Sa stavom

06.04.2020. 21:21:58 - Silvija Jakovljević

lažna iluzija o tome da je samoizolacija prilika za osobni rast

Privid privilegija u doba korone

(Foto: preuzeto s Freepik, autorica @stories)

Odavno je poznato da na društvenim mrežama živimo živote bolje od onih u stvarnosti. Finije jedemo, izlazimo na atraktivna mjesta, svjedočimo spektakularnim zalascima sunca a i kosa nam je uvijek nekako za nijansu sjajnija. #blessed Čak i u doba pandemije (i potresa), društvene mreže i dalje propisuju način na koji bismo trebale_i provoditi vrijeme, voljeti bližnje, baviti se sobom. #wokeuplikethis

2020. godina i pandemija koju je donijela svima su nam pomrsile planove. Neke_i su tako zatvorene_i kod kuće, izbjegavajući zarazu, a neke_i su na prvoj crti, svakodnevno izložene_i kontaktu s golemim brojem ljudi. Prve se dijele na one koje su dobile otkaze ili su otprije nezaposlene, i one koje rade od kuće. Nemali broj potonjih otpada pak na radnice u uslužnim zanimanjima – prodavačice, medicinske sestre, njegovateljice, koje si jednostavno ne mogu priuštiti ostati kod kuće i koje – kako sve više uviđamo – na svojim leđima nose funkcioniranje čitavih zajednica.

Ipak, nije ni svaka samoizolacija ista. Upravo nam, naime, rečene društvene mreže propisuju što bismo i kako mogle_i i trebale_i u samoizolaciji, grubo zanemarujući prvenstveno klasne razlike kao odrednicu dostupnosti sadržaja i aktivnosti.

Za početak, internet u doba korone nudi pregršt kulturnih sadržaja, virtualnih izložbi, koncerata, kazališnih predstava i tečajeva. Neki od sadržaja su, dakako, manje zahtjevni od drugih, ali svima je zajedničko da traže vrijeme – slobodno vrijeme – za konzumaciju. Osobe koje rade od kuće, a istovremeno brinu o kućanstvu i djeci teško će naći vremena i energije za pretraživanje i konzumaciju kulturnih sadržaja, ma koliko oni "dostupni" bili.

Osim toga, vjerojatno za istu publiku gorenavedenih sadržaja, nude se razne ideje za provođenje vremena s djecom – od igara do kreativnih zadataka. No, uz nedostatak brige za djecu u vidu vrtića, ta se skrb prebacuje na roditelje – prvenstveno majke – koji, ako imaju sreće da nisu dobili otkaz, moraju raditi od kuće i poštovati radno vrijeme poslodavca. I teško je. Emocionalno je i psihički iscrpljujuće za roditelja biti u dvije uloge istovremeno i biti "na poslu" dok pokušava objasniti zašto se baš sad ne može igrati i zašto baš treba da ga se pusti na miru. Zašto, iako je kod kuće, ne može biti prisutan. Osobito se teško taj teret sručio na žene, koje su i ranije radile dvostruko, na poslu i kod kuće. Žene koje imaju djecu sada rade dvostruko – istovremeno. Ubrojimo li u jednadžbu očekivani porast pojave obiteljskog nasilja, možemo zaključiti da izolacija za mnoge nije tek prilika za opuštanje i povezivanje s bližnjima; dapače.

Nadalje, društvene nas mreže uče da je sada pravo vrijeme započeti ili dovršiti projekt: knjigu, goblen, online tečaj. Kuhati. Meditirati. Baviti se jogom, fitnessom, otpuhati prašinu s one vješalice za odjeću s pedalama. #whatsyourexcuse Ono što ovdje ostaje van fokusa su, osim svega već navedenog, i razne psihičke posljedice i mehanizmi suočavanja sa stresom. Uza svo vrijeme na svijetu – ne uzimajući u obzir otežavajuće faktore, poput (prijetećeg) otkaza, skrbi o djeci i/ili drugim članicama_ovima obitelji, (potencijalnog) gubitka krova nad glavom kao posljedice potresa, brige za udaljene članice_ove obitelji koje_i možda spadaju u rizičnu skupinu – stresne situacije mogu uzrokovati pojavu ili pogoršanje otprije postojećih simptoma i stanja poput depresije, anksioznosti, opsesivnih misli i sl. "Izlike" poput depresivnog raspoloženja, lupanja srca, kompulzivnog praćenja vijesti, pranja ruku ili prejedanja itekako su realne i validne i posramljivanje preko društvenih mreža neće djelovati motivacijski niti će doprinijeti psihičkoj dobrobiti. Drugim riječima, moći se baviti zapostavljenim aktivnostima i započeti nove hobije stvar je privilegije i dostupnosti materijalnih, socijalnih i mentalnih resursa, a ne želje i truda.

Moći iskoristiti samoizolaciju kao priliku za osobni rast, obrazovanje i povezivanje s drugima privilegija je čak i ako osnovne životne uvjete – poput krova nad glavom, podmirenih režija, nenasilne obiteljske situacije i Netflix korisničkog računa – uzmemo kao samopodrazumijevajuće. Uz destabilizaciju ekonomske situacije i potres(e) na širem zagrebačkom području, te predstojeću potencijalnu preplavljenost zdravstvenog sustava, niz privilegija mogao bi se proširiti na ono što danas mnoge_i smatraju normalnim životom.

Ova nas je pandemija u mnogočemu ujedinila i izjednačila. Doista se svatko može zaraziti virusom i imati ozbiljne zdravstvene posljedice. No ova nam je situacija pokazala koliko je doista nejednakosti – ne samo globalno, u svijetu, nego i u relativno malim i povezanim zajednicama. Govoreći o nezdravstvenim – prvenstveno socioekonomskim – posljedicama virusa, rizične su skupine različite od onih zdravstvenih.

Licemjerno bi bilo govoriti protiv društvenih mreža ili pozivati na bojkot; u konačnici, one doista služe kao platforma za informiranje (ako provjerimo točnost informacija, naravno) i virtualno druženje. Ono o čemu bismo sve_i mogle_i razmisliti jest koliko su one čak i u ovom izvanrednom stanju ostale poligon za natjecanje i uspoređivanje, uzrokujući iste osjećaje izoliranosti, inferiornosti i nedovoljnosti kao i obično, elegantno prešućujući činjenicu da daju iskrivljen prikaz stvarnosti i postavljaju za stvarni, svakodnevni život, nedostižne standarde.

Ilustracija, uz dopuštenje stranice, preuzeta OVDJE.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: bolest, covid 19, druga smjena, društvene mreže, facebook, feminizacija poslova, feminizam, hashtag, hešteg, influenserice, instagram, izolacija, karantena, korona, korona virus, koronavirus, neplaćeni kućanski rad, posao, privilegija, rad na sebi, rad od kuće, samoizolacija, skrb, skrb o drugima, virus

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM