Sa stavom

22.04.2015. 10:42:06 - Ivana Perić

američka noćna mora

O policijskoj državi Americi - rasizam, siromaštvo i lako dostupno oružje

Herman Wallace, bivši član Crnih pantera, osuđen je u sedamdesetima na doživotni zatvor zbog ubojstva zatvorskog čuvara. Nakon što je proveo četrdeset godina u samici (i uporno ponavljao da je nevin), iz zatvora je pušten jer je otkriveno da je porota koja mu je sudila neprikladno odabrana, a presuda zasnovana na lažnim svjedočenjima koja su kasnije povučena. Nakon četrdeset godina koje je proveo u samici, zatvoren zbog zločina koji nije počinio, Wallace je bio na slobodi. No, tad je već bio veoma bolestan, toliko bolestan da je samo tri dana nakon izlaska iz zatvora preminuo.

Herman Wallace za mene je ilustracija američke stvarnosti. On je čovjek od kojega se prikladno napravio slučaj, čovjek kojemu je država oduzela život, nepravedno i u tišini. Ali i čovjek koji do posljednjih trenutaka života nije odustajao od borbe – Wallace je maštao o kući koju bi si sagradio kad bude na slobodi (pa je tako i nastao projekt Herman's House), pozivao na aktivizam i najviše od svega - ono za što je rekao da ga je spašavalo svih tih godina – čitao je knjige. Kad su ga pitali koju bi knjigu zadržao, da ima priliku sačuvati samo jednu knjigu u zatvoru, rekao je, bez ikakvog dvoumljenja – Frantza Fanona, njegovu Prezreni na svijetu (Wretched of the Earth). Wallace je u periodu hrvanja s teškom bolešću, rakom jetre, poručio svima: 'Država mi je možda ukrala život, ali će moj duh nastaviti da se bori zajedno sa brojnim drugovima koji su nam se pridružili ovdje, u utrobi zvijeri.'

Upravo je njegova priča idealan uvod za priču o policijskom nasilju u SAD-u, nasilju koje je usmjereno prema Hermanovoj crnoj braći i sestrama, prema svima koji nisu bijeli/e zapravo. Prema njima se postupa prema onoj staroj s Divljeg Zapada – objesi pa sudi, ili pak staljinističkom - dajte nam čovjeka, već ćemo napraviti slučaj. Gotovo svaki dan možete pročitati novu vijest o policajcu koji je šesnaest puta upucao nekog crnog klinca, o policajcu koji je pucao u crnog klinca koji mu je bio leđima okrenut i udaljavao se od njega, o policajcu koji je iz daljine ustrijelio dvanaestogodišnjeg crnog dječaka koji se igrao pištoljem igračkom, o iskusnom starom policajcu koji nije siguran što je taser, a što pištolj (i veličinom, i težinom i oblikom podosta drugačiji) pa onda ispali prije nego se uvjeri da se ipak radilo o pištolju... Primjera je beskrajno mnogo. Za razliku od nekad, mediji  nas danas redovno o tome danas izvještavaju, iako je priča postala toliko 'dosadna' i 'svakodnevna' da dođe kao usputna rečenica, kao credits na kraju filma – ne možeš reći da ih nije bilo, iako ih rijetko tko pročita. Upravo zbog te medijske pažnje, imamo dojam da su ova događanja u SAD-u nova, ili pak intenzivnija nego prije, ali zapravo se radi o povijesnom kontinuitetu i to je ono što je uistinu zastrašujuće. Billie Holiday je jednom rekla kako je često nakon izvođenja Strange fruit, pjesme o linčovanju, znala odmah povraćati. Danas je linč poprimio drugi oblik, a Billie Holiday povraćala bi i dalje, da je živa.

Nadalje, iako mediji izvještavaju o policijskom nasilju, ne rezultira svaki medijski prilog istinskim informiranjem ili istinskim razumijevanjem, ili čak obuhvatnijim informiranjem i obuhvatnijim razumijevanjem. Većina članaka i priloga koji se bave posljednjim događanjima u SAD-u, prosvjedima i nemirima, uz hvatanje krilatice 'Black lives matter' uhvate tek još pokoju statistiku s prosvjeda – koliko je bilo uhićenih, koliko ozlijeđenih, na koliko je sati blokiran promet u gradu i slično. Ali rijetko se koji američki medij uspijeva dubinski baviti problemima koji su izazvali prosvjede, uopće se dotaknuti pitanja policijske države Amerike.  Nije to slučajno, dakako. U SAD-u (i ne samo u SAD-u, dakako) prečesto stvari funkcioniraju po principu punih usta političke koreknosti, dok stvarnost – svi oni slojevi ispod tog prvog, površinskog – ostaje zatrovana, neriješena, rasistička, nepravedna, nekorektna.

Američko suočavanje s prošlošću (koja je nedovojiva od sadašnjosti) je više pokušaj brisanja prošlosti i ostaje na onoj razini na kojoj se u knjigama Marka Twaina pokušava cenzurirati riječ 'nigger'. Istovremeno diljem SAD-a crnce i crnkinje policajci ubijaju lakše nego što se ubija muhe, ali ih, eto, barem nazivaju 'afroamerikancima' i 'afroamerikankama'. A kad smo kod toga - čak je i termin 'afroamerikanac/ka' problematičan, pa im ni to ne vrijedi pišljiva boba.

Zašto je institucija policajca toliko sveta i zaštićena u SAD-u? Sigurna sam da se svi možemo sjetiti nebrojenih serija i filmova u kojima je emocionalni vrhunac kad lik gleda negdje u stranu i prisjeća se tiho govoreći 'moj otac je bio policajac'.  To je to, knedla u grlu, koktel ponosa, tuge i zahvalnosti. Jedina slična situacija bila bi s američkim vojnicima, kad krene ono 'služio sam u Iraku' pa se se među svjetinom čuje i maslačak što lebi na vjetru, čini se da čitav svijet zastane, i stotinku sekunde kasnije kreće gromoglasni pljesak i odobravajući poklici s vlažnim očima. Možda malo pretjerujem, ali -svakako nije daleko od istine.

Možda trenutnu policijsku histeriju najbolje dočarava Charley Waite (kojeg glumi Kevin Costner) u filmu Open Range, kad kaže: 'Men are going to get killed here today Sue, and I'm gonna kill'em!' (Ljudi će ovdje danas ginuti, Sue, ja ću ih ubiti!').  Policajce je i filmska industrija i samo američko društvo uzdiglo na tron - postali su ikone, postali su nedodirljivi, a to je posljednje što bi policajac/ka trebao/la biti. Istovremeno su, na marginama društva, među onima koji izvače deblji kraj, bili i ostali omražena  pojava. Sve je to dovelo do ove situacije – stotine slučajeva policijskih grešaka za koje nitko nije i vjerovatno neće odgovarati.

Zašto američki policajci/ke tako lako posežu za oružjem? Zašto, kad već posežu za oružjem, ne pucaju u koljena, a ne u prsa ili glavu? Zašto se tako lako ubija i na ubijanje reagira s gotovo –indiferentnošću ('o, ubio sam ga, sorry')? Naposljetku, kad već dođe do pucnjave i ozljeđivanja ljudi, zašto se toliko dugo čeka s pomaganjem žrtvama, zašto se prvo priča o tome kako sad počistiti stvar, umjesto da se zove hitna?

Dio objašnjenja zasigurno leži u činjenici da je oružje dio svakodnevnog američkog života. Velik je broj Amerikanaca i Amerikanki koji osamnaesti rođendan proslave kupovinom pištolja i još uvijek je uvelike prihvaćena ideja da je oružje potrebno za zaštitu. Međutim, komotno korištenje oružja učinilo je američko društvo nesigurnijim. Omogućilo je ljudima da, bez prethodno iscrpljenih drugih metoda -dogovora, pregovora, pomirdbene komunikacije, probleme na prvu rješavaju pištoljima, a pištolji, što god mi mislili/e, imaju jednu svrhu – ubiti. Istim se principima vodi i američka vanjska politika - nema tu nikakve kontrole, samo sila i primjena metoda koje bi trebale biti zadnja opcija za razmatranje.

Kad je običan puk toliko komotan s oružjem, jasno je da će policija biti još komotnija, jer uživa posebne zaštite pred zakonom. To ih, naravno, ne opravdava, ali ilustrira da je američki problem puno dublji i potrebno ga je rješavati na više razina.

Nadalje, nemoguće je razgovarati o rasizmu i policijskom nasilju, bez razgovora o siromaštvu. Svake se godine u siječnju diljem SAD-a obilježava dan Martina Luthera Kinga. Čak i Fox toga dana odvrti djelić govora 'I Have a Dream', a i republikanci/ke progovore o  veličini Kingova lika i djela. Međutim, godinama se jedan bitan dio Kingova aktivizma prešućuje. Radi se o adresiranju problema siromaštva. No, koliko god se Amerika teško suočava s rasizmom, još teže se suočava sa siromaštvom – kapitalizmu to nikako ne odgovara.

King je u jednom od svojih govora rekao: 'Moramo se što je prije moguće od društva koje je orijentirano prema produktu poceti okretati prema društvu koje je orijentirano čovjeku. Ako se strojevi, kompjutori, profit i vlasnička prava smatraju važnijim od ljudi, onda više nitko neće biti u stanju pobijediti gigantski trio - rasnog ludila, materijalizma i militarizma. Očito je naša obveza da preuzmemo ulogu dobrog Samarićanina za sve one koji su ostali ležati na ovome putu. Ali to je samo početak... Prava revolucija vrijednosti jaz između bogatstva i siromaštva promatrat će s velikom brigom i nemirom . Narod, koji već godinama daje više novca za izgradnju vojno-sigurnosnih ustava nego za socijalne reforme, približava se duhovnoj smrti.'

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti King je razvio plan političke mobilizacije svih onih koji/e su bili/e neprivilegirani /e u SAD-u. 'Kampanja siromašnih' ('Poor People's Campaign') trebala je suočiti građane i građanke SAD-a sa siromaštvom u njihovoj vlastitoj zemlji. Na to suočavanje još uvijek čekamo.

Ignoriranjem tog djela Kingova aktivizma, pomno se selekcijski pristupa njegovu liku i djelu i bira ono što je donekle u redu čuti desetljećima kasnije. Takvim se ignoriranjem Martinu Lutheru Kingu zapravo ne odaje počast, već ga se oblikuje po potrebi, kao frišku glinu, i istinski vrijeđa sve što je napravio i predstavljao.

Nadalje, takvo ignoriranje izbjegava i adresiranje trenutnog američkog problema siromaštva. Ono negira realnost svih onih ljudi koji prosvjeduju posljednjih mjeseci na još jednoj razini – većina njih je, naime, ne samo crna, nego i siromašna. Upravo zato se prosvjedi protiv policijskog nasilja spajaju s prosvjedima za minimalne satnice i pokret raste, iz dana u dan.

Postoje oni/e koji /e čitav ovaj problem policijskog nasilja relativiziraju. Oni/e će reći da s zapravo radi o malim brojkama, o malom postotku, spremno će izvući statistike, pokazati kako brojke kažu da je nasilja manje nego ikad prije. To su isti/e oni/e koji/e tvrde da trenutni sukobi diljem svijeta nisu tako strašna stvar, jer brojke pokazuje da je svijet ipak najmirniji i najsigurniji otkad svijeta jest. Brojke to zaista pokazuju, ali što su uopće te brojke? One su svakako slaba utjeha ljudima u Siriji, Jemenu, Iraku, Libiji. One su svakako slaba utjeha obitelji Erica Garnera koji je samo stajao na pločniku i nije se htio svađati s policajcima, a oni su ga bacili na tlo i ugušili. Osam ili devet puta je rekao 'ne mogu disati' dok nije posljednji put izdahnuo. Jedina osoba koja je završila u zatvoru u Garnerovom slučaju je Ramsey Orta, koji je snimio video u kojem se jasno vidi kako policajci guše Garnera. Nakon tjedana zlostavljanja Orte i njegove obitelji (policajci su im konstantno prijetili, toliko da se obitelj odlučila preseliti), izvukli su mu neki stari prekršaj i strpali ga u zatvor. Kasnije je putem fundraising kampanje skupljen novac za Ortinu jamčevinu – nevjerovatnih četrdeset tisuća dolara, ali ona isprva nije prihvaćena jer je sumnjano u 'nelegalan izvor novca', pa je Orta još neko vrijeme ostao u zatvoru.

Što su svim tim ljudima te jadne brojke? Otkud uopće nekome obraz da relativizira stvar na taj način? Ako ćemo već tako – možda svijet nikada nije bio mirniji, ali mi isto tako nikada nismo bili svjesniji nasilja, nikada nismo bili informiraniji nego što smo danas, a to donosi dodatnu odgovornost, to nas čini sudionicima i sudionicama ovog pakla.

Tagovi: amerika, martin luther king, oružje, rasizam, sad, siromaštvo, svijet, ubojstva

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM