Sa stavom

U volontiranju je ljepota

U volontiranju je ljepota

Šetajući Dolcem, prijatelj s joge koji obožava tržnice, vrlo jednostavno dočarao mi je svoju strast prema lutanju štandovima tražeći savršeni patliđan: “To ti je kao joga, u početku ti nije jasno gdje si došao i zašto, onda se čudiš, gledaš što drugi rade, oponašaš ih i na kraju počneš uživati u tome”. 

Tako bih i ja opisala svoj odnos prema volontiranju. Krenula sam iz znatiželje i vječnog poriva za novim i neistraženim. Znatiželja me uglavnom vodila preko granica – što geografskih, što onih osobnih. Osim novih kilometara, kultura i većine upoznatih ljudi, koji više-manje ostanu uspomena pohranjena u fotografskim kompjuterskim folderima, iskustvo, prijateljstva i (samo)spoznaje konstanto utiru put prema novim horizontima.

 

{slika}

 

Krenula sam s Italijom, gdje sam s volonterima iz europskih i azijskih zemalja čistila rijeku Po i obližnji okoliš. Nakon ta dva tjedna u malom selu Isola Dovarese jednostavno sam odlučila svoje praznike planirati u obliku putovanja i volontiranja . Iduće ljeto sudjelovala sam u dva kampa u Hrvatskoj. Nakon toga volontirala sam u kampovima u Makedoniji, Francuskoj, Španjolskoj i Albaniji. Kampovi mogu trajati od desetak dana do tri tjedna. Najčešće se radi o maloj lokalnoj zajednici kojoj volonteri, kroz predviđeni projekt, pomažu. Ekologija, arheologija, festivali, rad s djecom, nemoćnima, samo su neke od tematika kampova. Svake godine postoji gotovo 3000 prilika za prijavu – širom svijeta. Jedini uvjeti su punoljetnost, novac za putne troškove i participaciju (oko tristotinjak kuna), te dobra volja. Sve ostalo je osigurano – hrana i smještaj, slobodno vrijeme, interkulturalna atmosfera, kao i integracija u lokalnu zajednicu, čime dobivamo priliku, pa makar na samo dva tjedna, živjeti drugu kulturu i običaje. Odmicanjem od prividne sigurnosti vlastite zajednice, vrlo brzo nam postaje jasno koliko toga imamo zajedničkog sa zajednicom na drugom kraju svijeta, i kako nas takozvane različitosti više spajaju nego dijele. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Težnja za srećom i ljudi u potrebi su svuda oko nas.  Zapad i Istok više nisu toliko daleko i kad uvidimo međusobnu povezanost, počnemo više brinuti o vlastitoj okolini i samome sebi.

 

{slika}

{slika}

 

Nekad putujemo da bi se vratili u zajednicu iz koje smo otišli. Za mene je putovanje najvrednija škola, praktično učenje. Putovanja mijenjaju percepcije. Nikad me ne prestaje iznenađivati tuđa neinformiranost o svijetu, svrstavanje Hrvatske pod Ukrajinu, doživljaj Balkana kao ratne i neprohodne zone, te sukladno tome iskrivljena (ili možda ne?) percepcija mene same. A onda se zateknem u vlastitom neznanju, neinformiranosti i strogim stereotipima koji su godinama potvrđivali moja vjerovanja.  I tu nastupa učenje. 

Kao što me jedan kamp u Italiji odveo u druge zemlje i kampove, tako i širenje unutarnjih vidika i osvješćivanje svijeta u kojem živim – ne prestaje. Čišćenje korita rijeke uči me poštivati okoliš i odgovornije se ponašati  u prirodi i u gradu. Interkulturalni dijalozi uče me strpljenju i uvažavanju raznolikosti, ali i uviđanju društvenih nepravdi. Odjednom shvaćam da se prava manjina tiču i mene. Da li je to zato što sam jedna od njih, ili su manjine dio “nas” (ovisno o tome što se podrazumijeva pod “mi”), nije bitno – jer svi činimo isto društvo.

 

{slika}

{slika}

 

Većina kampova u kojima sam sudjelovala ekološke su tematike, ali projekt nikad nije sam sebi svrha i neminovno uključuje više razina. I zato volim što je putovanje kroz volontiranje dio mog života. Ulažući svoje vrijeme i vještine, istovremeno usvajam nove i pronalazim inspiraciju i smjernice za nove (životne) putove. Volontirajući živimo svoje ideje i promičemo univerzalne vrijednosti koje, kao i samo volontiranje, nemaju cijenu. U volontiranju je ljepota, a  “ljepota je ono čemu naša duša teži – to je sve ono što vidimo i što osjećamo kada dajemo, a ne uzimamo” (K.Gibran).