Sa stavom

16.08.2013. 07:20:12 - Antonija Petričušić

pravo na izbor

Život bez djece

U kulturi koja je iskorak iz tradicionalnog društvenog obrasca u moderni počela prije stotinjak godina, još uvijek se manje vrijednim smatra svakoga tko se svojim životnim odabirima ne pokori dominantnom životnom obrascu. Slobodi osobnog izbora koje demokratski zakoni jamče unatoč, jaram socijalnih očekivanja u pogledu neupitnosti želje i potrebe za prokreacijom još je iznimno osjetan. Pretpostavljam i težak, onima koji ga svjesno odluče ponijeti.

Sigurna sam da svatko od nas, čak i iz najmanjeg mjesta ili sela, poznaje nekoliko ljudi koji se u svojim srednjim godinama, nisu skrasili, usrećili brakom, ili obogatili iskustvom roditeljstva. Stari momci i stare cure su povremene tema dokonih tračara, kojima se po ustima rado zapletu i podaci o još jednoj neuspjeloj in vitro oplodnji neplodnog para iz susjedstva. Iako se od većine razlikuju, prema takvim gajimo sažaljenje prije nego li prijezir.  Ovaj potonji osjećaj je pak rezerviran za one koji se jesu udali i oženili, ili čak i nisu, ali glasno blasfemično izgovaraju da djecu - ne žele.

Američki magazin Time o toj je temi nedavno progovorio naslovnicom The Childfree Life: Having It All Without Having Children. Možda čak i inspiriran činjenicom da je su aktivisti/kinje promicatelji/ce života bez djece s obje strane Atlantika 1. kolovoza proglasili Međunarodnim bezdjecim danom (International Childfree Day)? Ne spori članak u Timeu da je odluka imate dijete ili ne osobna, ali naglašava kako je činjenica da se ona donosi u sredini koja u pravilu izjednačava smislenost života sredovječne žene s majčinstvom. Svaka javna rasprava o načinu pomirbe ženskosti i modernosti sklona je započeti i završiti s jednom temom: roditeljstvom. Ako ste pri tome žena koja ne pripada redovima majki, često čak niste ni dobrodošla u raspravu. Problem je što marginaliziranje žena bez djece u takvim raspravama ne znači da će kritičari/ke odustati od osude njihove odluke o bezdjecom životu.

Dokaz da su oni koji ne žele djecu ne tako malobrojni dokazuje najplastičnije internet: postoji web stranica The Childfree Life: the Safe Haven in a Bay Craze World, kao i Facebook stranica Childfree Humor, koja okuplja ljude koji ne mare za djecu i žele se smijati na taj račun. Ljudi na različitim forumima raspravljaju sa strancima o tome zašto ne žele djecu ili zašto društvo prisiljava žene bez djece da se osjećaju nepotpuno i od njih očekuje opravdanje odluke o bezdjecom životu. U elektronskim medijima se rijetko, ali ipak, naiđe i na članke o muškarcima bez djece. I na Libeli se u mnogo navrata do sada pisalo i o ženama koje djecu ne žele, prenosilo članke iz stranog tiska o prevladavajućoj društvenoj osudi onih koji djecu ne žele. Čak sam i sama ranije dala svoj mali doprinos raspravi o pravu na bezdjeci život pitajući se je li moguće imati pravo na izbor biti neudana i bez djece u svijetu djecoadoracije?

U Americi postoje čak tzv. childfree književnici i književnice te blogeri i blogerice, a iscrpan popis recentnih novinskih članaka na temu bezdjecog života koji se može naći na blogu Kidfree & Lovin' It govori u prilog zaključku da je bezdjeca društvena skupina sposobna artikulirati i zagovarati svoje vrijednosne stavove. Sociologinja Amy Blackstone i njen suprug Lance na primjer svoj aktivizam o bezdjecom životu objavljuju na blogu we're {not} having a baby!, a imaju čak i manifest. O izboru na bezdjeci život još od sedamdesetih godina objavljuju se i sociološke studije, a neki od naslova članaka su Choosing to be Childfree: Research on the Decision Not to Parent.

Srednjoškolska profesorica iz Long Islanda Marcia Drut-Davis, koja je nakon gostovanja u TV emisiji 60 Minutes, u kojoj je izjavila da nikada nije imala želje za djecom, dobila otkaz i bila podvrgnuta mnogim prijetnjama i neugodnostima, izdala je knjigu s naslovom Confessions of a Childfree Woman: A Life Spent Swimming Against the Mainstream. Susan i David Moore iz Australije napisali su knjigu pod naslovom Child-Free Zone: Why More People Are Choosing Not To Be Parents u kojoj su sakupili iskustva i mišljenja više od osamdeset bezdjecih parova u dobi od 22 do 60 godina. Oni/e su s autorima/icama podijelili pozadinu svoje odluke da nemaju djecu, priznajući kako je ona često praćena pritiskom i predrasudama okoline, kao i što ljudi bez djece čine sa svojim životima i koji su problemi s kojima se susreću. Možda je najšokantnija knjiga koja promiče bezdjeci život ona francuske spisateljice Corinne Maier, majke sada već poodrasle Laure  i nešto mlađeg Cecila, koja je 2007. godine, nakon 13 godina majčinstva, napisala zabavnu, ali bijesnu knjigu pod naslovom No Kids: 40 Good Reasons Not to Have Children. Maier je u ovom bestseleru progovorila da je požalila zbog rađanja svoje djece te sugerira ženama da djecu ne trebaju imati ukoliko žele dobro sebi i svijetu.

Sebičnost ili sloboda?

Činjenica je da je u bogatim zapadnim državama već desetljećima prisutan trend je da ljudi imaju manje djece nego prije pedesetak godina, da djecu začimaju sve kasnije, a da gotovo deset posto parova svojevoljno izabire zajedništvo koje ne uključuje djecu. Statističari/ke tvrde da jedna od pet odraslih osoba  danas u zapadnim zemljama nema iskustvo roditeljstva tijekom svoga života, a za pretpostaviti je da će taj broj u budućnosti biti i veći. Nisam pronašla podatke o ljudima u Hrvatskoj koji odbijaju roditeljstvo, no nedavno objavljeni statistički podaci ukazuju na to da gotovo trećina (28,6 posto) obiteljskih parova živi bez bez djece, iako u tu skupinu pripadaju i roditelji odrasle djece pa se ne radi tek o ljudima koji djecu ne žele. Ista statistika bilježi da više od četvrtine djevojaka i žena u populaciji starijoj od 15 godina nije rodilo. Empirijski su to pokazatelji u prvom redu da nacija stari, ali i da se vrijednosni sustavi mijenjaju pod utjecajem značajnije mogućnosti slobodnog izbora životnog stila. Danas je u zapadnjačkoj kulturi, koja navodno visoko vrednuje individualizam i slobodu izbora, postavljanje pitanja o tome zašto netko ne želim djecu doista nije stvar drugih ljudi i svojevrsni je bullying, kako to u sugerira britanska stand-up komičarka, spisateljica i glumica Jen Kirkman, autorica knjige I Can Barely Take Care of Myself: Tales From a Happy Life Without Kids u jednom od ranijih izdanja Timea.

No, ne mogu osporiti i pravo onih koji/e djecu imaju i/li ih žele da razumiju zašto ih netko ne želi. Najčešći argument za 'napad' na bezdjece ljude je da su sebični i da odlukom da nemaju djecu ugađaju sebi, a ne žele preuzeti odgovornost roditeljstva i nastavka vrste. Odgovori koje svojevoljni neroditelji/ice obično nude kao opravdanje svoje odluke o životu bez djece zapravo ne potvrđuju samo njihovu samodovoljnost, nego u nekim slučajevima i opsjednutost materijalnim. Tako se na (nepristojno) pitanje o tome zašto nisu imali djecu nude sljedeći odgovori: 1) Volim naš život, naš odnos, baš ovakav kakv je i držim da ga dijete neće poboljšati; 2) Cijenim slobodu i neovisnost; 3) Ne želim preuzeti odgovornost za podizanje djeteta; 4) Ne želim imati dijete jer nemam majčinske/očinske instinkte; 5) Želim ostvariti/doživjeti stvari u životu koje bi bilo teško postići ako bi postalo/la roditelj/ica; 6) Želim se usredotočiti svoje vrijeme i energiju na vlastitie interese, potrebe i ciljeve; 7) Nemam uvjete za dijete, odnosno socio-ekonomska situacija mi ne dopušta biti roditeljem/icom.

ChildfreeFeminist, 24-godišnja blogerica, tvrdi da joj njoj njezin bezdjeci život omogućuje da radi i uživa u druženju s prijateljima i prijateljicama, dok njenoj sestri, koja ima bolji posao, odluka o neimanju djeteta pruža priliku putovati, kupovati si skupe stvari poput motora, automobila ili luksuzno urediti stan. Neki/e bezdjeci ljudi tvrde da su takvu odluku donijeli jer je planet već prenapučen pa je ona svojevrsna usluga prirodnoj ravnoteži.

Knjigu novinara The Weekly Standarda Jonathana Lasta What To Expect When No One's Expecting: America's Coming Demographic Disaster opisuju kao knjigu panike o niskom fertilitetu u kojoj autor konzervativnih nazora tvrdi da je rađanje i podizanje djece uglavnom postalo domenom nižih društvenih slojeva. Za nisku stopu fertiliteta on osuđuje srednju i radničku klasu bijelih Amerikanaca i Amerikanki, grdeći bogate zbog bivanja previše zaokupljenima samim sobom i životnim zadovoljstvima da bi se držali svojih bioloških odgovornosti. Last je vjerojatno u pravu kad tvrdi da ono što on naziva 'sebičnost Amerikanaca i Amerikanki bez djece' ugrožava ekonomsku budućnost zemlje jer doprinosi smanjenju broja potrošača/ica i poreznih obveznika/ica.  

U suvremenom demokratskom društvu, u kojem bi svaki pojedinac i pojedinka trebali imati pravo izbora i nediskriminiranja temeljem izbora ako isti/a ne vrijeđa i krši prava drugih, u kojem je stega društvene integracije sve manja, smatram da, bez obzira koji su motivi ljudi koji izaberu život bez djece, treba prigovarati društvenoj osudi njihova izbora, a ne njihovom izboru. Da se razumijemo, smatram da isto tako na miru treba pustiti i ne osuđivati one koji žele imati troje, petero ili sedmero djece, i ne smatrati ih, zbog želje za brojnim obiteljima, zatucanim seljačinama. Kao svojevrsni orijentir kako djecoželjni svijet pomiriti s onim dijelom društva koji djecu nema ili ne želi može poslužiti nedavni post mladog američkog oca koji na blogu Ask Your Dad: Pretending to Know the Answer Since 2010 navodi nekoliko stvari koje ljudi s djecom trebaju prestati govoriti svojim prijateljima i prijateljicama bez djece. Bilo da se radi o plašenju ljudi bez djece izjavom kako su njihovi problemi minorni ili život nekompliciran jer još nisu iskusili roditeljstvo, ili da izgovaraju onu proročku o tome kako život prije djeteta ili djece nije uopće imao smisla, autor sugerira da i ljudi bez djece imaju pravo na to da ne budu tretirani diskriminatorno ili manje vrijedno, prvenstveno od ljudi koje smatraju – prijateljima i prijateljicama. 

Tagovi: dijete, djeca, majka, natalitet, odluka, otac, pravo na izbor, roditelji, roditeljstvo, život bez djece

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM