Sa stavom

16.12.2015. 12:25:49 - Sanja Kovačević

Filmska umjetnost i feminizam, pt. 2

Deset sjajnih feminističkih filmova 1980-ih: drugi dio

The Color Purple (1985)

The Color Purple (1985)

7. The Color Purple/Boja purpura (1985.), r. Steven Spielberg

Na redu je film koji je većina vas vjerojatno gledala. Vjerujem da i vi pamtite brojne scene, bez obzira jeste li film pogledali/e samo jednom ili poput mene desetak puta. Svijet Celie (Whoopy Goldberg) i ostalih likova iz ovog filma pretvorio je ovaj komadić američkog Juga (ruralna Georgia) u jedno od onih filmskih mjesta kao što su Tara ili Casablanca.

Alice Walker, poznata i po svom aktivističkom radu, objavila je 1982. godine roman za koji je osvojila National Book Award te Pulitzera za prozu, a nekoliko godine kasnije, ovog književnog remek-djela dohvatio se ni manje ni više jedan od najvećih mainstream holivudskih redatelja – Steven Spielberg. Brojni kritičari i kritičarke pisali su o tome kako se i koliko Spielberg odmaknuo od književnog predloška, no kritike su ipak bile unisono pozitivne. 2004. Roger Ebert uvrstio je film na svoju listu "Najvećih filmova svih vremena" ukazujući na to kako nesavršenosti i nelogičnosti ovako velikom filmu nisu nikakva smetnja.

Zanimljiv je podatak da je film bio nominiran za čak 11 Oscara, uključujući kategorije Najbolji film, Najbolja glumica (Goldberg) i dvije nominacije za Najbolju glumicu u sporednoj ulozi (Margaret Avery za ulogu Shug i Oprah Winfrey za Sofiu), no nije osvojio niti jednog (što se dogodilo još jedino filmu Herberta Rossa The Turning Point 1977.). Film je realiziran u razdoblju koje je obilježeno poplavom različitih oblika industrije zabave u kojima se po prvi put u američkoj povijesti pojavio niz zvijezda afroameričkog porijekla, ali i teme kao što su pokret za građanska prava ili afroamerička i afrička kultura. Spomenut ću samo da je tada lansiran (i stekao veliku popularnost) The Cosby Show ili da je to vrijeme kada je glazbeni projekt za Afriku s pjesmom We are the world (djelo Michaela Jacksona i Lionela Ritchija pod producentskom palicom Quincyja Jonesa) harao top-ljestvicama i medijskim prostorom. Poveznicu s filmom Boja purpura predstavlja i početak emitiranja The Oprah Winfrey Showa, kao i to da je za glazbenog producenta filma Spielberg angažirao upravo Quincyja Jonesa.

Feministička kritika filma išla je u nekoliko smjerova i zapravo se nalazimo na sjecištu puteva opresije žena ili na području intersekcionalnog feminizma. Roman Alice Walker je obuhvatio i rodno i klasno i rasno i heteroseksualno ugnjetavanje. Feministkinje su uglavnom hvalile film kao reprezentaciju tema drugog vala (seksualno nasilje, pronalaženje vlastitog glasa žena, sestrinstvo i sl.), dok su crne feministkinje imale prigovore koji se tiču klasnog iskrivljavanja u prikazu života crnaca i crnkinja tog doba. Film je prouzrokovao i žestoki sukob između muških i ženskih aktera/ica antirasističkog pokreta, budući da se muški crni aktivisti nisu bili spremni suočiti s činjenicom vlastitog nasilja nad ženama – što je osnovna tema i filma i romana Alice Walker.

Walker je unatoč odstupanjima, s kojima se nije slagala i na koja u početku nije pristajala, naposljetku stala u obranu filma, svjesna da će film prenijeti poruku daleko široj publici nego sama knjiga.

U tekstu za Jump Cut: A Review of Contemporary Media (1988. i 2006.) "Black women's responses to The Color Purple", poznata crna aktivistkinja i feministkinja Jacqueline Bobo piše kako je jedna crna gledateljica nakon premijere filma izjavila za New York Times kako je poznavala mnoge Celie dok je odrastala u Mississippiju, kako su i njena majka i tetke bile zlostavljane od svojih muževa i da je za nju film značio "skidanje tereta". Dodala je: "Crnkinje ne smiju biti žrtvovane zbog crnačkog ponosa. Stoga, samo naprijed s ovim filmom".

Celie i Shug

Celie i Shug

Nipošto ne želim izostaviti lezbijsku kritiku filma, posebno zato što sam za ovu listu nažalost našla tek jedan adekvatan lezbijski film, a ljubav Celie i Shug u romanu Alice Walker je izuzetno važna. No, to ne možemo vidjeti i u filmu. Film skriva seksualni aspekt njihovog odnosa i ostaje u domeni "konotacija homoseksualnosti", kao što je to uobičajeno u holivudskoj produkciji kako bi udovoljila "društvenim normama". Roman Alice Walker jasno govori o seksualnom, intimnom i strastvenom odnosu Celie i Shug, no u filmu ćemo vidjeti tek scenu u kojoj se njih dvije poljube u obraz i čelo. Ta, inače odlična scena, koja je čak i u tom nevinom obliku bila subverzivna, u romanu izgleda ovako: "Rekla je, volim te Miss Celie. I tada se nagnula i poljubila me u usta... Uzvratila sam... i tako smo se ljubile i ljubile... Tada smo se počele dodirivati".

U posljednjem svom gledanju posebno sam uživala u nastupima Shug u izvedbi divne Margaret Avery (mislim da je za ovu ulogu ona bila daleko bolji odabir od Tine Turner koja je ulogu odbila!).

Nisam se dotakla brojnih feminističkih tema i problema koje otvara film – pa predlažem da sami/e pokušate pronaći scene koje su neke radikalnije feministkinje prozvale "bjelačkim patrijarhalnim intervencijama". 

I – pročitajte roman Alice Walker!

8. I've Heard the Mermaids Singing  (1987.), r. Patricia Rozema

Polly u crno-bijeloj fantaziji

Polly u crno-bijeloj fantaziji

Za razliku od SAD-a, njihova sjeverna susjeda Kanada iznjedrila je ovaj pravi pravcati queer/lezbijski i feministički klasik. Priča o ovom filmu je inspirativna, neobična, svježa, čudna i pozitivna – baš kao i sâm film. Ovo je bio prvi film tada vrlo mlade Patrizie Rozeme (Mansfield Park, 1999. ; When Night Is Falling, 1995.), kako se naglašavalo odgojene u duhu kalvinizma, a koja je svoj prvi film u životu vidjela tek u kasnijim tinejdžerskim godinama. Film koji je na brojne načine izazivao dominantni holivudski filmski okvir, snimljen je uz malen budžet (oko 300 000 dolara) za samo 23 dana. Rozema je pripadala tzv. Toronto New Wave krugu nezavisnih filmaša/ica, čijim se početkom smatra prvi dugometražni film Atoma Egoyana Next of Kin (1984.), no brojni filmolozi ističu kako je upravo Mermaids, koji je stekao golemu popularnost te brojne nominacije i nagrade (i zaradu od 6 milijuna dolara), doveo kanadsku nezavisnu filmsku scenu na globalnu pozornicu. U Cannesu je dobio Prix de la Jeunesse (Nagradu za najboljeg/u mladog/u redatelja/icu), a dobio je i kanadske Genie Awards  - za najbolju glavnu žensku ulogu (Sheila McCarthy za ulogu Polly) i sporednu žensku ulogu (Paule Baillargeon za ulogu Gabrielle). Također, film je 1993. bio uvršten na listu "10 najboljih kanadskih filmova svih vremena", no nije se našao i na novijim listama iz 2004. i ove godine.

O ovom filmu se piše već skoro 30 godina piše, uvršten je u sve moguće antologije i teorijske knjige o feminističkom i queer filmu, a zanimljivo je i da je prošle godine objavljena knjiga koju je filmska i queer teoretičarka Julia Mendelhall posvetila isključivo njemu -  I've Heard the Mermaids Singing: A Queer Film Classic (Vancouver, Arsenal Pulp Press, 2014.). Jednu od poznatijih oduševljenih kritika napisala je i Camille Paglia u Vamps & Tramps: New Essays (1994.).

Što je to tako inspirativno i još uvijek provokativno i svježe u Mermaids? Evo nekoliko stvari koje ističu kritičari/ke:  afirmacija ženskog pogleda – Polly snima svoju ispovijed i taj se materijal koristi kroz film, i na taj način preuzima kontrolu u samodefiniranju, "što predstavlja filmsku pobunu protiv reprezentacije žena u rukama muškaraca" (Rozema); hrabrost u prikazu lezbijske teme koja je prirodno prisutna i prezentirana – "poput najobičnije činjenice univerzuma" (Ally Acker); "Zanimljivo je kako je film građen upravo na onim kontradikcijama koje su prisutne i u samom feminističkom diskursu" (Mary Alemany-Galway); za razliku od mainstream kinematografije koja pozicionira žene kao pasivne objekte muškog pogleda "ovaj film pozicionira ženu u središte ženskog pogleda" (Brenda Austin-Smith)...  

I da ne zaboravim – radi se o izuzetno zabavnoj komediji! A s obzirom da se Kanada u zadnje vrijeme čini obećanom zemljom, bilo bi dobro i da se bolje upoznamo s njezinom feminističkom filmskom tradicijom.

Čekirajte i novi Rozemim film "Into the forest" (2015.), dugo očekivanu apokaliptičnu drama s Ellen Page i Ewan Rachel Wood u glavnim ulogama. 

9. The Accused/Optužena (1988.), r. Jonathan Caplan

The Accused (1988)

The Accused (1988)

Feministički blockbuster koji razotkriva i kritizira kulturu silovanja. I još k tomu, scenarij je napisao muškarac (Tom Torpor), a režirao drugi muškarac (Jonathan Caplan).  Priznat ćete, vrlo rijetka, ako ne i endemska pojava. Pogledala sam iznova film i - doista prikazuje sve što je bitno – nevjerovanje i kriminalizaciju žrtve, njezinu višestruku traumatizaciju, dominantnu mizoginiju u svijetu "prava" i u društvu općenito, koja za posljedicu ima opasne interpretacije zakonskih instrumenata, problem nereagiranja na nasilje svjedoka zločina i njihove suodgovornosti u zločinu, apatije društva i "normalizacije" pa i otvorenog podržavanja silovanja (kultura silovanja), a progovara i o "staklenom stropu" s kojim se suočava okružna tužiteljica Katheryn Murphy (Kelly McGillis) u tom i takvom sustavu i društvu. Ukratko, film potpuno jasno kaže – silovana žena nikad nije kriva, ne postoje "olakotne okolnosti" za silovanje te nam daje uvid u to kako i zašto "sistem" okrivljuje žrtvu i kako je suodgovoran u zločinima nasilja nad ženama. Nažalost, sve ovo je itekako aktualno i danas, kako u SAD-u, tako i kod nas.

Film je zasnovan na istinitom događaju koji se dogodio 1983. u New Badfordu (Massachussets), kada je Cheryl Araujo bila žrtvom grupnog silovanja u jednom baru. Scenarij je prilagođen za "filmske potrebe" i razlikuje se od stvarnog događaja i u raspletu i u epilogu. Zanimljivo je i važno i to da je uloga žrtve silovanja Sarah Tobias, koju tumači Jodie Foster (za koju je dobila Oscara), prvotno bila namijenjena Kelly McGillis, koja je i sama bila žrtva silovanja i o tome je otvoreno javno govorila. McGillis je odabrana za ulogu tužiteljice koju je briljantno odradila. Javna je tajna da je McGillis bila desna ruka autoru scenarija Tomu Torporu. Premda film u režijskom smislu ima mana, nikada mi neće biti jasno zašto scenarij nije bio barem nominiran za Oscara (Optužena je bio prvi film koji je bio nominiran samo u jednoj kategoriji u to ovoj dobitničkoj za glavnu žensku ulogu). Jedina kontroverza u recepciji i kritici filma pojavila se u vezi nasilne, a prema nekima i neprikladno estetizirane scene samog silovanja, koja u flashbacku dolazi pred kraj filma i po meni je scenaristički vrlo funkcionalno i inteligentno pozicionirana. Gledajući film ponovno, priznajem, premotala sam tu scenu, premda mislim da je važna za sâm film, kao i za njegov veliki doprinos društvenom osvještavanju.

U svojoj recenziji filma za portal Mother Jones (1996.), poznati američki nezavisni filmaš i autor John Sayles napisao je: "Zahvaljujući ovom filmu, Hollywood je prihvatio da je silovanje prevladavajući stav, a ne izolirani incident. Utemeljeno na "ne-tako-anđeoskom" liku koji je utjelovila Jodie Foster, lansiran je čitav žanr TV-filmova, što ukazuje na to kako je film "pogodio" pravu temu naše kulture".

Ako već niste, pogledajte Optuženu. Možete i preskočiti scenu silovanja. Najozbiljnije mislim da je ovaj film doprinio mom osvještavanju kulture silovanja, a prema svjedočenjima, veliku stvar je učinio za mnoge žrtve silovanja sa svojom porukom: "Ne pretjeruješ i nisi kriva. Vjerujem ti".

10. Sweetie (1989.), r. Jane Campion

Sweetie (1989)

Sweetie (1989)

Evo još jednog prvijenca jedne velike redateljice. Selimo se u jedinstveni svijet Jane Campion koji djeluje tako istovremeno blisko i pomaknuto nadrealno. Cijeli njezin redateljski opus obilježen je neobičnim i kompleksnim ženskim likovima u neobičnim i kompleksnim okruženjima. Stvorila je neke od najzanimljivijih protagonistkinja ikad viđenih na filmu (Piano, Sveti dim, Anđeo za mojim stolom, Portret jedne dame, In the cut...).  Prva je žena koja je dobila Zlatnu palmu u Cannesu kao redateljica (Piano) i prva žena koja je dobila Oscara za originalni scenarij (također za Piano).

Sweetie je tragikomedija, pa i parodija, koja se vrti oko jedne disfunkcionalne obitelji i kontradiktornog i intenzivnog odnosa dviju sestara u njihovim dvadesetim godinama - Kay (Karen Colston) i Dawn/Sweetie (Genevieve Lemon). Osim sestara i njihovog odnosa, tu su i druge interpersonalne drame koje uključuju njihove roditelje, te Louis – dečko Kay. Njihovi odnosi isprepliću se i proizvode višestruke konflikte, no čini se da svi imaju najveći problem sa Sweetie. Svi filmovi Jane Campion djeluju uznemirujuće, pa je tako i s ovim njezinim prvim filmom koji gledatelji/ce doživljavaju i interpretiraju na razne načine.

Feministička kritika je bila uglavnom fokusirana na psihoanalitički pristup, jer sadržaj filma se skriva i nekom međuprostoru - između slika i rečenica. Pristup protagonistkinjama Jane Campion može izazvati (i izaziva) kontradiktorne reakcije, učitavanja povezana s osobnim iskustvom gledatelja/ice – i uvijek izaziva polemike zbog tih različitih intepretacija. Jedna od filmskih tehnika Jane Campion koja "upada u oči" je gomila prozaičnih stvari i slika koje izgledaju čudno (tepisi, slomljeni porculanski kipovi životinja, vreće za spavanja, crijeva za zalijevanje vrta...) i koje djeluju poput nekog živopisnog neobičnog sna krcatog simbolima – onako kako "izgledaju" neki snovi u boji koje nosite sa sobom neko vrijeme, premda nema šanse da ih povežete u neku suvislu priču. Osim toga, likovi izgovaraju rečenice u pomaknutom, mrvicu usporenom tempu, kao da se konstantno bude iz sna.

Sweetie (1989)

Sweetie (1989)

Film Sweetie doživljavam feminističkim na vrlo osobnoj razini, a mislim da mu je to i namjera. Ukoliko se odlučite pogledati ga, pripremite se za psihoanalizu kojoj ste htjeli/e ili ne podvrgnuti/e dok gledate ovaj vrlo poseban film.

Tagovi: feminizam, film, film i feministička kritika, filmska industrija, filmska umjetnost, glumice, junakinje, redateljice

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM