Sa stavom

16.11.2012. 09:57:57 - Ana Maria Kezerić

INDIVIDUALIZAM KAO NOVE OSPICE ČOVJEČANSTVA

Šutnja nije zlato!

"Upomoć, zovite policiju, ubit će me!" rečenica je koja ovih dana odjekuje našim medijskim prostorom. Rečenica je to koja podsjeća na bolnu tišinu susjeda koji nisu reagirali na zapomaganje Ljerke S.M. koju je prije nekoliko dana brutalno ubio njezin bivši suprug, Petar M., u stanu u stambenoj zgradi u Osijeku.

Bilo je to poslijepodne kao i svako drugo, čini se. Sustanari stambene zgrade u Strossmayerovoj ulici u Osijeku bezbrižno su obavljali svoje svakodnevne aktivnosti: telefonirali su, vješali rublje na balkonu, spavali... Ipak, bilo je to kobno poslijepodne za ženu čije je bolne jecaje nadglasao ljudski individualizam i egocentrizam.

Ironija leži u tomu što je policiju zvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje, a koja se slučajno zatekla na kobnom mjestu, u kobnom vremenu. Bio je to jedini poziv upućen policiji o slučaju Ljerke S.M. Prethodno spomenuta gospođa svjedokinja je glasne tišine ostalih susjeda očito imunih na nasilje. Jer, ne kažu uzalud da, tko hoće, nađe načina, a tko neće, nađe izliku. Izlika pasivnih susjeda bilo je napretek: neki su spavali čvrstim snom, neki imaju odličnu izolaciju u zgradi iz šezdesetih, neki su suviše navikli na galamu i svađe... Neki su od sustanara ipak zaigrali fair-play te priznali da su jednostavno bili uplašeni za vlastiti život. U vremenu u kojem živimo, teško je ljudima zamjerati strah i otuđenost. Naposljetku, živimo u strogo individualističkom i utilitarističkom društvu u kojemu nema mjesta brizi za druge. Činjenica je to koja istovremeno plaši i zapanjuje, ali je surova realnost. Još je Oscar Wilde rekao kako je "individualizam sila koja remeti i razgrađuje", no ponavljam, kako zamjeriti ženi koja nije pozvala policiju u strahu da će policija pustiti nasilnika, a on zna da je ona pozvala policiju? Ako tomu pridodamo probleme koje si ljudi "natovare na vrat" prijavom policiji, od provjeravanja njih i njihovih obitelji, stotine pitanja, svjedočanstava, izjava pa i sjene sumnje koja pada na njih, zdravorazumski je jasno zašto gospođa nije pozvala policiju. Dakako, to nije opravdanje za njezino (ne)postupanje i (ne)postupanje ostalih sustanara, ali razotkriva dublji problem zvan – sustav. Postavlja se pitanje, zar uloga policije ne bi trebala biti, među ostalim, zaštita građana/ki? Prema istraživanjima GFK iz 2011., policiji vjeruje svaki treći građanin RH. To se povjerenje iz dana u dan smanjuje. Spomenuta faktografija ne čudi, činjenica je da sustav zakazuje, ne samo u smislu interveniranja policije, već i odnosa policije i građana/ki, strahu i nepovjerenju koje građani gaje prema toj instituciji te difuziji odgovornosti.

Nalaže se pitanje zašto je to tako, zašto policija u stan Ljerke S.m. ulazi tek nakon pola sata? Prema izjavi Marka Ćaleta, glasnogovornika PU osječko-baranjske, policija zakonski ne može ući u stan bez naloga ukoliko se ne čuju povici upomoć ili bez da je netko prethodno posvjedočio o tomu što se događalo. I što dobivamo? Začarani krug, policiju kojoj je ovo tek jedan u nizu slučajeva i ljude koji prebacuju odgovornost sa svojih leđa, na leđa svojih susjeda. Jer, zašto bih ja zvala policiju ili neku drugu instituciju, zašto bih ja poduzela nešto, ukoliko moj susjed/a to ne čini? Netko će drugi nešto poduzeti, ne moram ja – tipičan stav današnjice.

NO, ŠTO AKO NITKO NIŠTA NE PODUZME?

Očito je što se događa, dolazi do nepopravljivih posljedica kao u slučaju ubijene Ljerke S.M.. Pitanje poput: "Bi li je raniji poziv spasio" ostaje neodgovoreno i vjerojatno leži na savjestima svih čija je inertnost uzrokovala bezizlaznu situaciju, posredno ili neposredno. Barem ostaje nada da je tome tako, da ljudi ipak nisu u potpunosti izgubili najčovječnije u sebi, iako je čaša sve više poluprazna, a ne polupuna...

Mislimo li još uvijek kako je nasilje u obitelji privatna stvar koja ostaje među nečija četiri zida? Jesmo li postali suviše sebični u svojoj individualnosti i drugi nam ljudi jednostavno više ne trebaju? Danas je žrtva obiteljskog nasilja Ljerka S.M., sutra će to biti netko drugi, prekosutra to može biti bilo tko od nas. Pogled na situaciju drastično se mijenja kada se stavimo u ulogu žrtve nasilja. Pomoć nam je odjednom potrebna. Zašto je onda nismo spremni pružiti drugima?

No, ovo je samo priča poput svake druge priče, hipotetsko natezanje što bi bilo kad bi bilo? Ovo su samo prazne riječi od kojih žrtve nasilja nemaju nikakve koristi. Ali je priča s nadom da će netko stati na tren i razmisliti: Što ja mogu učiniti u svojoj neposrednoj okolini? Postoji li netko kome je moja pomoć potrebna? Zatvaram li oči pred očitim?

Poruka je svima nama davno izrečena jednostavnim i preciznim Kantovim kategoričkim imperativom: "Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane općim zakonom."

Tagovi: hrvatska, individualizam, nasilje, nasilje nad ženama, obitelj, policija, strah

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

poppy:
Ovo me podsjeća na slučaj koji se često navodi kao primjer za prebacivanje/podjelu odgovornosti na satu psihologije, o djevojci koju je pred punom zgradom silovao i ubio neki čovjek, čak u dužem vremenskom roku, dovoljnom da dođe policija i možda spasi njezin život. Niti jedan telefonski poziv policiji nije zabilježen. Svi smo se zgražali i iščuđavali na satu kada smo to čuli od profesorice... Rekli da nema šanse da nikada ne bi nazvali da se pred nama tako nešto odigrava. Kad eto. Ali ja još uvijek smatram kako bih sigurno nazvala, jer kako kažu- sljedeća možeš biti ti, tvoja kćer, sestra, prijateljica... Ne postoje osobni problemi, i što činiš drugome, kad tad može zadesiti i tebe. Možda jest sebično, ali od neke logike treba krenuti.
16.11.2012. 11:05

Stup srama

Iz drugih medija

AEM