Sa stavom

09.10.2015. 12:34:18 - Mia Gonan

'YOU'RE POOR BUT YOU'RE SEXY, YOU'VE GOT STYLE'

Totalno je treš, ali je volim - suvremene tjeskobe i idealizacije žena radničke klase

U posljednjih se nekoliko godina u popularnoj kulturi, ali i akademskoj zajednici, mogla zamijetiti povećana fascinacija kulturom bjelačkih nižih klasa. Iako je estetika kulture hitnosti već dugo prisutna zahvaljujući hip-hop kulturi, odnedavno modne kolekcije, video spotovi, tematski partiji i osobni stilovi bivaju nadahnuti britanskim chavovima, američkim guido stilom, australskim boganom, južnoafričkim zefom i ostalim "stilovima" bijele radničke klase. Kooptiranje kulture potlačenih od strane visokih klasa, ili davanje visokokulturnog ili popkulturnog legitimiteta nekim dotad marginalnim kulturama i estetikama, nije na zapadu ništa novo. Međutim, pojedine se reprezentacije razlikuju po tome tko njima upravlja, tko je adresat i kako se one pozicionira u određenom ideološkom kontekstu pa mi se čini zanimljivim osvrnuti se na neke recentne primjere i vidjeti u kojim su slučajevima štikle, promiskuitet, vulgarnost u odijevanju, govoru i ponašanju 'seksi', a kad nisu.

Osvrnula bih se na tri pop-artefakta: stil glazbenice Yolandi Vi$$er, lik Vicky Pollard iz britanske skeč emisije Little Britain i emisiju hrvatske RTL televizije Shopping kraljica. Započet ću s Yolandi koja kaže: "Zef is you're poor, but you're fancy. You're poor but you're sexy, you've got style". Dakle, njezin zef stil i svjetonazor obilježava kombinacija bjelačkog nižeklasnog campa, lokalnog južnoafričkog slenga, estetike ružnog fotografa Rogera Ballena te klasičnog reperskog fatalističkog gledanja na vlastitu sudbinu uz prihvaćanje meritokratske ideologije. Ne čudi što ih je glazbena industrija u svojoj bjesomučnoj potrazi za "autentičnim" odmah spremno prigrlila. Međutim, bi li Yolandina into-your-face vulgarnost bila prihvatljivija da je ona primjerice Amerikanka ili Engleskinja? (na mrežnoj stranici r/trashy jedan komentator kaže: 'Yes, she's total trash but because she's from south africa, I like her'.) U tom se slučaju vjerojatno ne bi po raznim forumima naširoko razglabalo o autentičnosti njezinog stila i klasnog porijekla. Zato što zapadnog konzumenta pop-kulture ništa ne frustrira više od nemogućnosti ustanovljavanja razine poklapanja nečije medijske persone s njezinim osobnim životom. Ako je naš zapadni potrošač u ovom slučaju još i zabrinut za situaciju u Južnoj Africi, ništa ga ne bi više veselilo od autentičnosti Yolandine persone jer bi ona značila šamar poverty porn slici o Afrikancima kao bespomoćnim recipijentima zapadnjačke humanitarne pomoći i potvrđenu potajnu vjeru u ideju da i siromasi iz Afrike mogu postići uspjeh samo ako dobro upravljaju vlastitom reprezentacijom.

Potpuno drugačiji primjer predstavlja lik Vicky Pollard kojeg igra komičar Matt Lucas. Vicky je neartikulirana, bucmasta, neodgovorna i promiskuitetna tinejdžerica u ružičastoj trenirci s puno zlatnog nakita. Ismijavanje lika poput Vicky njezinom se autoru predstavlja kao neutralna konstatacija o komičnosti određenog tipa ljudi kakve možemo vidjeti na ulici. Međutim, naravno da su njezini spol i klasa ono što omogućava društvenu prihvatljivost njezinog ismijavanja, kao i samu njezinu komičnost. Mnoge su već feminističke kritičarke analizirale pojavu njezinog lika u kontekstu demoniziranja takozvanih welfare mothers – majki nižeg socijalnog statusa koje ovise o socijalnoj pomoći, a koje se želi prikazati kao neodgovorne društvene parazite. Paralelno s likovima poput Pollard, na britanskoj se televiziji javljaju i brojne make-over lifestyle emisije u kojima se, prema teoretičarkama Angeli McRobbie i Beverly Skeggs , bijela radničko-klasna ženstvenost predstavlja kao sinonim za neuspjeh i nešto čega se žene, ukoliko žele napredovati na društvenoj ljestvici, trebaju riješiti. Kandidatkinje u takvim emisijama bivaju kontrolirane neprestanim posramljivanjem, da bi ih se onda instruiralo o ukusu, stilu i distinkciji.

Jedna naizgled takva emisija je Shopping kraljica koja se od ožujka prikazuje na hrvatskoj RTL televiziji i na čijem je najavnom spotu bila prikazana djevojka koja je odijevanjem pomalo podsjećala na Vicky Pollard: umjetna plava kosa, velike naušnice, umjetni nokti i mahanje novcem pred kamerom. Radi se o dnevnoj emisiji u kojoj se svaki tjedan pet kandidatkinja natječe za novčanu nagradu od 3500 kuna pokušavajući svojim potrošačkim odlukama u zadanom vremenu zadovoljiti određenu modnu temu koju zadaje stilist koji je ujedno i jedan od komentatora. Za taj je zadatak svakoj dano 2000 kuna koje trebaju utrošiti na frizuru, šminku i odjeću, koju na kraju kandidatkinje neovisno o pobjedi zadržavaju. Epizode su strukturirane na način da u svakoj po jedna kandidatkinja obavlja kupovinu dok se ostale sudionice u njenoj kući zabavljaju pretražujući njen ormar i komentirajući  odjeću. Naravno, nisu izostali komentari o tome kako emisija ponižava žene i potiče na konzumerizam. Svakako se može reći da, u kontekstu u kojem zapravo vlada kriza potrošnje, prikazivanje žena koje kupuju odjeću u vrijednosti 2000 kuna pruža određenu priliku za optuživanje žena niže klase da su iracionalne potrošaćice i time same krive za svoju situaciju. Kao što su u sedamdesetima liberali u Sjedinjenim Državama tvrdili da bi problem rase bio riješen samo kad bi ti muškarci u Harlemu prestali voziti Cadilace. Međutim, Mariarosa Dalla Costa i Selma James davno su upozorile da ideja kako je spas u štedljivoj potrošnji dolazi od samih kapitalista koji uvijek krive radnike za njihov položaj.

Ne bih rekla da je posramljivanje kandidatkinja toliko prisutno u Shopping kraljici koliko je to možda u inozemnim emisijama. Naime, kandidatkinje u velikoj mjeri same upravljaju značenjima koje pridaju pojedinim stilovima i praksama. Primjerice, o odjeći jedne kandidatkinje ostale kažu:

"Kad sam vidjela Ingin orma vidjela sam, onak, djevojku u narodnjačkom klubu koja onako pleše na šanku i skida žarulje"

"Sigurno je ona neka pevaljka!" 

O istoj djevojci nadalje raspravljaju:

"Ne vidim Ingu da bi mogla obaviti neki kućanski posao, ali vidim isto tako da joj ne bi bilo teško kad bi joj se nešto naredilo, Inga pomogni mi ili nešto.."

"Inga je tip koje će uvaliti cimerici, što se tiče kućanskih poslova, ako je moguće sve."

Dakle, naizgled joj se na temelju njezinog stila, pripisuju i određene moralne karakteristike poput frivolnosti, lijenosti. Međutim, jedna od osoba koja daje ovakve komentare, za neke od svojih odjevnih predmeta kaže:

"To ti je cajka stil"

Dakle, nije "cajka stil" problem po sebi, odnosno nije on isključivo oznaka površnosti i lošeg odnosa prema radu. Vidimo da on može biti prisvojen i u neutralnom smislu jer dopustivo je da se žena zabavlja i oblači seksi, ali tek nakon što je zadobila određeni legitimitet utemeljen na svakodnevnom radu, u ovom slučaju, time što je majka troje djece i stoga se podrazumijeva da ona obavlja sav kućanski rad, dok je druga kandidatkinja dokona studentica nesposobna za kućanske poslove. Za razliku od situacije u Britaniji koju opisuju McRobbie i Skeggs gdje se siromašne majke vezuje uz neodgovornost i promiskuitet, požrtvovna radnička majka u Hrvatskoj je figura koja ipak ima pozitivno značenje. U svojim komentarima kandidatkinje dotiču čitav niz pitanja oko radne etike i tjeskoba vezanih uz potrošnju. Zato se ne bih u potpunosti složila s Lanom Pukanić koja u tekstu Žena, shopping, kraljica kaže da se ovdje radi o 'lucidnoj praksi kreiranja identiteta' . To je svakako u određenoj mjeri točno, ali meni je u emisiji puno više zapalo za oko međusobno predbacivanje i samopredbacivanje kandidatkinja zbog činjenice što troše toliko novca na odjeću. 

"Valjda će se i navečer ovako smješkat kad potroši pare koje nije zaradila."

"Lako je trošit tuđe novce!" (nelagodan smijeh)

"Mirela ne troši puno novaca na odjeću jer, mislim da nije u mogućnosti i mislim da se zato i prijavila da može potrošiti pare na sebe!"

"Ona je samozatajna šopingholičarka. Ide nešto kupiti klincima pa onda usput kupi sebi barem triput više nego klincima." 

Situacija na ekranu stvara nelagodu i gledateljicama čije komentare možemo čitati na internetskim forumima:

"Gledala sam danas Tamaru, ovu mladu mamu. Mislim da žensku nije briga hoće postat kraljica već si je kupila ono sto joj treba  dva para traperica.. Visoke pete si nije uzela, normalno jer će ove ravne čizmice nosit više. A i muž je dobio par traperica "  

"Je li Tamara kupila sve od gaća do torbe? Muža je, izgleda, vodila samo zato da mu može nešto kupiti. A djetetu ništa."

"Koje isčuđavanje jučer jer Tamara ima malo robe u ormaru! Ja robu uglavnom kupujem klincima, sebi kad stignem."

Sudionice u emisiji naprosto nastoje kupiti stvari koje im trebaju pregovarajući s cijelim nizom praktičnih i moralnih zahtjeva, a kupovanje odjeće sebi na račun djeteta, naravno, najveći je moralni prekršaj kojeg se kandidatkinje i gledateljice neizostavno dotiču. Shopping kraljica, dakle, ne podučava kandidatkinje ukusu, distinkciji i kreiranju identiteta poput britanskih ekvivalenata, već više vještinama snalažljivosti, potrošačke spretnosti te smisla za prigodno i decentno. Situacija u kojoj moramo na brzinu, između jednog posla i drugog, s ograničenim budžetom kupiti odjeću za neku svečanu priliku, a koja opet mora biti upotrebljiva i za druge situacije je sigurno većini gledateljica (a i gledatelja) dobro poznata. Komentatori u emisiji zapravo nemaju mnogo posla jer su kandidatkinje zbog dugog trajanja ekonomske krize duboko pounutrile razne tehnike samokontrole što se manifestira u nizu nelagodnih situacija i stresu pri kupovini kojemu svjedočimo.

I kandidatkinje u Shopping kraljici i lik Vicky Pollard primjeri su kako ekonomska kriza kao složeni i bitno orođeni ideološki fenomen radi na prebacivanju odgovornosti s vlada na pojedinke prikazujući ih kao neodgovorne potrošaćice. S druge strane, vidjele smo da je persona Yolandi Visser primjer osobe koja sama upravlja reprezentacijom sebe kao siromašne žene pritom odbacujući ideološki nametnutu grižnju savjest oko potrošnje. Privlačnost takve ličnosti ne leži samo u romantičarskoj viziji depriviranih slojeva kakvu bi mogao imati neki zapadni srednjeklasni slušatelj. S obzirom na psihološku potrebu svih ljudi za osjećajem da imaju aktivni udio u odvijanju vlastitog života, ideja da sve što imaju duguju same sebi kakvu predstavljaju ličnosti poput Yolandi, mnogima je jedino što im preostaje.

Tagovi: konzumerizam, pop kultura, shopping kraljica, umjetnost kao politicki aktivizam, vicky pollard, yolandi, zef

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM