Bez obzira na postignuća tijekom desetljeća, tempo promjene je frustrirajući. Naši političari i političarke trebale bi biti više feministi/kinje, napisala je Alison Orme za The Guardian.
1960-ih moj otac je radio u odvjetničkom uredu u Sydneyu koji je redovno organizirao zabave za svoje (svi su bili muškarci) zaposlenike i njihove supruge. Majka mi je pričala kako ih je jedne takve večeri, nakon večere, hostesa obavijestila da se žene povuku u drugu prostoriju kako mi muškarci mogli uživati u vinu i cigarama. Majka je u tom trenutku razgovarala s jednim od odvjetnika i isprva je bila zbunjena, a potom ljutita. Otkud im pravo da im kažu da odu?
Nakon kratkog razgovora s jednom ženom, s kojom nije imala puno zajedničkog – nitko od žena nije radio, a djeca su im išla u privatne škole – majka se vratila kako bi razgovarala s muškarcima i primijetila je kako su stolice na kojima su sjedile žene uklonjene, sjela je u krilo jednom odvjetniku u nastavila razgovarati, s čašom porta u ruci. Nakon toga, ponudila se da svira klavir dok god joj budu donosili pivo.
Moja majka je, shvatili ste, bila feministkinja, i nije bila baš popularna među odvjetničkim suprugama.
Danas ima 80 godina i još uvijek je britkog uma. Kći građevinara, maturirala je u srednjoj školi Bega kao jedanaesta u državi iz engleskog jezika i književnosti. Najmlađa u velikoj obitelji, bila je prva koja se upisala na fakultet i dobila je stipendiju za studij engleskog, povijesti i matematike.
Tamo je upoznala mog oca, također dečka iz malog mjesta i iz javne škole. Vjenčali su se mladi i dobili četvero djece u šest godina.
Kada mi je bilo 16, uzela sam s majčine police knjigu Betty Friedan The Feminine Mystique. Sjećam se kako me je znatiželjno pitala što mislim o knjizi, a ja sam joj rekla da mi je mi je dobra, ali da u njoj nema ništa što već nisam znala.
A ona je rekla: “Meni je ta knjiga dala smisao svemu. Potpuno mi je promijenila život”.
Objasnila mi je kako je, dok nije pročitala knjigu, mislila da je jedina koja osjeća gušenje i izoliranost zbog vlastitog majčinstva, jedina koja je bijesna na nepošteni “ugovor” na koji su žene osuđene i da je jedina koja je ogorčena zbog toga što je bila prisiljena napustiti karijeru dok joj je suprug napredovao, i da se pokušavala prilagoditi koliko god je mogla.
Sigurna sam da je moja majka, gledajući mene kako odrastam, vidjela napredak. Studirala sam pravo sredinom 1980-ih. Moje prijateljice s fakulteta i ja nismo brijale pazuha, pohađale smo tečajeve samoobrane i išle na Reclaim the Night prosvjede. Izabrale smo antidiskriminacijsko pravo i žensku povijest i divlje plesale na “Sisters Are Doin’ it for Themselves”.
Bile smo snažne i smatrale smo se ravnopravnima svojim dečkima i kolegama.
No, što mislim sada? Imam troje djece: sina od 17 godina i dvije kćeri – imaju 16 i 13 godina.
Moje kćeri i njihove prijateljice su divne – pametne, duhovite, sposobne i politički osviještene. No, kao majci, jasno mi je da se neke stvari nisu još dovoljno promijenile.
Pogledajmo samo četiri bitna područja.
Zašto moje kćeri još uvijek gube dragocjeno vrijeme brinući se za svoju kilažu, kosu i izgled, poput moje majke i mene, potaknute medijima zasićenim nerealnim slikama žena?
Zašto ja i moje prijateljice još uvijek najčešće razgovaramo o nepravednoj raspodjeli kućanskog rada i potrazi za pristojnim, dobro plaćenim honorarnim poslom?
Zašto su moji muški kolege sada izvršni direktori (CEO), a jednako pametne kolegice i prijateljice nisu?
Premda su se od 1960-ih neke stvari poboljšale, muškarci i žene u Australiji još uvijek nisu ravnopravni.
Prije izbora Turnbull i Shorten nisu mnogo obećavali da će išta od ovoga promijeniti.
Nije dovoljno da premijer sam sebe nazove feministom, niti da glavne stranke još jednom izraze svoja obećanja kako će povećati broj žena u upravnim odborima, ili da vođe u svojim predizbornim kampanjama usput spomenu brigu o djeci i žene u sportu.
Svi imaju odgovornost ukazivati na seksističko ponašanje, boriti se protiv neravnopravnosti na poslu, propitivati tradicionalne strukture i podizati svijest naših sinova.
No, kako bi se postigli značajniji rezultati, vlast treba pojačati feministički pristup, reformirati zakone i politike, preraspodijeliti novčane resurse tako da se nikada više ne moramo boriti za ravnopravnost, porto i cigare.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
