Sa stavom

20.03.2014. 14:11:10 - Bojan Begić

Uloga žena u razvoju desnice u protekla dva desetljeća

Žene i desni tabor na prijelazu stoljeća

Željka Markić i Ruža Tomašić predstavljaju znakovite figure, možemo njima dodati i Marijanu Petir, svojevrsnih perjanica ženske ekstremne desnice 'umivenog lica' koje je do neke razine prihvatljivo unutar političkog diskursa naše zemlje. No glavo pitanje je  kako to da su te žene prihvatile igrati ulogu uništenja ženskih prava i potpomaganja povratka muške  rodne opresije nad ženama; to jest kako se desilo da se ženske osobe koje su iskoristile sve  blagodati koje im je borba za ženska prava dala, sada bore - na ovaj ili onaj način - da vrate  svoje sestre po spolu i rodu natrag za ognjište. Svima je poznat onaj slavni  patrijarhalno  tradicionalni stih našega novokomponiranog glazbenika o rumenim i plavim djevicama za našega 'Ivana s Kupresa', no od osobe koja se bavi veličanjem idealističke vizije  Budakovih 'Opanaka Dida Vidurine' ne možemo ni očekivati drugačije. No zabrinjavajuće je  što su ove tri osobe dio jednog šireg trenda ne samo u Hrvatskoj, nego i na Zapadu gdje se radikalnija i ekstremna desnica počela služiti unutar javne arene 'umivenim jezikom',  prihvatljivim za mainstream  okruženje. 

Treba se uzeti u obzir činjenica da nakon pada komunizma na prostorima cijele Europe dolazi  do pada zastupljenosti žena u politici, a na području Srednje Europe njihovo povlačenje u prvim desetljećima višestranačja u sferu privatnosti i  obitelji. Od 1989. do  kraja devedesetih, a to se moglo vidjeti i kod nas, nastajalo je isticanje obnove 'obiteljskih vrijednosti' koje su  bile promicane od religijskih institucija kao što je Katolička crkva – slično kao u Poljskoj. No za razliku od Poljske gdje je Crkva zajedno sa svojim političkim krilom, to jest poljskom  desnicom, prešla preko želje većine ženske populacije i donesla 1993. restriktivni zakon koji   gotovo u potpunosti gazi ženska prava u domeni odlučivanja o svojemu  tijelu, žene u Hrvatskoj su dobile neočekivanog saveznika u liku Franje Tuđmana. U tekstu iz 2009 objavljenom na portalu Libela stoji da Tuđman nije htio da Crkva ima presezanje nad  ljudskim pravom na odluku o pobačaju, te stari zakon iz 1978. nije diran. No bilo je naznaka da kod Tuđmana nije samo presudila pragmatična opozicija Crkvi, nego je u tome odigralo  značajnu ulogu njegovo ideološko određenje iz mladih dana. Može se reći da se kod nas  desio svojevrsni paradoks gdje su desnica i prevladavajuća religijska institucija unisono  surađivale na gotovo svim poljima po šabloni ostalih tranzicijskih zemalja, no kada je u pitanju  bio abortus i njegova zabrana, neprikosnoveni vođa hrvatske desnice i zemlje nije  htio ni čuti za to.

U većini Srednje Europe žene su dobile dvostruki udar: njihova zastupljenost pala je s 26  na  šest posto (R.Dulemba; 2010; str 9.), a reproduktivne politike su bile zastupljene tako  da  se  žensku populaciju većinom nije pitalo za mišljenje, što je osobito bili blatantno napravljeno  u Poljskoj;  tom cijelom trendu treba dodati i prisutnu debatu o utjecaju komunizma na žensku emancipaciju koja obzirom na događanja nije imala pozitivan ton, a s druge strane tu je bila negativna  percepcija o  tradiciji ženskih pokreta na zapadu.

Stanje se tek počinje mijenjati na bolje na kraju desetljeća, kada se vidi novi pristup desnice, pa i one ekstremnijeg predznaka, u vidu kooptiranja žena u njihove redove, gdje je čak i stranka  koja prelazi kulturne okvire mainstream desnice - Jobbik (puno ime je Pokret za bolju Mađarsku) za europarlamentarne izbore 2009,  imala žensko lice na listi. To je bila Krisztina Moravi, vrlo uspješna odvjetnica s feminističkom prošlosti. Na izborima za poljski parlament od početka 21. stoljeća stranke desnice imale su sve zastupljeniji ženski korpus.

No kako je uopće došlo do toga da se (neke) žene zdušno bore da dugoročno unište ona prava  koja im upravo daju mogućnosti da ih propitkuju?!

Treba jasno reći da desnica, osobito ekstremna desnica, nikada nije isključila iz svog diskursa pitanje roda. Matthew Lyonas ističe da su četiri glavne  tendencije unutar  fašizma i  njegovih potomaka u obliku neo-fašističke ili klerofašističke (novog kova) desnice prisutne od samog kraja Prvog svjetskog rata. U kratkim crtama to su: patrijarhalna desnica, Muško ratno bratstvo (drugarstvo iz  rovova), demografski nacionalizam i kvazi-femininizam.  Da bi se shvatila patrijarhalna desnica, dovoljno je otići na bilo koje savjetovanje o bračnoj sreći u lokalnu crkvu. Drugi tip je u Hrvatskoj često opjevavan u Thompsonovim pjesmama. Demografski nacionalizam ističe brigu o čistoći nacije i njenom demografskom boljitku, s čestim uplivom eugenike, najznačajnije je što često puta dolazi u sukob s patrijarhalnom idilom jer ženu otima od kontrole patrijarhalne obiteljske zajednice te je podređuje administrativnom aparatu  nacionalne zajednice kao takve.  Kvazi-feminizam posuđuje elemente feminizma u vidu jače  uključenosti žena u političku i ekonomsku sferu, bori se za jednaku plaću i obrazovanje, no  'kvaka 22' je u tome da sama izvire iz ideologije koja ističe nejednakost ljudskih bića te time  u biti i dalje perpetuira mušku dominaciju i fiksiranost rodnih uloga jer mu cilj nije potpuna emancipacija nego samo emancipacija u određenim sferama.

I dan danas se može vidjeti ta međuigra koja se odigrava u dinamici  Tea Party  pokreta, gdje imamo veliki udio žena u svim razinama, gdje se spajaju patrijarhalno-parohijalne težnje za povratkom na staru Ameriku i strah od bijelog demografskog pada (može se reći oblik demografskog nacionalizma s kvazi-feminizmom kao predvodnicom, jer dobar dio vodstva se sastoji od žena, a jedan od uzora im je Sarah Palin koja samu sebe definira kao pro-life kršćansku feministkinju). Dok žene koje rade unutar pokreta često imaju organizaciju preslikanu od strane feminističkih kooperativa, jedan od primjera je i web stranica pod  nazivom Smart Girl Politics. Kao što ističe u svojem tekstu Ruth Rosen, velika većina žena dolazi iz kvazi-feminističkih organizacija unutar religijske desnice u SAD-u, većina tih  organizacija se koristi feminističkim oružjem u isticanju prava ženskog partnera u obiteljskoj zajednici, pitanjima posla i nadnice te političke vidljivosti, čak do određene razine su i za određene metode kontracepcije. No istodobno potiču povratak muške dominacije na 'srednja   vrata', jer svatko tko poznaje barem okvirno dogme abrahamskih  religija može biti siguran da je samo božanstvo muškog roda, a o drakonskim propisima iz Levitskog  zakonika da i ne govorimo. 

Rosen nam ukazuje na tu reakciju bijele konzervativne Amerike gdje bode u oči ženska  nadzastupljenost. Buchanan je u pravu kada ističe da imamo dva SAD-a: onaj konzervativni - manje poreza, manja administracija, ukidanje ženskog prava na izbor, kreacionizam, te veća  liberalizacija tržišta; i drugi, pro-choice kozmopolitski svjetonazor koji je agnostičko-ateistički ili liberalno-religiozan. Buchanan, kao jedan od predstavnika desnog krila GOP,  sipa naravno 'drvlje i kamenje' na drugospomenuti.

Koliko je religijski desni tabor – koristeći se naravno najboljim oružjem u vidu desnoreligijskih ženskih udruga - spreman igrati se s feminističkim diskursom vidi se u  slučaju tvrdnji da je abortus oblik eksploatacije žena.

Premda  uvođenje žena kako punopravnog subjekta u tržišnu utakmicu može pomoći rodnoj ravnopravnosti, to lako može degenerirati u nešto što ide nauštrb tome. Dok ih neoliberalizam prisiljava na prilagodbu, desne grupacije se mogu poslužiti i kvazi-feminizmom kao odgovorom i motorom prilagodbe na sve veću potrebu uključenja ženske radne snage u  ekonomsku sferu. No može se desiti i obratni ishod u vidu fenomena koji Maira Mies naziva  'kućanizacijom', gdje se javlja jasna rodno određena uloga u podjeli poslova unutar  kapitalističke privrede  u kojoj je žena ograničena na ognjište i izvršava suplementarni rad, koji dodatno veže ženu za okućnicu i izravno pomaže atomizaciji ženskog  korpusa, koji više ne radi probleme oko toga da sve bude 'business as usual'. To jest stvara se nesveta veza  između neoliberanog okruženja i rodno fiksirane podjele poslova, koja se prešutno šprica  svetom vodom ideologije ekonomske isplativosti rodnog odnosa dominacije.

Za kraj se treba vratiti na ocjenu gdje stoje tri žene spomenute na početku teksta. Ovo je naravno moja slobodna  procjena, te je naravno podložna korekciji. Čini se da Tomašić u svojem nastupu ima najizraženiji element demografskog nacionalizma gdje je sama mogućnost izbora abortusa vid nacionalne izdaje, zajedno s homoseksualnosti  koja je znak da je (u njenim očima)  naša (hrvatska) nacija bolesna i treba je vratiti na pravi put. Za nju bismo  mogli reći da je  hrvatska verzija Sarah Palin.

Markić je paradoksalna figura koje se više čini samo kao usta kurijalne filijale  u  ovoj  zemlji,  njen osobni pogled većinom izražava parohijalne tendencije, s primjesom demografskog  nacionalizma.

Dok Petir u svojim nastupima ide linijom miješanja parohijalnog i kvazi-feminističkog, s  naglaskom na prvome.

Naravno, kod sve tri (ili barem dvije) žene sve navedene desne struje su pomiješane, ali na    vidjelo izlazi ona koja je u njihovu diskursu dominantnija. No najbitnije je da se fenomen žena u desnom taboru treba što bolje proučiti da bi se stvorili načini za kontriranje, radi boljitka spolne i rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj ali i svijetu.

Tagovi: feminizam, hrvatska, kvazi-feminizam, ljudska prava, patrijarhat, religija, svijet, tradicija, ženska desnica, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM