Sa stavom

02.07.2015. 08:00:18 - Matea Popov (fit-team.com)

tri najveća mita

O predrasudama s kojima se suočavaju žene u teretani

(Foto: Flickr.com)

Kada sam se po prvi puta zakopala istraživanjima za seminarski rad na temu rasizma i seksizma, naišla sam na konzistentan rezultat sažet u jednoj rečenici koja nikada ne može biti dovoljno ponavljana i naglašena:

Razlika između skupina uvijek je manja od razlike unutar skupine.

Ili prepjevano, žene se među sobom razlikuju puno više, no što se kao skupina (dakle sve žene) razlikuju od muškaraca. Logično? Pa zapravo i da. Ako uzmemo malo širu sliku u obzir, zaista je bizarno vjerovati da se tri milijarde ljudi ponaša na jedan način, dok se preostale tri milijarde ponašaju na drugi način. Kakav god to način bio. Niti su žene nježne, niti su muškarci grubi, niti su žene emotivne, niti su muškarci racionalni. Sve ove tvrdnje u svijetu empirije i znanosti drže vodu koliko i trnoružičina životna priča.

Slične su se bitke i polemike vodile po pitanju rase, posebice o razlikama bijele i tamne boje kože. Naravno, osim boje kože, neminovne su i neke druge fizičke razlike među rasama (baš kao i kod muškaraca i žena) poput postotka tjelesne masti, udjela mišićne mase, hormonalne strukture i sl.. Ipak, danas nam je jasno da su sve te razlike između rase, puno manje no što se razlikujemo jedni od drugih unutar (bez obzira na rasu). Pa tako je van pameti pomisliti da bi ljudi drugačije boje kože išli u odvojeni WC ili se pak natjecali u odvojenim kategorijama u sportu. Iako je već godinama jasno da u nekim sportovima bolje rezultate postižu pripadnici jedne rase od druge, nikada nitko pri zdravom razumu nije pomislio ni predložio da razdvojimo npr. atletiku na dva dijela – natjecanje za tamnopute i za bjelopute. U isto vrijeme to radimo kada je u pitanju spol. Imamo odvojeni WC, odvojena natjecanja, odvojene discipline, pa čak i odvojenu nastavu na tjelesnoj zdravstvenoj kulturi. Koliko su i do koje mjere ove segregacije opravdane pitanje je koje ću ostaviti otvorenim.

Otkada seže ova spolna segregacija?

Otprilike otkada seže i rasizam, sport i seksizam. Možemo istaknuti kao neku "prelomnu godinu" za potrebe teksta 776. godinu pr. K. kada je na Olimpijskim igrama ženama zabranjeno natjecanje i gledanje istoga. Isto ovo ponovilo se niz puta u povijesti, pa sve do ne tako davne 1900 kada smo na Olimpijskim igrama uz 1308 natjecatelja imali čak 11 natjecateljica. 1916. godine, primjerice, ženama još uvijek nije bilo dozvoljeno gledati boksačke mečeve jer su prenasilni za žene, koje su presenzibilne za tako nešto emotivno podnijeti. Istraživanja, s druge strane, nikada nisu potvrdila ovaj velebni senzibilitet. Slično se događalo i s natjecateljima tamne boje kože koji su svjetlo Olimpijskih igara ugledali također 1900.. Baš kao i danas sa ženama, u Europi je vladalo uvjerenje da tamnoputi natjecatelji ne mogu biti i nisu bolji te utreniraniji od bijeloputih – ni nakon što je 1936. povijest pokazala drugačije pobjedom Jesse Owensa, ova bitka nije bila gotova.

Kada ovaj kratki povijesni presjek i atmosferu u sportu prenesem u današnje vrijeme i prostor, mogu sa sigurnošću utvrditi da u rekreativnom sportu prevladava seksističko uvjerenje da su žene manje fizički sposobne, manje utrenirane, manje motivirane i manje informirane o sportu.

Pri kupnji tenisica za trčanje, prodavač u sportskom dućanu mi je ponudio nekoliko modela. Pokušavajući se odlučiti za jedan od njih, prodavač mi je pokušao pomoći komentirajući kako su mi te tenisice odlične za trčanje, a da ih slobodno mogu koristiti i za teretanu jer ionako ne dižem sad 50-70 kg na čučnju, pa mi ni ne trebaju drugačije – nisu ni skupe, a nije ni da maraton trčim pa da trebam nešto bolje. Jer valjda on zna koliko ja trčim, koliko dižem i koliko ozbiljno treniram.

U isto vrijeme u istom dućanu, dečko prosječna izgleda kupuje tenisice za crossfit. Oko njega nije jedan, već dva prodavača koji mu uvaljuju tenisice od 1.000 kn s punim poštovanjem za njegov sportski angažman i s pristupom kao da dečko idući tjedan ide na svjetsko crossfit natjecanje. On vjerojatno trči maraton, čučne 100 kg na lošiji dan i trenira tri puta dnevno.

Ovakve predrasude prate me više-manje svugdje kada se dotaknemo sporta. Evo sumirane TOP 3 predrasude s kojima se svakodnevno susrećemo:

1. Žene u teretani žele smršaviti.

MIT: Kada žena dođe u teretanu, većina trenera i/ili vježbača pretpostavlja da želi smršaviti. Uopće nije važno ima li ona 50 kg ili 100 kg. Žena uvijek želi biti mršavija. Sukladno tome, savjeti koje će dobiti uvijek će ići u smjeru kako trenirati i/ili jesti da bi izgubila kilograme.

ISTINA: Neke žene žele biti mršavije i zato dolaze u teretanu. Neke žele biti snažnije. Neke žele biti izdržljivije. Neke se žele nabildati. Baš kao i kod muškarca, lepeza razloga vrlo je široka. Nažalost, samo rijetkim, uistinu kvalitetnim trenerima padne na pamet da pitaju "koji je tvoj cilj?", a tek onda daju mudre savjete o vježbanju i prehrani.

2. Na ženama nije lijepo kada se prebildaju.

MIT: Žene se ne žele nabildati, a to nije ni lijepo. Čemu onda raditi ruke, ramena, prsa? Važno je da žena ima utegnuto dupe i noge. I da smršavi dakako.

ISTINA: Nije lijepo kome? Svatko od nas ima svoju definiciju ljepote i estetike. Kao što ne idemo jedni drugima u stanove birati boju zidova i ne govorimo ljudima na ulici da im je jakna ružna, tako nije ništa manje primjereno komentirati nekome da je "prebildana" ili da ne bi trebala tome stremiti. Svatko ima pravo na odluku kakvo tijelo želi. Uostalom, inzistirati na radu jedne mišićne skupine, a zanemarivati druge vrlo lako može dovesti i do zdravstvenih tegoba. S ovakvim društvenim stavom nije ni čudan panični strah žena da se ne prebildaju!

3. Tko ti piše terning?

MIT: Žene ne mogu same trenirati svoje tijelo – pisati si trening, osmišljavati vježbe, određivati si prehranu. One koje to i mogu su rijetke, natjecateljice ili bivše sportašice.

ISTINA: U svom stažu vježbanja promijenila sam barem 10 različitih teretana. Nikada niti jednom nisam čula da netko pita nekog dečka "tko ti piše trening?". Dečko lijepo trenira, pravilno izvodi vježbe, ima dobru strukturu treninga – bravo on. Sve to identično radi cura, i barem 5 različitih trenera i/ili vježbača u teretani me pita tko mi piše trening. Ja si pišem trening. Jer i žene znaju čitati, znaju slušati svoje tijelo i razmjenjivati iskustva s drugim vježbačima/vježbačicama. I žene su motivirane za svoj rast i razvoj te do toga mogu doći same svojim trudom i voljom.

Sport se ne odnosi samo na trening mišića, već na ulaganje u čitavo tijelo i mentalnu higijenu. Stremimo razbijanju vlastitih granica, rušenju vlastitih rekorda i zdravom ispunjavanju slobodnog vremena. U tome zaslužujemo biti uvažene i poštovane baš kao i svatko drugi.

Srećom rekreativki i sportašica sve je više, te baš kao i u svim drugim područjima postajemo sve vidljivije te je time ove predrasude sve teže održati.

 

Tagovi: seksizam, sport, sportašice, trening, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM