Povijesne reminiscencije
Danas, kada smo upoznati/e sa zabrinjavajućom činjenicom da, nakon ginekologa i ginekologinja u kninskoj, našićkoj, požeškoj i vinkovačkoj bolnici, niti jedna stručna osoba u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici “Sveti duh” zbog prigovora savjesti ne izvodi legalne artificijelne pobačaje, više je nego zanimljivo podsjetiti na dijametralno suprotna zbivanja prije 40 godina.
Godine 1974. neki su njemački liječnici i liječnice po nagovoru svoje profesionalne i ljudske savjesti istupili u borbi za legalno vršenje pobačaja! Kao medicinari/ke protivili su se vršenju 2000-3000 ilegalnih i nesigurnih pobačaja dnevno u Njemačkoj i njihovim posljedicama po zdravlje žena, a kao ljudi, priznavali su ženama pravo da samostalno odlučuju o svojoj reproduktivnoj funkciji. U Der Spiegelu od 11. travnja 1974. godine 329 liječnika i liječnica se očitovalo sa zajedničkom izjavom da su besplatno pomagali ženama prekinuti trudnoću te da će to činiti i dalje – sve do dekriminalizacije pobačaja! (Der Spiegel No 11, 11.03.1974: Ärzte bekennen sich zur Abtreibung, i Abtreibung: Aufstand der Schwestern)
Dva dana ranije, 9.travnja, u sklopu iste kampanje protiv paragrafa 218, kojim je pobačaj kažnjavan s do deset godina zatvora, četrnaest liječnica i liječnika izvršilo je javno u Berlinu pobačaj poštednom, aspiracijskom Karmanovom metodom, koja se u Njemačkoj tada nije primjenjivala. O tome je snimljen i filmski prilog za TV magazin Panorama, koji nije prikazan zbog intervencije jednog kardinala, tadašnjeg predsjednika Njemačke biskupske konferencije. U znak protesta svi su autori povukli svoje priloge, a urednik Panorame je 45 minuta emitirao prazan studio.
O tim događajima su Arte i NDR 2011. godine snimili dokumentarni film “Wir haben Abgetrieben: Das Ende des Schweigens” (Mi smo pobacile: Kraj šutnje) u režiji Birigit Schulz i Annete Zinkant, koji bi danas možda bio zanimljiv i našoj javnosti.
Istu javnu samooptužbu izvelo je 330 francuskih liječnika i liječnica 1973. godine. Želja im je bila suzbiti vršenje oko milijun ilegalnih pobačaja godišnje u ondašnjoj Francuskoj i priznavali su ženama pravo da autonomno odlučuju o svojoj reproduktivnoj funkciji. Njihov apel i izjava da su obavljali i pomagali pri tada ilegalnim pobačajima, te da će to nastaviti činiti usprkos zakonskoj zabrani, potpisali su punim imenom i prezimenom. Među mnogima, potpisnik je bio i tada mladi dr. Bernar Kouchner, danas poznati liječnik, političar i humanitarac, osnivač “Liječnika bez granica“, kao i “otac” prve francuske “bebe iz epruvete”, renomirani ginekolog, prof.dr.Rene Frydman.
I ginekolozi Sv. Duha, i drugi koji u Hrvatskoj i širom svijeta danas odbijaju vršiti legalne medicinske postupke iz domene reproduktivne medicine, kao i francuski, njemački i ini liječnici od prije četrdesetak godina do naših dana, koji obavljaju postupke reproduktivne medicine u skladu sa stručnim i zakonskim propozicijama, svi oni postupaju po vlastitoj savjesti.
I, vrlo je važno istaknuti, prema “Rezoluciji o prizivu savjesti” Međunarodne federacije ginekologa i opstetričara (FIGO), i jedni i drugi imaju pravo na poštovanje svojih uvjerenja, i onda kada ne čine i onda kada čine zakonite zahvate u skladu sa svojom savješću.
Zeznuta je stvar, ta savjest!
Savjest
Pojam dosta maglovit, ali koji nas ispunja strahopoštovanjem. Nešto uzvišeno, dobro, plemenito, gotovo transcedentalno. Mnogi od nas pozivaju se na savjest kad žele svojim postupcima dati aureolu pravednosti, moralnost, poštenja. Pa da pokušamo vidjeti o čemu se zapravo radi.
Za potrebe ovog teksta savjest ćemo definirati kao unutarnju, jezgrovnu, intimnu i postojanu komponentu ljudskog karaktera, koja sudjeluje pri donošenju moralnih sudova, kritičkom razlikovanju dobra i zla te promišljanju ispravnosti i moralnosti određenog činjenja ili nečinjenja (prema Freudu je dio superega, prema kršćanskom tumačenju je glas Božji u srcu čovjeka). Osobna savjest se oblikuje svjesnom i nesvjesnom, potpunom ili djelomičnom internalizacijom svjetonazora obitelji, prijatelja, škole, crkve, radnog okruženja, medija, države, dominantne kulture i civilizacije te osobnim moralnim rezoniranjem. Postaje dijelom onog što nazivamo moralnim integritetom osobe.
U realnom životu osobna savjest je zapravo prilično zeznuta stvar. Pretpostavka je da nas uvijek vodi dobrom i moralnom djelovanju, ali može biti i suprotno. Nekad savjest utihne, nekad je prečujemo, nekad je ušutkamo. Nekad se savjest prilagođuje, osobito ako prijeti neodobravanje sredine, poruga, pokuda, kazna ili čak žrtvovanje. Nekad je umire darovi ili druge pogodnosti. Strah, realan ili imaginaran, također može potisnuti savjest.
Pozivanje na savjest, isticanje svoje savjesti, djelovanje po savjesti danas je jako in. Posebno kada se pravda religijskim uvjerenjem, što i jest najčešće. Zbog specijalne pozicije koju uživa religija, kao i zbog dugačkog lanca ljudi koji su kroz povijest dali život da bi ostali vjerni vlastitoj savjesti, osobna savjest ima sakrosanktnu poziciju u vrijednosnom sustavu naše civilizacije. Iako je neporecivo da ima ljudi koji iskreno, odvažno i uporno djeluju po svojoj savijesti, pojam je često ispražnjen od svog stvarnog značenja. Za razliku od prošlih vremena, kada su mnogi poznati i nepoznati ljudi bili spremni podnijeti i podnosili najveće žrtve da bi ostali vjerni svojoj savjesti, danas pozivanje na savjest najčešće ništa ne košta. Zato ima i onih koji se kite svojom savješću, a zapravo je zloupotrebljavaju u svrhu ostvarivanja različitih sebičnih interesa. Usprkos tome, a posebno zbog religijske pozadine, osobna savjest je postala suvremena “sveta krava” kojoj se svi klanjaju, bez propitkivanja je li genuina ili falšna.
Djelovati po savjesti nije samo po sebi prihvatljivo i dobro. Ne treba smetnuti s uma da i oni koji vrše terorističke akte, oni koji ubijaju ili sakate iz osvete, koji tamane ideološke ili državne neprijatelje…, vođeni mržnjom ili ljubavlju, vjerom ili predrasudama – i oni se pozivaju na savjest.
Djelovati po savjesti je prihvatljivo i dobro kada je integrirano u racionalno promišljanje uzroka i posljedica te introspekciju moralnosti određenog činjenja ili nečinjenja. Postupanje po savjesti trebalo bi biti autentična i autonomna djelatnost pojedinca, slobodno od bilo kakve vanjske prisile i usprkos bilo kakvoj vanjskoj prisili.
Validni razlozi za postupanje po savjesti ne smiju biti sebični, dirigirani vlastitim interesima, niti bazirani na emocionalnom impulsu, vlastitim predrasudama i zabludama, niti na imitiranju postupaka drugih ili vanjskoj prisili.
Osobna savjest sudjeluje pri svakom moralnom prosuđivanju, kako u životu općenito, tako i u medicini. Usprkos sve manje savjesnosti u ljudskom ponašanju, oblikovanje i djelovanje osobne savjesti treba poticati i uvažavati. Savjesno postupanje često može osnažiti identitet i samopoštovanje pojedinca te pospješiti dobrobit zajednice.
Autentična osobna savjest jedna je od mnogih vrijednosti važnih za etičko prakticiranje medicine općenito i reproduktivne medicine posebno. Na žalost, značaj osobne savjesti prilično je umanjen u mnogim ljudskim postupcima, pa i u medicinskom radu. Savjest ne treba biti vodilja samo pri odbijanju vršenja nekih medicinskih zahvata, primjerice, pobačaja ili vantjelesne oplodnje, nego treba usmjeravati svekoliku aktivnost za dobrobiti pacijenta. Glas osobne savjesti liječnika trebao bi progovoriti i kada razni zakoni, propisi ili odredbe osujećuju pacijentima zdravstvenu zaštitu u skladu s njihovim zdravstvenim potrebama i dostignućima suvremene medicine (zdravstvena zaštita neosiguranih osoba, manjak lijekova zbog bolničkih limita, kupovanje lijekova iz vlastitog džepa na koje pacijenti imaju pravo iz zdravstvenog osiguranja, liste čekanja za dijagnostiku i liječenje, otpusti iz bolnice u kućne uvjete nepodesne za oporavak, neprimanje u bolnicu terminalnih bolesnika…) /vidjeti, npr. WMA Declaration on Physician Independence and Professinal Freedom, Rancho Mirage, 1986. i Santiago, 2005.
Čujemo glasove savjesti liječnika koji odbijaju pobačaj, ali nismo čuli glas savjesti liječnika zbog 60 tisuća male djece koja žive u siromaštvu, ovdje, s nama, u Hrvatskoj. Od njih 18 tisuća (30 posto), nema pristup pedijatrijskog zdravstvenoj zaštiti, a svakom je liječniku poznata linearna povezanost siromaštva i lošeg zdravlja. Nije se čuo priziv savjesti u slučaju Lovorke Hančić, 42-godišnje majke petero djece, kojoj je uskraćen Glivec, da spomenem samo zadnji od mnogih sličnih.
Priziv savjesti
Priziv savjesti je pravo čovjeka da izvrši ili odbije izvršiti neku radnju, suprotno zakonu, propisu ili nekoj drugoj odredbi, kada se to kosi s njegovom savješću. Proizašlo je iz temeljnih ljudskih prava na slobodu mišljenja, savjesti i religijskog ili drugog uvjerenja, te prava na autonomiju, identitet, privatnost i dostojanstvo osobe. Najčešće je motiviran religijskim razlozima ili drugim moralnim ili etičkim stavovima. Priziv savjesti omogućava pojedincu da čuva svoju koherentnost i slobodu. Pretpostavlja se da čovjek prisiljen na postupanje protivno svojoj savjesti gubi samopoštovanje, cjelovitost i puninu svoje ličnosti te trpi ograničavanje svoje slobode. Naročito u slučajevima religijskog priziva savjesti, mogu biti prisutni i osjećaj straha (od Božje kazne, Pakla, gubitka vječnog spasenja, izopćenja…), krivnje i grijeha.
Priziv savjesti poznat je od antike i mnogi su ga platili životom. Od druge polovice 20. stoljeća pravo na priziv savjesti je kroz pravo na mišljenje, savjest i religiju priznato mnogim međunarodnim i nacionalnim pravnim aktima kao i mnogim profesionalnim i etičkim strukovnim kodeksima.Time je prizivačima/cama savjesti garantirana pravosudna nekažnjivost i zaštita njihovog postupanja. Mogućnost javne osude i/ili stigmatizacije prizivača/ice ostaje prisutna, a ovisi o dominantnim društvenim stavovima i raspoloženjima (nekad, stigmatizacija onih koji zbog svoje savjesti odbijaju vojnu službu ili danas, na žalost i sramotu, često, onih koji/e po svojoj savjesti obavljaju legalne pobačaje!).
Pravo na priziv savjesti je, kao i većina drugih prava, ograničeno pravo. Limitirano je u mjeri koju propisuju zakoni nužni u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili za zaštitu prava i sloboda drugih ljudi (UN, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, čl.18.).
Međutim, pravo na priziv savjesti danas u javnosti ima status “svete krave” i malo tko se usuđuje propitivati njegov sadržaj, učinke na druga prava i njegove granice (za razliku od npr. ljudskih prava žena, koje svak smije čerečiti i negirati). U akademskoj zajednici, posebno kad se radi o prizivu savijesti u medicini, se pak o tome živo diskutira pa postoji velika količina tekstova na tu temu.
Priziv savjesti po svom javnom iskazivanju može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan priziv savjesti je činjenje neke radnje usprkos zakonu ili propisu ili nekoj drugoj odredbi (npr., historijski, abolicionisti su štitili odbjegle crne robove usprkos zakonu koji je naređivao njihovo vraćanje robovlasnicima).
Negativan priziv savjesti je nečinjenje neke radnje usprkos zakonu ili propisu ili nekoj drugoj odredbi (npr., historijski, odbijanje regrutacije usprkos zakonskoj obavezi vojne službe).
Priziv savjesti u reproduktivnoj medicini
Negativni priziv savjesti
U reproduktivnoj medicini se pretežno govori o negativnom prizivu savjesti. Radi se o odbijanju vršenja (eng. conscientious refusal) nekih medicinskih postupaka koji su dio standardne ginekološko-opstetričke prakse, motiviranom najčešće religijskim, ali i drugim moralno-etičkim uvjerenjima liječnika/ce i/ili druge zdravstvene radnice ili radnika. (Global Doctors for Choice. White paper on Concsienious Objection in Reproductive Medicine. International Journal of Gynecology and Obstetrics Vol. 123, Supplement 3 [2013]) http://globaldoctorsforchoice.org/wp-content/uploads/GDC_White-paper-on-CO-in-reproductive-health_ENG.pdf )
Priziv savjesti ovdje služi samozaštiti liječnika i liječnica od činjenja koja bi opteretila njihovu savjest i ugrozila njihov moralni integritet, a ne obazire se na profesionalne obaveze istih prema pacijentima, niti na prava pacijenta/ice na autonomiju, identitet, vlastito mišljenje, savjest i svjetonazor, privatnost te pravo na zdravstvenu zaštitu. Pri tome neminovno dolazi do kolizije osobne savjesti s profesionalnim i etičkim standardima medicine, koja danas nije (još) riješena u interesu pacijentica, paradoksalno, upravo onih zbog kojih zdravstveno osoblje i zdravstveni sustav uopće postoje.
Uz ginekologe/inje i medicinske službenike, kao prizivači/ce savjesti u reproduktivnoj medicini javljaju se i ljekarnici/e, pa čak i paramedicinsko osoblje zaposleno u zdravstvenim ustanovama: spremači/ce, kuhari/ce, serviri/ke, vozači/ce, administrativno osoblje. Moguće je daljnje širenje takve prakse (novinar odbije pisati, sudac odbije suditi, odvjetnik odbije braniti, socijalni radnik odbije pomagati…)
Na prvom mjestu je odbijanje izvođenja legalnog prekida trudnoće na zahtjev trudnice. Prizivači/ce savjesti također često odbijaju informiranje pacijentica o hormonskoj kontracepciji i drugim mjerama planiranja obitelji (maternični ulošci, sterilizacija), kao i propisivanje kontaceptiva, postavljanje “spirale” i izvođenje legalne sterilizacije.
Ne treba se, međutim, zavaravati da sve završava pobačajem i kontracepcijom, što nekima izgleda sasvim prihvatljivo ili nevažno. Ima tu još mnogo drugih “lipih stvari” s kojima je naša javnost nedovoljno upoznata, a dešavaju se u svijetu oko nas i nije nemoguće da i nas zahvate.
Mnogi prizivači/ce savjesti ne samo da odbijaju izvršiti pobačaj, nego odbijaju provoditi standardne zdravstvene mjere prije (npr.analgezija, anestezija) i nakon nekompliciranog legalnog induciranog pobačaj i kod njegovih rijetkih, ali mogućih komplikacija. Spontani pobačaji su prizivačima/cama često sumnjivi na samoizazvani namjerni pobačaj, pa se i prema tim trudnicama postupa na isti način. Ta savjesnost ide dotle da neke medicinske sestre-prizivačice ne pružaju sestrinsku njegu ženama koje imaju pobačaj, neki im odbijaju donijeti hranu, a određeni vozači ili vozačice sanitetskih vozila odbijaju prijevoz. Opisani su čak i zahtjevi administrativnog osoblja da im se prizna pravo priziva savjesti, kako ne bi morali tipkati medicinsku dokumentaciju za žene koje su pobacile! Pravi teror nad ženama u nuždi!
Posebno su zabrinjavajući slučajevi odbijanja pravovremenog poduzimanja medicinski indiciranih zahvata kod nepotpunih spontanih pobačaja i vanmateričnih trudnoća, kao i kod drugih hitnih stanja vezanih uz trudnoću, kada su liječnici/e i zakonski obvezani pružiti hitnu medicinsku pomoć. Svijetom je 2012.godine odjeknuo slučaj Indijke, zubarice Savite Halappanavar u jednoj irskoj bolnici, gdje je odugovlačenje dovršetka spontanog pobačaja u sedamnaestom tjednu trudnoće zbog prisutstva fetalnih otkucaja srca rezultiralo sepsom i smrću 31-godišnje trudnice. (npr.O’Toole E. The midwife who told the truth in the Savita Halappanavar abortion case. Ann Maria Burke acknowledged the logic behind denying an abortion to Halappanavar: Ireland is a Catholic country. The Guardian, 19.04.213., theguardian.com)
U Poljskoj je također nedavno umrla trudnica koja je oboljela od ulceroznog kolitisa ili Crohnove bolesti, kojoj u više poljskih bolnica nije pružena odgovarajuća medicinska pomoć zbog brige o učincima na fetus.
Priziv savjesti s naslova religijskih uvjerenja može posebno ugroziti bolesne trudnice. (Lori R. Freedma, Debra B. Stulberg. Conflicts in Care for Obstetric Complications in Catholic Hospitals AJOB Primary Research Volume 4, Issue 4, 2013, DOI:10.1080/21507716.2012.751464 http://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/21507716.2012.751464#.VEmeZFf9yp4, MergerWatch. Religious Restrictions: Refusals to Provide Care. http://www.mergerwatch.org/refusals/)
Primjena terapijskog prekida trudnoće se često odugovlači zbog “svetosti života” ploda, s negativnim reperkusijama po zdravlje, a nekad i život trudnice. Poznat je slučaj trudnice Beatriz u El Salvadoru, koja je bolovala od komplikacija lupusa i drugih bolesti te nosila anencefalični plod. Zbog totalne zabrane pobačaja u toj državi, tek su nakon više mjeseci vijećanja Vrhovni sud i Intra-Američki sud za ljudska prava donijeli odluku da liječnici smiju izvršiti medicinski indicirani prekid trudnoće bez inače važećih zakonskih sankcija (do 12 godina zatvora za ginekologa/inju, do tri godine za trudnicu !) i spase ženin život.
Zastrašujući primjer jest slučaj priziva savjesti Margaret McBride, katoličke redovnice-medicinske sestre u jednoj katoličkoj bolnici u Phoenixu i sudbina njezine trudne pacijentice. Ona je 2009. godine etičkom povjerenstvu dala svoju privolu da se kod 27-godišnje pacijentice s plućnom hipertenzijom i četvero djece, u jedanaestom tjednu trudnoće izvrši medicinski indiciran pobačaj za spas njezinog života. Žena je preživjela, ali je McBride ekskomunicirana iz Crkve i otpuštena s posla. Događaj je podigao veliku prašinu i otvorio mnoge etičke debate, pa je 2011. časna sestra primljena natrag u krilo Crkve i vraćena na rad u bolnicu.
Prizivači/ce savjesti često kod žrtava silovanja odbijaju primjenu hitne kontracepcije (“dan poslije”) ili izvršiti pobačaj na zahtjev silovane žene. Izviješteno je o takvim postupcima katoličkih klinika u Kölnu 2013.
Ljekarnici i ljekarnice, koji su potpisali priziv savjesti, odbijaju skladištiti i izdavati kontraceptive na recept ili na plaćanje iz džepa, što je posebno velik problem ako se radi o hitnoj kontracepciji (“dan poslije”, postkoitalna kontracepcija). I u Hrvatskoj smo već susreli takve slučajeve.
Također, često odbijaju provoditi prenatalnu dijagnostiku bolesti fetusa (npr. amniocentezu, biopsiju koriona) i izvršiti pobačaj zbog prirođene anomalije ili bolesti ploda.
Odbijaju i izvođenje većine metoda izvantjelesne oplodnje.
Neki/e prizivači/ce savjesti odbijaju razne segmente reproduktivne zdravstvene zaštite ženama koje nisu u braku, maloljetnim djevojkama, lezbijkama.
Pozitivni prigovor savjesti
Manje i premalo se čuje o pozitivnom prizivu savjesti ( engl. conscientious commitment) u reproduktivnoj medicini (Dickens BM, Cook RJ. Conscientious commitment to women’s health. Int J Gynaecol Obstet. 2011 May;113(2):163-6. doi: 10.1016/j.ijgo.2011.02.002. Epub 2011 Mar 21. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/21421213)
U takvom slučaju liječnike/ce i drugo zdravstveno osoblje njihova savjest motivira da pomažu ženama i omoguće im reproduktivnu zdravstvenu zaštitu. Primarna posvećenost dobrobiti pacijentica omogućava im da potisnu svoja eventualna osobna moralna ili religijska uvjerenje u interesu pacijentica. To je savjest utkana u medicinsku etiku i profesionalizam u medicini, po kojima je dobrobiti pacijenta/tica primarna dužnost liječnika. Paradoksalno, danas su upravo ti liječnici, koji vrše legalne pobačaje čuvajući život i zdravlje žena i uvažavajući ljudska prava žena često ponižavani i stigmatizirani! Treba se nadati da će im žene i društvo vratiti dignitet koji zaslužuju.
Zapaženi primjeri pozitivnog priziva savjesti u reproduktivnoj medicini su obavljanje besplatnih, medicinski sigurnih pobačaja depriviranim ženama i djevojkama u siromašnim zemljama gdje je pobačaj zabranjen ili jako restringiran, ili historijski gledano, u zemljama Europe, Amerike i drugdje prije legalizacije pobačaja (npr. Dr.Rebecca Gomperts i njezin tim Women on Waves, liječnici i liječnice u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i drugdje sedamdesetih godina, spomenuti drugdje u teksta). Ti su zdravstveni radnici, postupajući po savjesti, izloženi kaznenom progonu, ali niti takva prijetnja ne ometa njihovu brigu za pacijentice.
Pod isti nazivnik mogu se ubrojiti oni ginekolozi/ginje koji u Hrvatskoj i drugim zemljama gdje je pobačaj dozvoljen, koji u skladu sa svojim profesionalnim i etičkim obavezama prema pacijenticama obavljaju reproduktivnu medicinu u skladu s potrebama pacijentica i profesionalnim kodom. Uz to često prekapacitirani poslom zbog prigovora savjesti s drugim predznakom svojih kolega/ica! Još gore, često stigmatizirani zbog svoje profesionalnosti!
U svijetu ima mnogo katolkinja-pacijentica i katolika-liječnika i liječnica čija savjest nalaže brigu za reproduktivno zdravlje žene i njenu dobrobit. Osim brojnih anonimnih pojedinaca, tu je npr. velika američka nevladina organizacija Catholics for Choice (Katolici za izbor), koja se zalaže za pravo katolika/kinja da o pobačaju odlučuju prema vlastitoj savjesti, a ne prema crkvenoj dogmi. (Catholics for Choice: In Good Conscience: Conscience Clauses and Reproductive Rights in Europe—Who Decides? , Washington, DC, 2010,) Liječnici/e koji se zalažu za žensko reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava organizirani su u npr. Global doctors for choice. Oni su pripremili najiscrpniju tzv. bijelu knjigu o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini dostupnu na internetu, koju treba proučiti svatko tko se želi ozbiljno baviti ovim problemom.
Priziv savijesti u slučajevima legalnih medicinskih postupaka u reproduktivnoj medicini
|
|
Priziv savijesti |
|
|
Definicija |
Priziv savjesti – negativan (Conscientious refusal) nečinjenje onog što savjest konkretnog/e zdravstvenog/e radnika/ce ne dopušta, usprkos zakonu ili propisu ili većinskom društvenom stavu |
Priziv savjesti – pozitivan (Conscientious commitment) činjenje onog što savjest konkretnog/e zdravstvenog/e radnika/ce nalaže, usprkos zakonu, propisu ili većinskom društvenom stavu |
|
Razlozi |
religijski, etički, moralni |
religijski, etički, moralni, profesionalni, humani |
|
Primjeri iz područja reproduktivne medicine |
odbijanje vršenja legalnog pobačaja na zahtjev |
vršenje legalnog pobačaja na zahtjev trudnice |
|
|
odbijanje asistiranja legalnom pobačaju na zahtjev |
asistiranje legalnom pobačaju na zahtjev |
|
|
odugovlačenje dovršavanja spontanog pobačaja in tractu i vanmaterične trudnoće |
dovršavanje spontanog pobačaja in tractu i vanmaterične trudnoće |
|
|
odbijanje pružanja medicinske i paramedicinske skrbi ženi nakon pobačaja |
pružanje odgovarajuće medicinske i paramedicinske skrbi ženi nakon pobačaja |
|
|
odbijanje informiranja o umjetnoj kontracepciji |
informiranje o umjetnoj kontracepciji |
|
|
odbijanje prepisivanja kontraceptiva |
prepisivanje kontraceptiva |
|
|
odbijanje primjene hitne kontracepcije (“dan poslije”), uključivši i slučajeve silovanja |
primjene hitne kontracepcije (“dan poslije”) |
|
|
odbijanje postavljanja materničnih uložaka |
postavljanje materničnih uložaka |
|
|
odbijanje izdavanja/prodaje prepisanih kontraceptiva |
izdavanje/prodaja prepisanih kontraceptiva |
|
|
odbijanje vršenja legalne sterilizacije |
vršenje legalne sterilizacije |
|
|
odbijanje preporučavanja kondoma kao zaštite od spolno prenosivih bolesti i SIDA-e |
preporučavanje kondoma kao zaštite od spolno prenosivih bolesti i SIDA-e |
|
|
odbijanje vršenja vantjelesne oplodnje |
vršenje vantjelesne oplodnje |
|
|
odbijanje vršenja prenatalne dijagnostike bolesti fetusa |
vršenje prenatalne dijagnostike bolesti fetusa |
|
|
odbijanje odgovarajućeg liječenja bolesne trudnice u ime zaštite fetusa |
odgovarajuće liječenje bolesne trudnice, uzimajući u obzir dobrobit fetusa u mjeri u kojoj je to moguće u datim okolnostima |
|
|
odbijanje informiranja o mjerama kontrole rađanja |
informiranje o mjerama kontrole rađanja |
|
|
odbijanje pružanja zdravstvene zaštite iz područja reproduktivne medicine LGBTIQ+ osobama, maloljetnicima/cama, samcima/kinjama… |
pružanja zdravstvene zaštite iz područja reproduktivne medicine svim pacijentima/cama bez diskriminacije |
Priziv savjesti u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je pravo na priziv savjesti derivirano iz ustavne odredbe koja jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenje. (čl.40.) U odnosu na zdravstvene radnike regulirano je zakonima i/ili etičkim strukovnim kodeksima.
Pravo na priziv savjesti liječnici u Hrvatskoj stiču 2003.godine, člankom 20. Zakona o liječništvu (NN 121/03, 117/08) i čl.2. st.2. Kodeksa liječničke etike i deontologije HLK i ZLH ( NN 55/08).
Iste godine Zakon o sestrinstvu daje pravo na priziv savjesti i medicinskim sestrama (NN 121/03, 117/08, 57/11, čl.3).
Za primalje i farmaceute priziv savjesti reguliraju etički kodeksi primalja odnosno farmaceuta. Kako se etičke profesionalne norme najčešće implementiraju u zakone,samo je pitanje kada će postojeći zakoni o primaljama i farmaceutima biti dopunjeni regulativom o prizivu savjesti.
Niže citiramo Zakon o liječništvu i Etički kodeks liječnika:
Članak 20. Zakona o liječništvu (NN 121/03)
“Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca”.
Članak 2. st.2. Kodeksa medicinske etike i deontologije KLH, (NN 55/08)
“Liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke”.
Zakon i etički kodeks liječnicima daju pravo na priziv savjesti, bez definicije pojma “priziv savjesti” (“sveta krava” koju se ne smije propitivati!).
I Zakon i Kodeks uvjetuju korištenje prava na priziv ako se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta.
I Zakon i Kodeks nalažu liječniku s prizivom savjesti, da pacijenta obavijeste o svojoj odluci, te da ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Zakon o liječništu ( ne i Kodeks) zahtijeva da liječnik o svom prigovoru savjesti izvijesti svoje nadređene, tj.poslodavce.
Profesionalizam i priziv savjesti u medicini
Odlike profesionalizma u medicini jesu: (npr.Lynne M. Kirk. Professionalism in medicine: definitions and considerations for teaching. Proc (Bayl Univ Med Cent). Jan 2007; 20(1): 13–16. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1769526/)
1/ djelovanje na dobrobit pacijenta, u najboljem interesu pacijenta.
Ono uključuje stručnu kompetentnost i kvalificiranost u određenom segmentu znanja, znanstveni integritet, altruizam i etičnost liječnika, iz čega proističe odnos povjerenja pacijent-liječnik. Dobrobit pacijenta je također centralno mjesto medicinske etike i deonotologije.
2/ poštivanje autonomije pacijenta i njegovih ljudskih prava.
Uključuje uvažavanje mišljenja, savjesti, religijskih i drugih uvjerenja pacijenta, dostojanstva pacijenta kao osobe, te njegovog prava na informaciju,edukaciju, informirani izbor i zdravstvenu zaštitu u skladu s najboljom medicinskom praksom i dostignućima medicine
3/ društveni ugovor
Obuhvaća obećanje profesije (od lat. professio,-onis,f., službeno očitovanje, obećanje ili javna izjava) da će svoje znanje i umijeće koristiti na dobrobit pojedinca i zajednice. Za uzvrat profesija dobiva određene društvene privilegije, od kojih su najznačajnije monopol na prakticiranje medicine i pravo samoreguliranja.
Profesionalizam je kodificiran i u Kodeksu medicinske etike i deontologije i u Zakonu o liječništvu.
Priziv savjesti kojim liječnik iz bilo kojeg razloga odbija ispunjavati svoje obaveze prema pacijentu u suprotnosti je s obećanjima koje je profesija dala i pojedincu i društvu.
Kako je liječnička profesija od društva dobila monopol da je ona jedini ovlašteni davatelj zdravstvene zaštite, nepružanje zdravstvene zaštite zbog priziva savjesti u mjeri koja otežava ili opstruira pristup legalnoj medicinskoj pomoći predstavlja nametanje vlastite savjesti svojim pacijentima i društvu. Dalje, priziv savjesti, posebno onaj masovni, onemogućava pristup zdravstvenoj zaštiti, osobito u područjima u kojim je malo zdravstvenih ustanova (i ljekarni) i malo liječnika i liječnica te dovodi do diskriminacije žena u manjim mjestima i u lošijim ekonomskim prilikama. Radi se o neispunjavanju obećanja koji je medicinska profesija dala društvu, a na račun kojeg je od tog istog društva dobila važne privilegije.
Posebno je opasno traženje pojedinih zdravstvenih institucija u svijetu, pretežno onih povezanih s Crkvom ili u vlasništvu Crkve, da im se zakonom prizna pravo na prigovor savjesti. Iako mnogi smatraju da je savjest karakteristika pojedinca a ne kolektiva, neke su u tome već uspjele. Time su izuzete od obaveze pružanja medicinskih postupaka iz područja reproduktivne medicine. Negdje su čak zaštićene i od kaznenog i civilnog progona u slučajevima narušavanja zdravlja ili smrti pacijentica zbog nepružanja medicinske skrbi temeljem prigovora savjesti. (MergerWatch. Religious Restrictions: Refusals to Provide Care http://www.mergerwatch.org/refusals/, Charo A. The Celestial Fire of Conscience. Refusing to Deliver Medical Care. New England Journal of Medicine, 2005: 353:12, 1301-1302, http://www.nejm.org/doi/full/10.1056/NEJMp058112, Dickens BM, Cook RJ. The scope and limits of conscientious objection. Int J Gynaecol Obstet. 2000;71:71-77., Savulescu J. Conscientious objection in medicine. BMJ. 2006;332:294-297.)
Mnoge profesionalne liječničke organizacije protive se takvoj legislativi (npr. The International Federation of Gynecology and Obstetrics (FIGO). Professional and Ethical Responsibilities Concerning Sexual and Reproductive Rights. http://www.figo.org/default.asp? id = 6137., World Medical Association. World Medical Association Declaration on Therapeutic Abortion. Available at: www.wma.net/e/policy/a1.htm., American College od Obstetricians and Gynecologists ACOG Limits of Conscientious Refusal in Reproductive Medicine. 2007 i 2013, http://www.acog.org/Resources-And-Publications/Committee-Opinions/Committee-on-Ethics/The-Limits-of-Conscientious-Refusal-in-Reproductive-Medicine). Ističu primat liječničkih profesionalnih i etičkih obaveza prema pacijentici i sekudarni i ograničeni značaj osobnog priziva savjesti. U odnosu na plod, čiji je moralni i pravni status predmetom brojnih različitih stajališta, nedopustivo je zanemarivanje trudne žene i njezine dobrobiti. Postupanje liječnika treba uvažavati ženine autonomne odluke, a ako je ona nesposobna za donošenje odluka, treba djelovati primarno u ženinom najboljem interesu a sekundarno u najboljem interesu embrija/fetusa.(Maternal decision making, ethics, and the law. ACOG Committee Opinion No. 321. American College of Obstetricians and Gynecologists. Obstet Gynecol 2005;106: 1127–37., International Federation of Gynecology and Obstetrics. Ethical guidelines regarding interventions for fetal well being. U: Ethical issues in obstetrics and gynecology. London (UK): FIGO; 2006. p. 56–7. http://theunnecesarean.com/blog/2011/10/4/figo-ethical-guidelines-regarding-interventions-for-fetal-we.html#sthash.7yM3SPH6.dpbs)
Kada je priziv savjesti prihvatljiv
Kada se sudare liječnikovo pravo na priziv savjesti s njegovom profesionalnom obavezom prema dobrobiti pacijentice, priziv savjesti je prihvatljiv samo onda kada je autentičan i kada će netko drugi, na vrijeme i kvalificirano ispuniti profesionalnu dužnost prema pacijentici.
Je li priziv savijesti autentičan nije lako utvrditi. Ipak, u glavnim crtama bi trebalo vidjeti :
1/ u kojoj su mjeri vrijednosti na koje se prizivač poziva jezgrovna i postojana komponentra prizivačevog identiteta. Npr.ako se prizivač poziva na vjerski razlog, trebalo bi ispitati kakav je on zapravo vjernik i da li i inače živi svoju vjeru (npr. je li inače moralna osoba, ide li na nedjeljnu misu, ispovijeda li se, je li u crkvenom braku, je li razveden, ima li više sukcesivnih brakova, ima li izvanbračnu vezu,koliko ima djece, daje li doprinose Crkvi, radi li u vjerskim udrugama, kako dugo ima uvjerenja koja ga sada navode na priziv savjesti : od upisa na medicinu, od početka ili završetka specijalizacije, od uvijek, od nedavno, nije li korumpiran…)
2/ kako i koliko bi činjenje protivno savjesti utjecalo na integritet prizivača kao osobe: bi li iskusio krivnju, sram ili gubitak samopoštovanja ili drugu nepodnošljivu emociju
3/ ima li prizivač potpun uvid u medicinski problem o kojem zauzima stav, je li isti utemeljen na stručnim i znanstvenim činjenicama ili na osobnim stavovima, predrasudama i interpretacijama i jesu li s aspekta profesionalnih dužnosti razmotrene implikacije odbijanja za pacijente i društvo
4/ je li priziv savijesti genuin ili je imitacija postupaka drugih u radnom okruženju, ili samoobrana od društvene stigmatizacije, ili rezultat pritiska nadređenih ili okruženja.
Ako je priziv savjesti genuin i prihvatlji, prizivač je dužan osigurati da žena pravovremeno dobije traženi /indicirani medicinski postupak od kvalificirane osobe koja nema objekcija.
To zahtijeva da prizivač savjesti unaprijed očituje svoj priziv savjesti, kako bi pacijentica mogla na vrijeme izabrati drugog liječnika, koji nema problema sa svješću u stvarima reproduktivne medicine. Upoznavanje pacijentice sa svojim razlozima odbijanja pružanja tražene/indicirane zdravstvene zaštite liječnik ne smije korisititi za nametanje svojih uvjerenja pacijentici. Pri informiranju žene o postupku kojeg ne želi obaviti, liječnike je dužan davati samo znanstvno utemeljene podatke i činjenice utemeljene na dokazima, a ne svoje interpretacije ili vlastite prosudbe ili predrasude (npr. netočne informacije o povezanosti pobačaja i karcinoma dojke, o mehanizmu djelovanja kontracepcije, o tome kako pobačaj nije medicinski zahvat iako je u MKB pod šifrom 040 i td.)
Tu je potom dužnost prizivača savjesti da pravovremeno uputi pacijenticu drugom stručnjaku koji je voljan i kvalificiran izvršiti zahvat koje prizivač neće.
Zahtjev za informiranjem žene o prizivu savjesti i za transfer drugom stručnjaku sadržani su u Zakonu o liječništvu. Na žalost, mnogi prizivači smatraju da time suučestvuju u pobačaju i/ili kontracepciji i to ne čine. Zbog toga se čini nužnim da informiranje i transfer pacijentice osigura zdravstvena ustanova u kojoj prizivač radi.
U hitnim slučajevima koji ne trpe odgađanje, liječnik je dužan pružiti pacijentici medicinsku pomoć u skladu s medicinskim pravilima, bez obzira na protivljenje njegove savjesti.
Prigovor savjesti treba biti ograničen ako nameće religijske ili druge stavove pacijentici, utječe negativno na zdravlje pacijentice, zasnovan je pogrešnim znanstvenim interpretacijama ili predrasudama te proizvodi diskriminaciju i nejednakost.
Zloupotrebe priziva savjesti u reproduktivnoj medicini
Mogućnost lažnog priziva savjesti nije nikakav novum. To se pokazalo već pri ozakonjenju prava na priziv savjesti u vojci, koje je prethodio svim ostalima. Poznato je da je vojska uspostavila kriterije po kojima utvrđuje je li nečiji priziv savjesti autentičan i legitiman za sticanje prava oslobađanja od vojne službe ili nije. Nitko ne može doći u vojni odsjek i jednostavno reći “imam priziv savjesti kao vjernik, ili kao pacifist, ili kao… i tražim izuzeće od vojne obaveze”. Za to postoji protokol i mehanizam odlučivanja, kojim se utvrđuje je li vjersko, pacifističko ili drugo uvjerenje na koje se vojni obveznik poziva zaista izraz njegove autentične savjesti, ili je izlika za izbjegavanje nemile obaveze ili nešto treće. Tek nakon provedenog ispitivanja vojni obveznik može dobiti oslobođenje od vojne obaveze i uživati svoje pravo na priziv savjesti. Oni čiji priziv savjesti nije legitiman se odbijaju. Uz to, osobe koje su temeljem priziva savjesti oslobođene baratanja oružjem, dobivaju druge zadatke, što nije slučaj s liječnicima-prizivačima savjesti.
Prizivači savjesti u reproduktivnoj medicini najčešće se opiru mogućnosti uvođenja kriterija za utvrđivanja autentičnosti priziva savjesti. Pozivaju se na pravo privatnosti i posebno, na pravo na vjersku slobodu, kada ih izdašno štiti i Crkva. Na drugoj strani, jer je priziv savjesti, a posebno onaj temeljen na vjerskom uvjerenju, u društvu svojevrstan tabu, mnogi koji su po svom položaju u zdravstvu dužni utvrđivati autentičnost priziva to uopće ne žele činiti.
Zanimljivo je ovdje primijetiti, kako ti isti prizivači savjesti smatraju nužnim i oportunim ispitivati i ocjenjivati ženine razloge za pobačaj. Dapače, mnogi bi takvu proceduru unijeli u zakone i propise, ma koliko se time krši ženino pravo na privatnost i autonomiju !
Kao i o drugim “škakljivim temama” od nemale društvene važnosti, i o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini ima vrlo malo istraživanja i nešto anegdotalnih podataka. (Cook, RJ, Dickens BM. The Growing Abuse of Conscientious Objection,Virtual Mentor, 8 (2006), pp. 337–340 http://virtualmentor.ama-assn.org/2006/05/pdf/oped1-0605.pdf)
Zloupotrebe priziva savjesti opisane su npr. u Brazilu, gdje je nađeno da prizivači savjesti vezano uz vršenje abortusa ipak obavljaju abortus članicama svoje obitelji.( Faundes A, Duarte GA, Neto JA, de Sousa MH. The closer you are, the betteryou understand: the reaction of Brazilian obstetrician-gynaecologists to unwanted pregnancy. RHM 2004;12(24 Suppl):47–56.)
U Poljskoj je izviješteno o prizivačima savjesti koji odbijaju vršiti pobačaj u javnim zdravstvenim ustanovama u kojima rade, ali ih, uz naplatu, obavljaju privatno.
(Mishtal J. Contradictions of Democratization: The Politics of Reproductive Rights and Policies in Postsocialist Poland. Dissertation submitted to the Faculty of the Graduate School of the University of Colorado in partial fulfillment of the requirement for the degree of Doctor of Philosopy. Department of Anthropology.2006. http://www.federa.org.pl/dokumenty_pdf/prawareprodukcyjne/Mishtal%20dissertation.pdf)
Takvih svjedočenja, anonimnih iz razumljivih razloga, ima i u nas.
Ispod plašta religijskog ili moralnog uvjerenja, kao razloga priziva savjesti mogu se kriti drugi razlozi koji nemaju s njima nikakve veze.
Jedan dio ginekologa i ginekologinja izjavljuje priziv savjesti zbog toga što su oni koji obavljaju pobačaj u njegovoj radnom ili društvenom okruženju stigmatizirani, pa izbjegavaju i sami biti stigmatizirani. Pri tome nemaju nikakvih religijskih ili moralno-etičkih objekcija glede pobačaja, nego komfomistički slijede trenutno raspoloženje u društvu i/ili na radnom mjestu. (De Zordo S, Mishtal J. Physicians and abortion: Provision, political participation and conflicts on the ground—The cases of Brazil and Poland. Women’s Health Issues 2011;21(Suppl 3):S32-6.)
Jedan dio ginekologa služi se prizivom savjesti primarno kao oružjem u kulturnom ratu oko prava na pobačaj, koji je mnogo zamašniji od samog problema pobačaja. Ovdje nije dominantna osobna savjest, već se radi o taktici kojom se želi ženama otežati ili onemogućiti dostupnost pobačaja i/ili kontracepcije i drugih postupaka reproduktivne medicine. Motivacija priziva je ideološko-politička a ne osobna savjest. Primjer takve političke borbe u nas su nastojanja demontiranje važećeg zakona koji regulira pitanje pobačaja iz 1978. kao “komunističkog zakona“, bez obzira na kvalitetu zakonskih rješenja, koja su omogućila da se kroz gotovo četri decenije poštuje i pravo žene da autonomno odlučuje o rađanju djece i smanji broj voljnih prekida trudnoće. (Dobar primjer takve “savjesti” u nas je tekst na portalu Dnevno od 20.10.2014. ili izjava HDZ-a “Naime postojeći zakon o pobačaju datira od 1978. godine. Nije normalno da je demokratska Hrvatska još uvijek rob zakona donesenog za vrijeme totalitarnog režima bivše države.Stoga predlažemo izmjenu zakona o pravu na pobačaj.”)
Jedan dio ginekologa ulaže priziv savjesti zbog pritiska šefova, posebno kada se radi o konfesionalnim bolnicama.
Jedan dio ginekologa u prizivu savjesti nalazi pogodnu izliku da ne mora radi zahvate koji su neugodni (abortus je baš “gadljiv” kaže s gađenjem profesor ginekološke onkologije, doktor Ćorušić u emisiji Veto 29.10.2014.)
Neki ginekolozi imaju priziv savjesti samo u javnoj ustanovi gdje primaju mjesečnu plaću, ali ih rade privatno, kao izvor dodatne zarade.
Prizivom savjesti netko može prikrivati svoje medicinsko neznanje; nedovoljnu vještinu za izvođenje pobačaja. S obzirom na sadašnje stanje, moguće je da će sve više ginekologa to činiti, jer specijalizanti gotovo nemaju mogućnost naučiti izvođenje pobačaja, a prizivači savjesti ne mogu održati naučeno.
Jedan dio ginekologa prizivaju se na savjest zbog nedostatka opreme za izvođenje zahvata. Takav priziv je kvalificiran s osnove morala liječnika, ali ne riješava nego prikriva stvarni problem, tj.nedostatak opreme, osim ako se time ne izvrši pritisak na one koji su dužni osigurati je.
U tranzicijskim prilikama hrvatskog društva, jedan dio (čast iznimkama !) ginekologa koji su prije 20-30 godina uredno vršili pobačaje u bivšem socijalističkom sistemu, sada prizivom savjesti demonstriraju svoju privrženost novom poretku, u kojem je iskazivanje religijskih, posebno katoličkih vrijednosti vrlo važna referenca za pozicioniranje u društvu, pa i u medicinskoj profesiji. U autentičnost priziva može se sumnjati, jer su u ex-Jugoslaviji svi savezni ustavi (1946., 1963. i 1974.) jamčili slobodu savjesti i vjeroispovjesti, temeljem čega je svatko mogao izjaviti priziv savjesti (kao što je to učinio npr. dr. Damir Eljuga: prema njegovoj vlastitoj izjavi u emisiji Labirint, HTV 1, 23.10.2014., on je očitovao svoj prigovor savjesti svom nadređenom i bio izuzet od vršenja pobačaja). Konačno, autentična savjest ne preza od rizika i žrtve, dapače ! Ljudi su gorili na lomačama za svoju savjest ! Nije teško pozivati se na savjest kad to ne samo da nije zabranjeno nego donosi i osobnu korist ! (Fiala Ch, Arthur JH. “Dishonourable disobedience” – Why refusal to treat in reproductive healthcare is not conscientious objection. Women Psychosocial Gynecology and Obstetrics u tisku, dostupno on line 29.03.2014. DOI: 10.1016/j.woman.2014.03.001 , http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2213560X14000034)
Potreba reguliranja prava na priziva savjesti u medicini
Priziv savjesti se širi u raznim ljudskim djelatnosti: u vojsci, policiji, u matičnim uredima, u školstvu… U medicini posebno. ( Charo A. The Celestial Fire of Conscience. Refusing to Deliver Medical Care. New England Journal of Medicine, 2005: 353:12, 1301-1302, http://www.nejm.org/doi/full/10.1056/NEJMp058112).
U djelatnosti reproduktivne ginekologije, tj. ginekologije i opstetricije, zadobio je razmjere pandemije. Stanje koje je time nastalo prilično je kaotično i stavlja žene-pacijentice koje trebaju zdravstvenu zaštitu iz područja reproduktivne medicine u rizičan i obespravljen položaj. Također ruinira zdravstveni sustav, koji ne uspijeva zadovoljiti neke važne zdravstvene potrebe pacijentica u području reproduktivne medicine
Stoga je reguliranje priziva savjesti u reproduktivnoj medicini postalo prioritet, slično kao nekada priziv savjesti u vojsci. Ipak, nezanemariva je razlika da je zakonodavac u slučaju vojne obaveze svojih građana imao daleko jači interes- zaštitu oružanih snaga, nego u slučaju reproduktivnih prava svojih građanki-zaštitu prava žena, o čemu će vjerojatno ovisiti brzina i efikasnost rješenja koja se moraju donijeti.
Neosporno je da se takvom regulativom treba, na jednoj strani, ispoštivati i zaštititi moralni integritet i autonomiju pacijentica i njihova prava na zaštitu reproduktivnog zdravlja, a na drugoj, ispoštivati i zaštititi moralni integritet i autonomiju liječnika-prizivača savjesti.
Sa stanovišta profesionalizma u samoj medicinskoj profesiji, važno se sjetiti da osobna savjest, iako vrijednost po sebi, nije jedina moralna vrlina koja određuje prakticiranje medicine, a još manje se očituje isključivo kao priziv savjesti. Moralna savjest liječniku prvenstveno nalaže postupanje na dobrobit pacijenta, usprkos svim mogućim preprekama, pa i pod cijenu vlastitog života. Stavak 1.čl.2.Kodeksa medicinske etike i deontologije HLK kaže: ” Liječnik će poštovati prava pacijenta smatrajući dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom“. S time da o onom što je za njega /nju dobro ne odlučuje liječnik, nego pacijent/ica, čije ljudsko pravo na autonomiju je liječnik dužan poštivati. Na tom etičkom i profesionalnom imperativu, koji predstavlja obećanje koje je pojedini doktor ili doktorica dao pacijentu u času kada je to postao, temelji se odnos liječnik-pacijent, odnos čija je glavna karakteristika povjerenje. Povjerenje da će liječnik/ca, u trenutku kada mu je njegova pomoć potrebna, učiniti sve što medicina zna i može za pacijenta. Medicinska profesionalnost zahtijeva prakticiranje medicine koje poštuje autonomiju pacijenta, temelji se na znanosti i dokazanim činjenicama, i koje pridonosi kvaliteti života i zdravlja individualnog pacijenta i pacijentice, odnosno čitave zajednice. Stoga, kada osobna savjest dolazi u koliziju s s profesionalnim i etičkim postulatima medicine, medicinski stručnoj osobi ostaju tri mogućnosti:
- pružiti potrebnu/traženu medicinsku pomoć usprkos prigovoru svoje savjesti,
- uputiti pacijenticu drugom kolegi koji će pravovremeno, savjesno i stručno pružiti traženu/potrebnu medicinsku pomoć i
- odustati od prakticiranja medicine u onoj medicinskoj specijalnosti kojoj se njegova savjest protivi.
Mnoga profesionalna udruženja liječnika donijela su preporuke za rješavanje problema prigovora savjesti, kojima nastoje kako-tako pomiriti interese i prava obiju strana (vidjeti ranije citirane preporuke FIGO, ACOG, WMA). Na žalost, ni profesionalne preporuke prizivači savjesti vrlo često ne drže obvezujućim, pozivajući se na samu suštinu prigovora savjesti kao prava manjine nasuprot većini.
Zakonska rješenja prigovora savjesti često ne postoje, a kad ih ima vrlo su šarolika, ovisno o onome što se zakonom želi više zabraniti ili više zaštitit, prava prizivača savjesti ili prava žene-pacijentice. Kontroverzna Rezolucija 1763 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti ( Parlamentary Assambly CE :The right to conscientious objection in lawful medical care Resolution 1763 (2010) http://assembly.coe.int/ASP/APFeaturesManager/defaultArtSiteView.asp?ID=950 , http://www.znajznanje.org/o-znajznanje-org-projektu/neregulirani-poziv-na-priziv-savjesti/) od koje se mnogo očekivalo iako nije obavezujuća za države članice, proklamira neka diskutabilna rješenja ( npr. status prizivača savijesti i pravnim a ne samo fizičkim osobama), a mnoga otvorena pitanja uopće ne definira, pa od nje neće biti od puno koristi. Neosporno je također, da su u igri ii razna ideološka, religijska, kulturološka i politička uvjerenja onih koji donose propise i zakone, kao i pritisak javnog mijenja i različitih moćnih lobija.
Neke države, npr. Švedska, Finska, Bugarska, Češka i Islandriješile su ovaj sukob interesa tako da za sada jednostavno ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini. Javljuju se glasovi o potrebi zabranjivanja prigovora savjesti u medicini. Negdje se zapošljavanje uvjetuje obavezom vršenja pobačaja (slično kao što Crkva uvjetuje zapošljavanje vršenjem vjerskih obreda i življenje po vjerskim regulama, u protivnom slijedi otkaz). Neki postavljaju pitanje važenja doktorske licence ili certificiranja određenih specijalizacija prizivača savjesti. Neki određuju da ravnatelji medicinskih ustanova koje u svom “opisu posla” imaju reproduktivnu medicinu nemogu prakticirati priziv savijesti. Drugi se bave organizacijom preusmjeravanja žena na mjesta gdje će dobiti zdravstvenu uslugu ili preraspodjelom poslova unutar zdravstvene institucije…
U središtu debate jeste kada je priziv savjesti autentičan i time društveno prihvatljiv, vrijedan poštovanja i zakonske zaštite, te koja su njegova ograničenja. (Morten Magelssen. When should conscientious objection be accepted? J Med Ethics 2012;38:18-21 doi:10.1136/jme.2011.043646 http://jme.bmj.com/content/38/1/18.abstract )
Drugi moment je, u kontekstu sve masovnijeg prigovora savjesti liječnika, iznaći načine kako u zdravstvenom sustavu ženama osigurati pravovremenu i kvalitetnu zaštitu reproduktivnog zdravlja. Taj dio spada u ingerenciju zdravstvene administracije, od šefova odjela do ministarstava i zdravstvene legislative.
U Hrvatskoj danas vidljive su manjkavosti zakonske regulative prava na priziv savjesti u medicini kao i negative posljedice za prava drugih. U Zakonu o liječništvu
- nema nikakve pravne definicije pojma “priziv savjesti” (” sveta krava ” !)
- zbog priziva savjesti dopušteno je samo odbijanje činjenja neke radnje (negativni priziv savjesti), a ne i činjenje neke radnje (pozitivni priziv savjesti)
- nije propisano kako i kome prizivač izjavljuje svoj priziv savjesti, usmeno ili pismeno
- nije propisana jedinstvena forma kojom prizivač savjesti izjavljuje svoj priziv, niti način njezinog čuvanja i arhiviranja
- nije propisano tko i kako utvrđuje vjerodostojnost priziva savjesti i kako se spriječava njegova zloupotreba ( tabu koji se ne smije propitivati !)
- nije propisan način izvještavanja nadređenog, odnosno poslodavca o prizivu savjesti (kao pod 2.,3. i 4.)
- nije propisano izvještavanje ministarstva ili drugog tijela o broju prizivača savjesti i njihovom rasporedu u zdravstvenim ustanovama zbog planiranja organizacije i kadrova koji će obavljati sve legalne i propisane medicinske zahvate
- nije izrijekom navedeno da je u hitnim stanjima koja ugrožavaju život ili mogu trajno narušiti zdravlje pacijentice, liječnik-prizivač savjesti dužan pružiti medicinski indiciranu pomoć u skladu s Etičkim kodeksom (čl.2.st.2.), čl. 18.st.2 i 3. i čl.20. Zakona o liječništvu i odredbama Kaznenog zakona o sankcioniranju nepružanja liječničke pomoći ( KZ, glava XVIII)
- nije regulirana obaveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika kao prizivača savijesti, koje mora biti unaprijed, kako bi pacijentica na početku odnosa pacijentica-liječnik znala koju medicinsku zaštitu može a koju ne može dobiti od kojeg liječnika, i u skladu s time izvršila svoj slobodni izbor liječnika
- nije reguliran transfer pacijentice drugom liječniku koji će joj pružiti zdravstvenu uslugu koju prizivač odbija pružiti. “Uputiti drugom liječniku iste struke”, je nedovoljno i nepotpuno, jer taj liječnik također može biti prizivač savjesti, pa je pacijentica, najčešće u stanju krajnje nužde, osuđena da luta i traži sama. Liječnik-prizivač savjesti pacijenticu mora uputiti liječniku iste struke koji će izvesti zahvat kojeg on odbija izvesti, a transfer mora biti dobro organiziran, pravovremen ili hitan, ovisno o konkretnom slučaju
- nisu propisani postupci re-licenciranja prizivača-savjesti, koji, ne radeći određene medicinske postupke, mogu izgubiti medicinsku kompetentnost koja se zahtijeva za specijalizaciju ginekologije i obstetricije
- nije propisano kojim će drugimradomliječnici-prizivači nadoknaditi nerad na poslovima koje odbijaju izvesti
- nije uređena edukacija specijalizanata iz ginekologije i obstetricije u ustanovama u kojima nedovoljan broj ili ni jedan liječnik ne obavlja pobačaj
- nema spomena studenata medicine koji već pri upisu studija medicine imaju prigovor savjesti, kao niti postupanje s njima u edukacijskom procesu
- nema pluralizma u nastavi medicinske etike i bioetike za studente, nego se predaje samo katoličko naučavanje
- nisu propisani licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan medicinski program iz ginekologije i opstetricije ili ga obavljaju u smanjenom opsegu zbog odbijanja liječnika temeljem prigovora savjesti
- itd
Zakonsku regulativu priziva savjesti treba neminovno dotjerati izmjenama Zakona o liječništvu, drugih zdravstvenih zakona i propisa pa i šire. Umjesto paternaliziranja žena kroz “savjetovanje” prije pobačaja o potpuno privatnim stvarima, kako to predlaže prof.dr.sc. Ante Ćorušić ispred HDZ-ovog Odbora za zdravstvo, u te zakone i/ili propise treba, uz ostalo, unijeti “savjetovanje” prizivača savjesti koji odbijaju provođenje legalne i profesionalno propisane medicinske prakse s posljedicama za individualna prava drugih i čitavo društvo !
Tzv. medicinski pobačaj, za razliku od kirurškog kojeg obavljaju ili odbijaju obaviti ginekolozi, također može biti dio rješenja za žene i zdravstveni sustav. Već se gotovo četvrt stoljeća koristi za prekid ranih trudnoća pomoću preparata mefepristona (RU-486). Danas je registriran u većini europskih zemalja i u nekim vaneuropskim zemljama (SAD, Turska, Tunis, Vijetnam…). U Hrvatskoj mefepriston do sada nije registriran, ali od kako smo članica EU to ne bi bio problem (postoji tzv. uzajamno priznavanje registracije lijekova). Problem može biti protivljenje Crkve i udruga protiv pobačaja, ako zdravstvene vlasti podlegnu njihovom pritisku. Inače, u nekim državama više od polovice ranih pobačaja obavlja se ovim medikamentoznim putem, a u SAD se odnedavno može kupiti u slobodnoj prodaji, bez recepta liječnika.
Mnogo je hitnog i odgovornog posla pred nama. Vjerujem da će katoličkim vjernicima biti lakše prionuti mu ako prihvate dio poruke pape Ivana Pavla II uz 24.svjetski dan mira 1991. godine, naslovljenu ” Ako želite mir, poštujte savjest svake osobe“: “Sloboda savjesti ne daje pravo neselektivnog korištenja priziva savjesti. Kada se neka ustvrđena sloboda pretvori u licencu ili postane isprika za ograničavanje prava drugih, država je obavezna i pravnim sredstvima zaštititi neotuđiva prava svojih građana od takvih zloupotreba.” ( Papa Ivan Pavao II. Message of His Holiness Pope John Paul II for the XXIV World Day of Peace: “If You Want Peace, Respect the Conscience of Every Person”, part VI. The Need for a Just Legal Order http:/
