Sa stavom

04.09.2012. 21:23:56 - Tajana Broz

moje dijete, moje grudi

Dojiti ili hraniti dijete na bočicu - odluka je moja!

Dojenje

Dojenje

Sarah Fister Gale je za jezebel.com napisala tekst "Žao mi je, ali odbijam se osjećati krivom što sam hranila svoju djecu na bočicu". I iako je, čini se, ideja teksta bila da pošalje poruku kako je stvarno vrijeme da ostavimo majke na miru po pitanju njihovih roditeljskih izbora, Fister Gale je u tekst uspjela utrpati poveću količinu naznaka da je njena odluka da hrani djecu na bočicu uzrokovana upravo onime protiv čega se, kako i ona naziva, lactation fanatics bore, te je vjerojatno nehtijući ukazala na problem nametnutog osjećaja osjećaja nekompetentnosti s kojim se mnoge nove majke susreću.

Prvi problem koji Fister Gale po pitanju dojenja navodi je dojenje u javnosti, što je nešto s čim mnoge žene imaju problema (i to opravdanih jer čak i ako njima nije problem dojiti u javnosti reakcije okoline nisu uvijek blagonaklone). No, nitko ne mora dojiti u javnosti. Sva djeca prije ili kasnije uđu u neki svoj raspored hranjenja i uglavnom su u njemu nepogrešivi, ma kako se hranili. Ako ćemo baš precizno slijediti upute s adaptiranog mlijeka, ne može se napunjena flašica nosati uokolo (za razliku od sisa, usput budi rečeno), nego se mora u određeno vrijeme biti uz štednjak. Tako se i u vrijeme sisanja planira biti doma ili u nekom drugom intimnom prostoru. A uz to su i smislili super pregače za dojenje.

Drugi problem je što iako dojenje može trajati i nekoliko godina djetetova života, ovisno koliko majci to odgovara, već negdje s osam ili devet mjeseci dijete može sasvim solidno zamijeniti i do dva dojenja krutom hranom i majka prestaje biti jedni izvor hrane za dijete. A prije toga postoji izdajanje. Tako da vrlo brzo postaje sasvim moguće ostaviti dijete na skrb nekoj drugoj osobi na nekoliko sati.

Treće, postoji bezbroj načina da se otac djeteta povezuje sa svojim djetetom mimo hranjenja. Da, bebe relativno često jedu, ali uz to se i premataju, i nose, i gledaju oko sebe, i igraju, i idu u šetnju, i kupaju, i guguću i rade svašta nešto u čemu očevi mogu sudjelovati. I sve to rade daleko veći dio dana nego što se hrane. Uostalom, očevi mogu sudjelovati u dojenju, mogu pomoći namjestiti dijete, prisustvovati samom dojenju i nakon podoja nositi bebu dok se ne podrigne (zapravo za ženu koja se oporavlja od carskog reza ili je šivana ova vrsta sudjelovanja je neprocjenjiva). Čak štoviše, moralna podrška očeva u cijelom procesu uz sve pritiske koje se na žene vrše može biti presudna. Jer ako i otac vjeruje da dijete dovoljno jede i dobro napreduje, pomoći će i ženi da bude sigurnija u sebe (vidi šesti problem).

Četvrto, strah od ispadanje djeteta iz ruku prilikom dojenja od umora je nešto što se sprječava dojenjem ležećki. Osim što je sigurnije prvih mjeseci zbog umora, budimo i realne. Prvi tjedan, možda i dva, zaljubljeno gledamo u dijete kako jede i kaka i podriguje. Nakon toga već komotno dojimo ili ga hranimo bočicom, a na uhu imamo mobitel, ili u ruci knjigu, ili je na TV-u dobra serija, a one spretnije i jednom rukom surfaju netom. A i kakica nas prestaje fascinirati i počne nam samo smrdjeti.

Peti je problem s bradavicama. Istina je, znaju prilično boljeti. Prvih tjedana dojenje nimalo ne sliči pikniku. Neke se žene s bolnim bradavicama i grudima muče cijelo dojenje (ma koliko ono trajalo), neke niti ne osjete bol, a većini to prođe kroz koji tjedan i nikada se više ne pojavi. Većina ozljeda grudi pri dojenju nastaje zbog lošeg položaja (Fister Gale i sama kaže da joj je savjetnica za dojenje rekla da joj je bradavica pod krivim kutem i umjesto da popravi, ona se naljutila) što se uz malo vježbe i edukacije brzo savlada. Nasuprot raširenom uvjerenju o majčinskim instinktima, žene ne znaju dojiti samo zato što su rodile (kao što ne znaju niti mnoge druge stvari).

Šesto i najopasnije što spominje u članku jest i jedan od glavnih uzroka odustajanja od dojenja i daleko najveći problem. Žene su naučene ne vjerovati vlastitom tijelu. Ne vjeruju da će mlijeko prirodno biti proizvedeno u potrebnim količinama. Žene koje doje su pod stalnim pritiskom i propitivanjem njihove bliže i dalje okoline oko količine njihovog mlijeka. Od vlastite si mame, svekrve, pedijatra, prodavačice u dućanu i vozača kamiona. Svi oni postavljaju isto pitanje "Imaš dosta mlijeka?" ili ako dijete u tom trenutku nešto cendra ono ubojito "Možda je gladno, možda nemaš dosta mlijeka". Uvjere žene da dijete mora jesti svaka četiri sata i ako dijete unutar ta četiri sata plače onda je to jer ona nema dovoljno mlijeka i dijete se u prethodnom podoju nije dovoljno najelo. I s vremenom naravno da niti nema dovoljno mlijeka kada ne hrani dijete na zahtjev pa se mlijeko ne može napraviti u dovoljnim količinama. I tako dođe do začaranog kruga u kojem se djetetu ne daje dovoljno često dojiti, ne stvara se dovoljno mlijeka, dijete je nakon podoja gladno i mama uskoro u očaju konstatira da nema dovoljno mlijeka i prebaci se na flašicu da spasi dijete gladi.

Od svega što je Fister Gale u svom tekstu napisala, a ne može se naučiti, nije tehnika i definitivno je otežano uz dojenje jest potreba za spavanjem. Činjenica je da bez dojenja možeš prespavati cijelu noć dok netko drugi dežura. Jer malo je vjerojatno da jednim izdajanjem navečer možeš pokriti osam do deset sati noći. No, isto tako, nitko ne zna koliko nespavanja može izdržati dok ne proba (ja se još uvijek sama sebi divim što sam godinu dana sasvim dobro funkcionirala i imala suvisle moždane aktivnosti sa spavanjem od maksimalno dva sata u komadu). Alkohol i ostali opijati su svakako više opasni za dijete ako doji. I ono što Fister Gale odmah odbacuje jer u njenom slučaju nije važilo, ali je itekako teško uz dojenje je rani povratak na posao. Ako žena ne misli barem šest mjeseci ostati kod kuće, a uz to si ne može priuštiti dadilju i nema fleksibilan posao, vjerojatno će joj dojenje biti komplicirano i naporno iako naravno ne i neizvedivo.

U nekim aspektima se bočica prihvatila i kao simbol emancipacije, onoga što oslobađa ženu od obitelji i djece, a pritom se zaboravilo da dojenje ne služi samo djetetu nego je vrlo blagotvorno za ženin oporavak nakon trudnoće i poroda te uspješno dojenje može za neke žene imati i osnažujući efekt. Na neki se način nasjelo i na kapitalističku logiku u kojoj se ne priznaje nikakav odmor od rada, jer u radu je smisao života, i treba radnice pošto poto nakon poroda vratiti na radno mjesto. Dojenje uz sve realne poteškoće koje ga prate predstavlja odmor, trenutak u kojem se sjedi ili leži i koje ne samo da nema nikakvu gospodarsku funkciju (kad bolje razmislite gotovo sve ostale aspekte brige oko malih beba se uspjelo na neki način komercijalizirati), nego čak i podriva jednu bogatu gospodarsku granu. Pa neće valjda nekoliko milijuna sisa pobijediti Nestle!?

U konačnici, dojenje je izbor i žene se ne trebaju nikome opravdavati doje li ili ne i do kada su odlučile dojiti - mjesec, dva, šest ili tri godine. Nitko ne može i ne smije prisiliti žene da doje niti da ne doje. Niti da rade sa svojim tijelom išta što ne žele. I stvarno nikoga ne bi trebalo biti briga stanje bilo čijih grudi. Sasvim sigurno da je nutricionistički majčino mlijeko bolje od formule, ali djeca su uz bočicu sasvim dobro. Ništa im ne fali. Ljubav se ionako ne mjeri kroz način hranjenja. No ono što je tužno i što se zagovornici dojenja između ostalog trude promijeniti jest činjenica da žene ne doje jer ne vjeruju u sebe, jer misle da će im biti preteško, jer misle da to ne mogu, jer se boje, jer se ne osjećaju kompetentno, jer nemaju podršku, jer nemaju adekvatne informacije, jer ih je višedesetljetni marketing uvjerio da je ono umjetno superiornije onom prirodnom. Najgore što svaka žena može učiniti za sebe jest da nasjedne priči o vlastitoj slabosti i nekompetenciji. Neovisno radilo se o dojenju, radu, obrazovanju ili vožnji auta. I umjesto rata sa drugim ženama oko njihova izbora, trebale bi se solidarizirati s njima zbog napada koje zbog tih izbora doživljavaju. Dojile ili hranile na bočicu sve kritike dolaze iz istog patrijarhalnog uma koji ne priznaje žensku kompetenciju niti u onome što joj nameće kao jedinu relevantnu ulogu – majčinstvu.

Tagovi: beba, bočica, dijete, dojenje, dojiti, majčinstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (3)

Stari komentari

reasilvija :
ovo sve bi trebalo uvrstiti u zdravstveni odgoj, ovaj novi predmet; baš me zanima je li se toga netko sjetio
05.09.2012. 17:19
tajuska:
istina, odlicna ideja!
05.09.2012. 20:55
Blixen:
Bravo gospođo Broz!
Kamoli sreće da sam ovakav tekst mogla pročitati prije 30 godina, ne bi odustala od dojenja zbog uvjeravanja da nemam dovoljno mlijeka i da mi je djete gladno! S obzirom da sam bila vrlo mlada majka, uplašena i nesigurna, mislila sam da svi oko mene imaju pravo, a ruku na srce ni u rodilištu se nisu potrudili poučiti žene kako uspješno dojiti nego što više su odmagali u naumu dojenja! Sreća neke se stvari ipak mjenjaju na bolje!
06.09.2012. 17:35

Stup srama

Iz drugih medija

AEM