difference Simona Baron-Cohena koji kaže da je reproduktivna povijest žena dovela do situacije u kojoj je većini žena - bez obzira jesu li ili nisu majke - "inherentna" empatija (i niže plaćeni skrbni rad) na način koji ne vrijedi za većinu muškaraca. Nije potrebno biti genij (niti posjedovati "muški mozak") kako bismo shvatili da ovo funkcionira tako da perpetuira dugotrajne nejednakosti između muškaraca i žena, ne samo u ekonomskom smislu, već i na načine na koje se od žena očekuje da obavljaju emocionalni mukotrpni rad u neformalnim odnosima koji izlaze daleko izvan okvira odnosa majke i djeteta.

Stoga ne čudi, kako kaže Blaffer Hrdy, da "biologiju žene vide kao minsko bolje koje je najbolje potpuno izbjeći", ili, kao što piše feministkinja i profesorica prava Martha Albertson Fineman, "ideju majke kao specifično orodnjen koncept neke feministkinje vide kao posebnu prijetnju ženskom osjećaju individualnosti [...] rasprave o majčinstvu će se često etiketirati kao 'pronatalizam' i optužiti za podtekst kako sve žene moraju bit majke".

U romanu Elise Albert After birth, Ari koja je nedavno rodila kaže: "Sačuvaj me bože, možda je istina da su ženska tijela drugačija. Evo, priznajemo da je živjeti u ženskom tijelu drugačije. Strašnije i divnije. A zašto? Zato što možemo izgubiti pravo glasa? Zato što će nas možda prekriti velom, zatvoriti? Najbolje je sve poricati, samo poricati, dospjeti u Ovalni ured, pobijediti, pobijediti, pobijediti."

Za neke feministkinje jako je privlačno inzistirati da su u ljudskoj reprodukciji sve stvari izjednačene. Međutim, istina je da nisu, i da nikada neće biti dok ne shvatimo fizički, emocionalni i društveni kontekst ženskih života jednako ozbiljno kao onaj muškaraca.

U svojoj knjizi iz 1995. The Neutered Mother Albertson Fineman istražuje kako pozivi liberalnih feministkinja na rodnu neutralnost u roditeljstvu idu na ruku grupama za prava očeva i muškaraca (MRA) stvarajući teorijsku jednakost koja, zato što ne uzima u obzir "materijalne i psihološke uvjete" žena, završava tako što osnažuje mušku kontrolu nad obiteljima, a posebno marginalizira samohrane majke. Premda, generalno, očevi ne provode isto toliko vremena u brizi za djecu kao majke (a oni koji provode, provode više vremena u igri s djetetom, dok se majke bave manje zabavnim stvarima), ideja da bi to mogli je iskorištena ne za to da muškarce natjera da budu odgovorniji, već zato da umanji specifičnost onoga što žene doista rade u praktičnom i biološkom smislu.

Ideja da je biologija historijski dovela do toga da žene imaju više prava nad djecom je, kao što to feministkinje oduvijek ističu, mit. Do sredine 19. stoljeća očevi su automatski imali pravo posjedovanja svoje djece. Nije se radilo o nekakvom traženju majčinskih prava, već o promjeni prema favoriziranju "najboljeg interesa djeteta" što je dovelo do toga da više majki dobije skrbništvo nad djecom. Susan Maushart komentira kako je "ironično i netočno što danas opisujemo kao 'tradicionalne' one suce koji ustraju u dodjeli skrbništva majkama". Pretpostavka da bi majke trebale imati prava u vezi djece zasnovano na njihovom doprinosu nije tradicionalna, već revolucionarna.

Ovo je relevantno za surogat-majčinstvo jer, kao što ističe Pollitt vezano za slučaj Baby M, "to je sredstvo kojim se ženama odriču prava koja do 19. stoljeća uglavnom nisu imale: pravo na legalno skrbništvo nad djecom i pravo da ne budu kupljene, prodane, iznajmljene, posuđene ili dane".

Ne mislim da su sve žene koje se prijavljuju za surogat-majke na Surrogacy UK žrtve lažne svjesnosti. Vjerujem im kada kažu da biti surogat-majka može biti pozitivno, osnažujuće iskustvo. Premda riječ "osnaživanje" možda više nije popularna u feminističkim krugovima, čini mi se da takav čin fizičkog stvaranja i emocionalne velikodušnosti pripada feminističkoj definiciji majčinske moći - moći koja ne dominira već njeguje i dijeli.

Svijet u kojem živimo je svijet u kojemu je za većinu žena rodno zasnovana ekonomska i reproduktivna prisila norma. Ekstreman primjer su trudnoće nigerijskih djevojčica školske dobi koje otima i siluje Boko Haram, no i na područjima na kojima se žene smatra ekonomski i fizički sigurnima, pobačaj je rijetko smatran temeljnim pravom. Odluka žene na rađanje se tretira kao javno dobro. Bit će osuđivana i smatrana neadekvatnom – jer je premlada, prestara, previše nezavisna, previše siromašna, zaposlena ili nezaposlena, pripadnica pogrešne etničke skupine, zato što je izabrala pogrešnog partnera ili zato što uopće nema partnera.

Kombinacija dostupnosti kontracepcije, promjene u legislativi vezanoj uz rad i klasne privilegije  čini reproduktivni izbor smislenom realnošću za manjinu žena. No, te žene su iznimka od pravila. Ne možemo govoriti o individualnom izboru žene da bude velikodušna u vezi svojih reproduktivnih mogućnosti dok god, u reproduktivnom smislu, sve žene nisu istinski slobodne.

Koliko prava nad bebom ženi daje trudnoća? Na što se to pravo odnosi? Nisam sigurna, no ne mogu se oteti dojmu da je naše trenutno razmišljanje, s tim impulsom prema rodnoj neutralnosti i inzistiranjem da ženska reprodukcija nije inherentno različita pa onda ni financijski vrednija od muške uloge u reprodukciji, pogrešno.

Sposobnost da doneseš dijete na svijet ne čini te savršenim roditeljem. To ne podrazumijeva neku veliku, mističnu mudrost, niti te čini boljom osobom. No, prolazak kroz trudnoću i porođaj su, poput rađanja i umiranja, esencijalna, neotuđiva, osobna iskustva. Kao što kaže Ari: "Postoji život prije i život poslije. Živjeti u svom tijelu prije je jedna stvar, a živjeti u svom tijelu nakon je druga".

Trebalo bi biti moguće tvrditi da biologija nije naša sudbina, budući da su žene različita ljudska bića i nisu skrbiteljice kao takve, a da pritom ne brišemo ogroman dio ženskog iskustva i potrebe koje proizlaze iz toga. No, u kojem smjeru dalje? Gdje god to bilo, moramo saslušati sve aspekte svake priče i razmišljati onkraj umjetno stvorene podjele svijeta uma i svijeta tjelesnog kreiranja života.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: majčinstvo, surogat majčinstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM