Sa stavom

RODNO UVJETOVANO NASILJE, IZAZOVI FEMINIZMA U 21. STOLJEĆU

O nasilju protiv žena

O nasilju protiv žena

Problematika nasilja nad ženama jedna je od žarišnih točaka feminističke struje novog vala. Nasilje u obitelji, čije su najčešće žrtve žene i djeca, možemo definirati kao niz ponašanja koja imaju u krajnjem cilju uspostaviti kontrolu i moć nad drugom osobom. Zahvaljujući zakonskim reformama, ženska borba za pravo glasa u devetnaestom stoljeću rezultirala je jednakim političkim i građanskim pravima za žene. Međutim, mnogi danas osporavaju razloge za postojanje i inzistiranje na feminističkoj teoriji i praksi, u ovom članku, nastojat ću pokazati kako se ženska borba i danas odvija jednakom dinamikom u drugim segmentima života pod utjecajem patrijarhata. Pojam patrijarhata je neizmjerno važan za razumijevanje funkcioniranja današnjeg društva, iako se on često zanemaruje. Patrijarhat, kako ga definira Kelly, je moć očeva: obiteljsko-društveni, ideološki i politički sustav u kojem muškarci –  primjenom sile, izravne prinude ili putem rituala, tradicije, prava, jezika, kao i običaja, pravila ponašanja, kroz obrazovanje i podjelu rada – određuju koje će uloge žene imati ili neće imati, i u kojemu je žensko uvijek podređeno muškom. Objektiviziranje žena postalo je normom u 20. stoljeću, uglavnom u zapadnim kapitalističkim zemljama. Žene su prezentirane kao seksualni objekti koji su dostupni i podložni muškim nagonima. Takvo viđenje podrazumijeva mogućnost korištenja neželjenih seksualnih prijedloga pa sve do odlazaka u ekstreme kao što su nasilni napadi ili silovanja.

Na temu nasilja nad ženama možemo pisati kroz prizmu feminističke kritike dihotomije privatnog i javnog. Prema Pateman, feministička je kritika usmjerena prvenstveno na odvajanje i suprotstavljanje javne i privatne sfere u liberalnoj teoriji i praksi. Iako se općenito smatra da su liberalizam i feminizam usko povezani pojmovi, njihov odnos je izvanredno složen. Obje doktrine polaze od individualizma kao opće teorije društva – one se ne mogu zamisliti bez koncepta individua kao slobodnih i jednakih bića. U takvoj koncepciji se podrazumijeva da su spomenute individue emancipirane od okova hijerarhijskih odnosa tradicionalnog društva. Iako se na prvi pogled može činiti kako je upravo liberalizam plodno tlo daljnje demokratizacije društva i emancipacije položaja žena, u liberalizmu se dihotomija privatnog i javnog očituje na raznovrsne načine. Liberalni teoretičari smatraju kako je javna sfera potpuno odvojena i neovisna o zbivanjima u privatnoj sferi, odnosno da su društvene nejednakosti u privatnoj sferi irelevantne za važna pitanja o političkoj jednakosti i građanskim slobodama u javnom području. Međutim, feministička struja ukazuje na zanemarenu patrijarhalnu narav liberalizma u kojoj dihotomija između privatnog i javnog prikriva podložnost žena. U stvarnosti se nailazi uvjerenje da je priroda žene takva da treba biti podložna muškarcu, te je osuđena na isključivi boravak u privatnoj, kućnoj sferi. Feministkinje odbacuju takvo viđenje kao posljedicu patrijarhata prema kojem odvajanje javnog i privatnog proistječe iz prirodnih obilježja spolova. “S razvitkom kapitalizma i njegovog specifičnog oblika spolne kao i klasne podjele rada, supruge su gurnute u malobrojna, statusno niža područja rada ili posve izvan ekonomskog života, prognane na njihovo “prirodno”, ovisno mjesto u privatnoj obiteljskoj sferi. Danas, usprkos velikom stupnju građanske jednakosti, izgleda da su supruge podređene samo zato što su egzistencijalno ovisne o mužu i podrazumijeva da se liberalni društveni život može razumjeti ne uzimajući u obzir sferu podređenosti, prirodnih odnosa i žena. Stari patrijarhalni argument o prirodi i ženskoj prirodi transformirao se kada se modernizirao i inkorporirao u liberalni kapitalizam.” (Pateman,1998)

Društvena konstrukcija roda zauzima središnju ulogu u razumijevanju nasilja prema ženama u obiteljskom okruženju ili intimnim vezama. Slijedeći trag ukorijenjenih tradicionalnih rodnih uloga, kod djevojčica i žena potiče se “ženstveno” ponašanje i pasivnost. Primjerice, društvo nalaže ženi spektar oblika ponašanja koji obuhvaćaju  podložnost, nježnost i suosjećanje. S druge strane, kod dječaka i muškaraca njeguje se upravo obrnuto – poželjnim se smatraju agresivnost i “muževno” ponašanje te se shodno tome potiče izgradnja identiteta na snazi, dominaciji i kompetitivnosti.  

Sama sintagma “nasilje nad ženama” implicira da netko stoji iznad žene, stoga je primjerenije koristiti “nasilje protiv žena” ili “nasilje prema ženama”. Kada se žene odluče obratiti nekome i potražiti pomoć od određene institucije, savjetovališta ili udruge, uvijek se stavlja naglasak na osnaživanje žene pa se stoga umjesto uobičajene viktimizacije žena kao što je naziv “žrtve nasilja” odabiru riječi poput “žene koje su preživjele nasilje”. Takav postupak se primjenjuje kako bi se povratilo ženino samopoštovanje koje je uništeno. Većina žena koja proživljava nasilje od vlastitog bračnog partnera ili muške osobe iz bliskog kruga ljudi gleda potpuno iskrivljeno na svoju situaciju. Nerijetko se negira postojanje samog problema i time se otklanja svaka daljnja mogućnost njegovog rješavanja, no postoje i mnogi slučajevi u kojima žene traže opravdanja nasilnog čina u tome što je “on nagle naravi”, “takav je samo kada pije” i “sama sam ga izazvala svojim ponašanjem”. Ženina poremećena percepcija same sebe je posljedica društva koje čini ženu suodgovornom za nasilje koje proživljava. Živimo u društvu u kojem češće odjekuje poruka “nemoj biti silovana” umjesto “nemoj silovati” pa nije iznenađenje što opće prihvaćen stav o tome prebacuje dio odgovornosti na žene. 

Zbog ukorijenjenih pojednostavljenih mitova o nasilju ponekad se umanjuje težina nasilničkog ponašanja. Primjerice, društvo označava žene koje su izložene kontinuiranoj agresiji svoga partnera kao mazohistkinje. Međutim, interesantno je kako se nasilnog muškarca nikad ne etiketira kao sadista. Sastavni dio toga mita jest da nasilje prestaje onoga trenutka kada žena napusti nasilnika, no praksa pokazuje da se dvije trećine nasilja nastavlja upravo kada se to dogodi. O fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju se gotovo nikad javno ne govori te se njegova ozbiljnost umanjuje na način da se podvodi pod kategoriju žestoke svađe sa malo naguravanja. Partnersko nasilje vrlo je rasprostranjeno. Uvažen je stereotip da se ono dešava u svakom braku ili dugoj vezi stoga se ne treba shvaćati ozbiljno što dovodi do kontraproduktivnog zaključka da na isto ne treba reagirati. Prema podacima UN-a, čak sedamdeset posto žena budu žrtve nasilja u nekom trenutku svog života. Isto tako, istraživanja su pokazala kako muškarci počine do devedeset i pet posto napada u obitelji na žene, dok su žene počiniteljice napada u samo pet posto slučajeva. Većina silovanja se, za razliku od onoga što nas uče od malih nogu, ne događa u mračnim ulicama usred noći. Ogroman postotak prijavljenih silovanja odvija se u vlastitom domu sa jednakom šansom da se dogode danju ili noću. Počinitelj je obično muškarac kojem žena vjeruje te koji je ujedno i član obitelji, šire porodice, kruga prijatelja ili kolega sa posla. Navedeno jasno pokazuje da iza predrasude mnogih ljudi ne stoji nikakav temelj. Sve žene mogu postati žrtve nasilja bez obzira na svoju dob, fizički izgled i ponašanje. Zastrašujuće je što se prava brojka slučajeva silovanja i fizičkih napada ne može sa sigurnošću znati s obzirom da se ona događaju iza zatvorenih vrata.

Zanimljivo istraživanje Ajdukovića i Pavlekovića, govori nam da žene same sudjeluju u održavanju ovih mitova. Tako je istraživanje u kojem su sudjelovale radnice iz pet tekstilnih tvornica u Hrvatskoj pokazalo da se 23,3% žena ne slaže, a njih 30,2% tek djelomično slaže sa tvrdnjom  “Muškarac je glava obitelji”, dok se 28,4%  žena slaže s tvrdnjom “Batina je iz raja izašla” i tvrdnjom “Žena treba obuzdati svoju jezičinu da je muž ne bi tukao i da bi bio mir u kući”. No ovdje moram istaknuti još jedan često zanemarivan problem, a to je neadekvatna reakcija policijske službe na veoma teške slučajeve nasilničkog ponašanja. Mnoge žene odustaju od prijave policiji upravo zbog nepovjerenja ili straha da će se stvari samo pogoršati. Iako je policija dužna djelovati na poziv građana, često se na konflikte u obitelji gleda kao na njihovu privatnu stvar. Zbog toga policija koja intervenira u obitelj u kojoj se dogodio nasilni zločin često podcjenjuje rasprostranjenost ove pojave i ne provodi zakon već umiruje situaciju. Kako piše Kelly, takav način mišljenja, zasnovan na stereotipima, na vjerovanjima o ulogama spolova i odnosima između muškarca i žena, otežava prepoznavanje kriminalnog ponašanja i zločina. Podređen društveni, a u nekim zemljama i podređen pravni položaj žena dovodi do ambivalentnosti i neodređenosti u radu policije.

Ekonomsko nasilje prema ženama od strane partnera, prema zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, još je jedan od indikatora strukturalno uvjetovanog nasilja i ono je tek odnedavno prepoznato u hrvatskom zakonodavstvu. Ovaj oblik nasilja uglavnom se odnosi na sprečavanje pristupa novcu, mogućnosti zapošljavanja, edukacije ili nejednako raspodijeljenu kontrolu nad zajednički posjedovanim resursima. Pod kategoriju ekonomskog nasilja možemo podvesti i uništavanje ili oštećenje ženine imovine. U takvim okolnostima partneri često uskraćuju financijska sredstva drugima i obično drže monopol nad kontrolom kućnog budžeta. Ovakva obiteljska situacija nije pogubna samo za ženu već i za preostale članove obitelji uključujući i djecu. Ukoliko muški partner koji vrši nasilje posjeduje većinu ekonomskih sredstava, a žena uglavnom ovisi o istom, stvara se situacija u kojoj ona biva onemogućena napustiti nasilan brak ili intimnu vezu te nastavlja biti izložena maltretiranju.

U dvadeset i prvom stoljeću liberalna država proživljava svoju duboku krizu po pitanju privatnosti i definicije privatnog.  Postavlja se pitanje – može li se dopustiti mogućnost da u liberalnoj državi pod okriljem negativnog određenja slobode (“sloboda od”) kuća kao privatan prostor pojedinaca postane mjesto na kojem jedan partner ima pravo na fizičko nasilje prema drugom ili mora postojati oblik državne intervencije u kućnoj, tj. privatnoj sferi? Povijesno gledano, prisutnost rasprostranjenog siromaštva i visoke razine srastanja religije sa državom dovodilo je do slabih ili gotovo nikakvih sankcija protiv nasilja nad ženama. Hrvatska je zahvaćena sveobuhvatnom ekonomskom krizom zbog koje dolazi do velike nezaposlenosti, ekonomske nesigurnosti i nezadovoljstva. Takav društveni kontekst često je u korelaciji sa porastom nasilja u obitelji. Nasilje krši temeljna prava osobe – ugrožava se njezin fizički integritet i dostojanstvo, te su stoga svi oblici nasilja prema ženama prepreka egalitarnom demokratskom društvu.

Članak je nastao prema znanstvenom radu Nasilje nad ženama, za kolegij Država i nasilje, Fakulteta političkih znanosti. Autorica je studentica III. godine studija politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.