Sa stavom

Prilagodi se korporaciji

Kad manjak šminke zaustavlja promaknuće

Kad manjak šminke zaustavlja promaknuće

Postoje te žene, u Tory Burch balerinkama, sa savršeno složenom frizurom, uštirkanom kragnom i pencil suknjom dužine do koljena koja nikad nije naborana ili zgužvana. Znam da su istinite jer ih viđam svaki dan, vuku se na posao kao i ja, lagano našminkanih usana i s neizostavnim Longchamp torbama. 

Koliko god bih željela vjerovati da je postojanje tolike razine “ušminkanosti”  jednako mogućnosti da naletim na jednoroga u ljekarni – moram priznati, ipak nije tako, putujem s njima svako jutro, tiho  ponižena.  Jer, više nego često, zaboravljam staviti ruž na usne prije nego izađem iz kuće, moja suknja je čista, ali izgužvana od sjedenja u vlaku, a moja Longchamp torba ima mrlje od, 86 posto sam sigurna, sljezovih kolačića. (Kasnije potajnim lizanjem potvrđujem svoje sumnje.)

Nije stvar moje lijenosti. Znam kako se treba odjenuti za dnevni posao u korporaciji te svaki put kad stignem u ured se obavezno zaustavim u toaletu provjeriti je li sve u redu. To znači: zaboravljeni ruž sam stavila na usne, vesta je odjenuta, mrlje su uklonjene, raščupana kosa s kojom sam se probudila je zavezana u uredan rep, a najdraže čizme su zamijenjene pristojnim salonkama. Dok zgotovim, pretvaram se iz sebe, u prikladnu, ako ne i pomodnu, sekretaricu.

Kao osoba koja se voli srediti, koja voli našminkati oči sjenilom i usta crvenim ružem u privatnom životu, morala sam se priviknuti na igranje nove uloge kako bih zadržala posao u korporativnoj Americi.  Jednom kad sam se priviknula – iako mi nije bio problem, mogla sam izgledati kao gospođa Doubtfire za vrijeme radnog vremena od 8 do 5, ali moja roba  za “poslije posla” je počela odjednom  uključivati puno običnih pamučnih majica. 

Mislila sam kako sam usavršila umjetnost uklapanja nakon skoro godinu dana privremenog rada, sve dok me jednog dana šefica nije pozvala u ured. Čekalo me promaknuće za stalno zaposlenje, stoga sam otišla u ured s osjećajem veće strave nego inače. Ona se, s druge strane, migoljila na stolici izbjegavajući kontakt oči u oči. Kad je otvorila usta i počela pričati, ostala sam zaprepaštena.

“Netko mi je došao”, kazala je, “I požalio mi se na ono što činiš s licem i kosom.”

Prestala sam disati na trenutak, a kad sam smogla snage progovoriti, u grlu mi je zapela knedla. “Moje lice i kosa”, samo sam joj kao papiga ponovila.

Počela je govoriti i nikako je nisam mogla ušutkati. Dok ta tajanstvena (vjerojatno više pozicionirana) osoba nije imala primjedbe na moje odijevanje, smatrala je kako moja frizura i način na koji se našminkam ne pokazuju dovoljno pažnje i brige oko napredovanja.

{slika}

Kimala sam glavom, ali iznutra mi se sve vrtjelo. Zapravo, kad bih tu izjavu svela na jednostavnu istinu, netko u firmi je rekao kako nisam dovoljno privlačna kako bih umjesto privremenog dobila stalno zaposlenje.

Kao mlada spisateljica, nisam propustila uvidjeti ironiju u tome kako sam potencijalno ružna za posao javljanja na telefon. Hodajući prema uredu ljudskih resursa, moja tuga je prerasla u bijes i tiho sam počela kipjeti – NAPRAVILA sam frizuru, NAŠMINKALA sam se, dala sam si truda kako bih se uredila za ove ljude! Ne samo to, već sam bila dobra u svom poslu. Sama ideja da je nekome moj fizički izgled toliko odbojan te mi zbog toga potencijalno odbijaju dati posao koji bi mi osigurao prijeko potrebne povlastice je zasigurno moralno upitna, čak i ilegalna.

“Je li ti rekla kako bi trebala nešto promijeniti oko frizure ili šminke?”, pitala me  žena u uredu za ljudske resurse bez ikakvih vidljivih emocija. Odmahnula sam glavom, “Samo mi je iznijela činjenicu – da netko u  uredu smatra kako će me to onemogućiti u napredovanju.”

Žena je kimnula glavom kao da je i očekivala takav odgovor. “Osim pravila odijevanja u firmi, ne možemo vam legalno reći kako biste se trebali izgledati kada dolazite na posao, ali…” . Taj “ALI”  je presudan u pitanju  posla, tj. svakodnevice na radnom mjestu, ljudi su skloni predrasudama i osudama, a to je ilegalno.

Otišla sam iz ureda s instrukcijama neka shvatim riječi svoje šefice kao dobronamjerni savjet. Kako nisam imala druge opcije – osim možda prevrtanja njenog stola i vikanja kako idem dok si rekao keks – otišla sam iz ureda i pokušala shvatiti njihova očekivanja.

Ako sam ikad prije imala osjećaj da nosim kostim na posao, sada sam se osjećala kao da nosim periku i masku također. Moj konjski repić je zamijenila fen frizura koja me koštala manje sna, moj neutralni makeup i naočale su zamijenile leće i jače boje sjenila. To su sve stvari koje znam napraviti, i volim ih napraviti, ali jednostavno ne vidim smisao zbog čega bih se toliko morala uređivati za sjedenje u uredu osam sati? Iskreno, to mi se činilo smiješno.

Sve dok nisam dobila promaknuće koje sam čekala.

Počela sam ponovo o tome razmišljati kada sam pročitala jedan članak u Daily Mailu. Odmah sam ga poslala kolegici koja je znala za moje nevoljko izigravanje “dame”. Smijala se i nisam je krivila. Spoznaja da boja mog tena može utjecati na odluku poslodavca o nezapošljavanju jer smatra kako bih mogla tražiti previše slobodnog vremena zbog uređivanja je smiješna. Jednako smiješno je i nezapošljavanje žene koja je “savršeno” uređena  jer  bi mogla posao koristiti za vlastitu promociju.

Ali ja se nisam smijala i iako sam na novoj poziciji bila više od godinu dana, polako sam počela vraćati naočale i staru frizuru te se nisam mogla otresti mišljenja kako sam tu gdje jesam jer sam se pokorila tom iskrivljenom načinu razmišljanja.

Prihvaćajući tu liniju misli na način koji sam jesam, ne prevrćući stol u uredu firme u kojoj radim, zapitala sam se jesam li pridonijela kulturi koja je već problematično opsjednuta vanjskim izgledom? Jeste li vi ikad radili za sistem pa požalili?

Koliko se vas drage moje našlo u istoj ili sličnoj situaciji? Vode se brojne rasprave o tome treba li se zahtjev poslodavca da se žene šminkaju definirati kao seksualna diskriminacija. S jedne strane, u obranu zahtjeva za korištenjem kozmetičkih proizvoda u svrhu uljepšavanja lica, navode se istraživanja koja  upućuju na to da se našminkana žena smatra sposobnom, pouzdanom te ulijeva povjerenje. S druge strane pak, takva istraživanja se smatraju sasvim nerelevantna, jer time se dodatno potiče kultura u kojoj prevladava površnost i vječita patnja za savršenim fizičkim izgledom.

{slika}

 Zar ne smatrate da bi žena trebala biti slobodna odabrati želi li se šminkati ili ne?  Ne moramo nužno  pretpostaviti kako je u pitanju nemar ili lijenost ukoliko žena ne koristi maskaru, rumenilo ili slične preparate. Ako se osoba osjeća dobro u vlastitoj koži bez tri sloja pudera, ne bismo joj to trebali zamjeriti. Isto tako, ukoliko se žena voli dotjerati, nije razlog da joj to uzmemo za zlo ili je proglasimo površnom osobom. Trebamo biti tolerantni i poštivati svačiju slobodu izbora, ali prije svega poštivati jedni druge i pokušati se voditi izrekom”ne sudi knjigu po koricama” kada govorimo o vanjskom izgledu. Na kraju krajeva, ljepota je uvijek u oku promatrača i element je subjektivne procjene. Stoga, ne bismo trebali podlegnuti pokušajima društva koje sve više inzistira na promociji fizičke ljepote kao kulturnog imperativa, već se osjećati zadovoljno vlastitim izgledom, bez obzira jesmo li našminkane ili ne.