Kako pričati o alkoholu, a pritom ne pokvariti blagdanski raspored domjenaka i novogodišnju pijanku? Posljednjih se dana zabavljamo gledajući pijano čelo države, a društvene mreže frcaju memeovima koji banaliziraju upotrebu alkohola kao kul sredstva za smirenje i hendlanje problema ili fotografijama koje ga glamuriziraju (“ženska pića”). U društvu toliko naviknutom na alkohol, teško je povući crtu između onoga tko ima problem s alkoholom, a tko je samo vrlo društven.
Problem s pićem možda nam je bliži od lokalnog pijanca koji priča sam sa sobom i spava na klupi. Velik dio ovisnika/ica su tzv. funkcionalni ovisnici/ice koji, obloženi opijatima, uredno odlaze na posao, plaćaju račune, skrbe za obitelj i izlaze van. Naizgled je sve pod kontrolom, a budući da ovisnost povezujemo s nefunkcionalnošću, zapuštenošću, nezaposlenošću i općom propasti u zadnjem stadiju, teže je prepoznati osobu iz okoline koja je “tek” na putu k tome. Naročito ako su u pitanju žene.
Vjerojatno nema slađeg osjećaja zapaliti uz čašu vina kad djeca i muž zaspu, ali ako to činiš i kad se probude, vjerojatnije je da nisi simpatična mommy who needs her wine već žrtva normalizacije alkoholizma među ženama, ukamuflirane u žensku emancipaciju, kao što su to nekad bile cigarete. U svijetu koji alkoholizam još uvijek prvenstveno povezuje s muškarcima, mnoge žene ne primjećuju kad je vrijeme za potražiti pomoć.
Maybe it’s time to stop with that wine o’clock
Razlozi zbog kojih alkohol i dalje povezujemo s muškim rodom je zapravo je logičan – muško konzumiranje pića povijesno je uvjetovano njihovim kretanjem van kuće, boljim prihodima i bogatijim društvenim životom od žena. Masovnija ženska konzumacija alkohola relativno je nova pojava: nakon Drugog svjetskog rata žene ulaze u javnu sferu i postepeno se bore za ravnopravnost s muškarcima, što im je omogućilo vlastite prihode i pripadajući životni stil – putovanja, poslovne susrete, samostalan život, slobodu izbora.
Moderna istraživanja ističu kako je povećana konzumacija alkohola među ženama povezana s većom društvenom otvorenošću i mogućnostima za žene da izlaze van i piju. Dakle, pozitivni pomaci u društvu koji su omogućili ženama bogatiji društveni život, prodor u tradicionalno muška područja, liberalniji stil života i pomicanje dobi u kojoj žene rađaju i veću odgovornost na sebi, dovele su i do veće infiltracije alkohola u svakodnevni život, pa smo se tako izjednačile s muškarcima i po čaši. “Ravnopravnost” koju možda nismo trebale, osobito zašto što sa sobom donosi čitav set problema svojstvenih ženama.
Zbog razlike u visini, težini, omjeru vode i masnoće u tijelu, na žene alkohol djeluje brže i pri manjim količinama, a tijelo ga teže probavlja. Ovisno o dobi i hormonalnoj ravnoteži jače utječe na promjene raspoloženja nego kod muškaraca, a tu je i čitav niz komplikacija za žene koje planiraju trudnoću. Klinička istraživanja su to pokazala tek nedavno jer se do 1990-ih alkoholizam i dalje smatrao uglavnom muškim problemom.
S pritiskom modernog doba da budu kompletan paket – žena s diplomom, karijerom i kuhačom u ruci, majka koja unatoč obiteljskim zahtjevima ne propušta brunch s prijateljicama, stepfordska supruga s tijelom i stavom mlade bezbrižne ljubavnice – i društvenih mreža da život učine i prikažu (lažno) idealnim, mnoge žene pucaju po šavovima. Fizički slabije pred alkoholom od muškaraca i podložnije anksioznosti i depresiji koje ga prate, na kraćem su putu do propasti i toga da od žene s karijerom i kuhačom postanu samo žena s dijagnozom.
Istraživanja koja je provela američka novinarka Gabrielle Glaser pokazala su kako je ženski problem s alkoholom povijesno bilo teže uočiti jer je većina ovisnica pila kod kuće. To su uglavnom (bile) žene koje su dane provodile doma, s djecom, u kućanskim poslovima. Umor, monotoniju i neispunjenost (naročito spram muževa koji imaju karijere, bogatiji društveni život i bolje prihode) sklonije su odagnati čašom vina koja je barem društveno prihvaćen stimulans. U svojoj knjizi “Her best kept secret“, Glaser ističe kako su se na prve sastanke Anonimnih alkoholičara prijavljivali uspješni muškarci toga doba koji su razvili ovisnost o alkoholu iz razloga što im je u životu bilo dobro – poslovni uspjesi, sastanci na kojima se pilo, proslave, dovoljno novca kojim su si mogli priuštiti ekstravagantniji stil života… S druge strane, žene su posezale za alkoholom iz nezadovoljstva svojim životom i teže su se odlučivale potražiti pomoć.
Alcohol! Because no addiction story started with someone eating a salad
Brojni su razlozi zbog kojih je ženama teško progovoriti i priznati da im je potrebna pomoć. Dio njih ima iza sebe povijest seksualnog zlostavljanja koja je kumovala ovisnosti i koja i dalje izaziva osjećaj srama i nelagode. Tu su i bolne teme poput razvoda ili gubitka djeteta. Neke se boje društvene osude ili oduzimanja djece ukoliko bi se saznalo za njihov problem – često su djeca jedino što ih još donekle drži na životu.
Ironija je u tome što dio žena razvije ovisnost o alkoholu jer su i same u vezi s ovisnikom i ne pronalaze drugog načina za nositi se s problemom. Još uvijek postoji prešutna pretpostavka da je žena emocionalni stup odnosa i obitelji – ona je ta koja preuzima tuđe muke, nudi rame za plakanje i nastoji ne opteretiti druge svojim problemima. Jedina gora stvar od društva koje vjeruje u tu ulogu je žena koja vjeruje u nju.
Kako god da je moderni muškarac involviran u “cuganje” – bio to uspješan biznismen u stilu Dona Drapera koji s kolegama vrti whiskey na sastanku, iz nekog nepoznatog razloga urnebesan Mladen Grdović, kvartovski klošar s tetovažom keltskog križa od kojeg okrećemo glavu, nacionalni boem i intelektualac koji ne može bez svog goriva – prizor je već toliko puta viđen da ne izaziva pretjerano zgražanje. S druge strane, žene koje piju društvo osuđuje strože nego muškarce: konzumacija alkohola povezana je sa smanjenim seksualnim inhibicijama (silovana žena teže će zadobiti suosjećanje okoline ako je u tom trenutku bila pijana), žena pod utjecajem alkohola djeluje kao raspuštenica i loša majka te zaslužuje biti kažnjena zbog toga, ženski alkoholizam je znak emocionalne nestabilnosti itd. Takve stigme samo obeshrabruju žene da priznaju da imaju problem.
Shelly F. Greenfield, harvardska psihijatrica koja proučava rodne razlike u ovisnostima i terapiji, u svojoj knjizi “Treating Women with Substance Use Disorders: The Women’s Recovery Group Manual” podsjeća da program liječenja treba biti prilagođen pojedincu/ki i njegovim/njenim potrebama. Savjetuje udrugama potpore da obrate pozornost na posebne probleme koji pogađaju ženski dio ovisnika na rehabilitaciji: poticati žene da se prijave kako bi pomogle sebi (umjesto naglašavanja benefita za obitelj i ukućane) i pomoći im razviti vlastiti identitet (umjesto identificiranja u odnosu na druge – supruga, majka), uočiti ostale gravitirajuće probleme poput depresije, anksiozosti, poremećaja u prehrani, uzeti u obzir da dio žena na rehabilitaciji pati i od obiteljskog nasilja itd.
U istraživanjima provedenim nad isključivo ženskim grupama podrške, pokazalo se kako je takav pristup efikasniji i kako je ženama lakše pričati o nekim temama međusobno nego pred muškarcima (usklađivanje posla i obitelji, hormonalne promjene, fizičko/psihičko/seksualno zlostavljanje, viđenje vlastitog tijela). Naravno, postoje žene koje ne žele sudjelovati u isključivo ženskim grupama i to treba poštovati. Greenfield navodi kako su mnoge žene pokazale značajan napredak “pod nadzorom” druge žene koja je također u procesu rehabilitacije, a kasnije bi i njihovo mentoriranje drugih pozitivno utjecalo na vlastiti oporavak.
Prvi korak je najteži, pogotovo za osobu koja ima problem s alkoholom jer je jedan od najčešćih simptoma negiranje problema. Ukoliko poznaješ nekoga kome bi trebala pomoć ili smatraš da je potrebna tebi, obrati se osobi od povjerenja, liječniku/ci ili nekoj od udruga koje ti mogu pomoći.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
