Johannu Hedvu najbolje je predstaviti njenim vlastitim riječima. Kako navodi na svojoj web stranici, ona je “antikapitalistička psihonautska vještica koja pokušava prakticirati politiku koja je intersekcionalno-feministička, queer i protiv bjelačke nadmoći. Stvara novele, predstave, performanse, poeziju, mitove, autohagiografiju i teoriju, koje se uobličuju u knjige i tekstove, slike – mirne ili u pokretu, događaje s drugim ljudima, jedinstvene trenutke u vremenu i/ili vizualne dokumente”. Obitelj njene majke nastanila se u Los Angelesu prije četiri generacije, dok je s očeve strane unuka žene koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje.
Okolnosti u kojima je Johanna Hedva odrastala, društvo označava disfunkcionalnima. Proživjela je siromaštvo, život s majkom ovisnicom, zlostavljanje, odvajanje od roditelja. Danas se suočava s nekoliko zdravstvenih poteškoća. Boluje od endometrioze, poremećaja uslijed kojeg se stanice stijenke maternice šire na druga tjelesna tkiva – u abdomenu, rukama, nogama, pa i glavi. Kako Hedva objašnjava, svakoga su mjeseca te stanice “poslušne svojoj prirodi te krvare”. Osim iznimnih bolova, endometrioza može uzrokovati rak, neplodnost i niz drugih komplikacija. Nadalje, Hedvi su također dijagnosticirani bipolarni poremećaj, panični poremećaj i poremećaj depersonalizacije. Na kraju, boluje i od autoimune bolesti koja “odbija biti nazvanom”, ali koja je može doslovno prikovati uz krevet na oko pet mjeseci.
Prilikom jednog takvog perioda 2014. godine, pod prozorom njenoga stana u Los Angelesu odvijao se prosvjed Black Lives Matters. Johanna bi se vrlo rado pridružila prosvjednicima/cama, da nije bila prikovana za krevet. To ju je nagnalo na razmišljanje o tome koliko bi se još ljudi pojavilo na prosvjedu da nisu bili na neki način spriječeni – zatvoreni na radnom mjestu, pod prijetnjom dobivanja otkaza ukoliko se pridruže prosvjednoj povorci, doslovno zatvoreni u zatvoru i drugim državnim institucijama, uplašeni nasilja i policijske brutalnosti, prikovani uz krevet zbog bolesti ili invaliditeta ili zbog brige za bolesnu osobu ili osobu s invaliditetom. Ležeći u svom krevetu, podižući pesnicu u znak potpore prosvjednicima/cama i misleći na sve one koji/e čine to isto, Johanna je počela razvijati teoriju bolesne žene.
Teorija bolesne žene
U listopadu 2015. Hedva izlaže svoju teoriju u predavanju naslovljenom “Moje tijelo je zatvor boli pa ga želim napustiti poput mistika, ali ga isto tako volim i želim da ima političku važnost”, koje možete pogledati ovdje. Na temelju predavanja, u siječnju 2016. izlazi i tekst u magazinu Mask. Njezina je priča osobna, ali i aktvistička; znanstvena, ali politička, te pisana umjetničkim stilom. Vođena je svojevrsnom strujom svijesti, koja je upravo i vodi kroz priče o osobnom iskustvu, teorije društvenih znanosti i političke apele. Iako je takva forma čini zanimljivom i vrijednom, čini je i prilično nezgodnom za prepričavanje. Stoga će najveći izazov ovoga prenošenja biti pokušaj sistematizacije teorije bolesne žene. Rekla bih da riječ “teorija” možda ovdje nije baš naprikladnija, no na to ću se osvrnuti kasnije. U ovome je trenutku bitno naglasiti da je teorija bolesne žene zapravo jedan kompleksan koncept koji nas podsjeća na postojanje i održavanje raznih vrsta nejednakosti u društvu, na odnose moći perpetuirane prvenstveno kroz kapitalizam, kroz opresivnu potrebu za uklapanjem u kapitalističke standarde te nauštrb empatije i brige.
No, krenimo redom.
Privatno je političko
Hedva svoje izlaganje započinje kritikom najuvriježenije definicije “političkog”. Hanna Arendt, naime, tvrdi da je “političko” sve ono što se zbiva u javnosti. U pokušaju da izbjegne etiketiranje svih ljudskih akcija političkima i time dovede do toga da se na koncu niti jedna ne smatra političkom, Arendt je velikom dijelu populacije negirala mogućnost političkog djelovanja. Njena definicija bila kritizirana još 1960-ih i 1970-ih godina od strane aktivista/kinja za građanska prava i feministkinja pod krilaticom “osobno je političko”, no Hedva ide korak dalje: za nju je i privatno – političko. “Sve što činite u privatnosti je političko“, tvrdi, “s kime imate seksualne odnose, koliko se dugo tuširate, imate li uopće čistu vodu za tuširanje i tako dalje”.
{slika}
Arendtina definicija ima još jedan problem, na koji je ukazala Judith Butler: tko kontrolira javnost, odnosno tko kontrolira tko “ulazi” u javnost? Javne demonstracije često uključuju (policijsko) nasilje, tvrdi Butler, “posebice demonstracije koje nastaju kako bi inzistirale na važnosti tijela o kojima je vođena nasilna nebriga” – stoga se mnogi ljudi neće pridružiti demonstracijama jer naprosto ne mogu. Inspirirana ovim mislima, Hedva formulira jedno od centralnih pitanja teorije bolesne žene: kako baciti ciglu u prozor banke, ako ne možeš ustati iz kreveta?
Društvo i patologizacija
Svoju teoriju Hedva dalje razvija isticanjem društvene konstruiranosti bolesti. Poziva se na Starhawk, autoricu knjiga o spiritualnosti, koja piše da su “psiholozi konstruirali mit – da negdje postoji zdravstveno stanje koje je norma, što znači da bi većina ljudi trebala biti u tome stanju, a oni koji su anksiozni, depresivni, neurotični ili generalno nesretni su devijantni”. Hedva nadodaje kako se psiholozi iz ovoga citata mogu zamijeniti “bijelačkom nadmoći”, “liječnicima”, “vašim šefom”, “neoliberalizmom”, “heteronormativnošću” i “Amerikom”. Dakako, činjenica da je “normalnost” društveno konstruirana uočena je mnogo ranije, a možda najistaknutiji članovi ovakve škole misli su Michel Foucault i njegov profesor Georges Canguilhem, koji u svojoj knjizi “Normalno i patološko” tvrdi kako je “patološko” zapravo uglavnom “društveno devijantno”. U Hedvinoj teoriji posebno je značajna kapitalistička konstrukcija devijantnosti, koja “bolesnima” smatra sve one koji nisu radno sposobni, snažni i sposobni brinuti se sami za sebe. No, važno je napomenuti da zdravstveno stanje nije jedino podvrgnuto društvenoj standardizaciji: isto se događa tijelima u cjelosti. Žena je često percipirana kao devijacija, kao i ne-bijela osoba, siromašna osoba, transseksualna osoba…
Hedva navodi primjer članka “Kako liječnici shvaćaju žensku bol manje ozbiljno” objavljenoga u publikaciji The Atlantic, u kojem jedan muškarac piše o iskustvu svoje supruge Rachel na hitnoj pomoći, na kojoj se našla zbog izrazite boli u abdomenu. Pisac navodi statistiku prema kojoj muškarci u SAD-u u prosjeku čekaju 49 minuta prije nego što im bude pružena pomoć za akutnu bol u abdomenu, dok je prosjek ženskog čekanja za isti problem 65 minuta. Rachel je čekala preko 90 minuta i, iako su njeni fizički ožiljci zarasli nakon operacije, ona se još uvijek pokušava nositi s “traumom ne bivanja viđenom”, kako to ona naziva. Hedva uočava da autor u svojoj priči ne problematizira pitanje rase – te zaključuje da je riječ o paru bijelaca. “Bijela boja kože je ono što omogućava takvu zaboravnu neutralnost”, komentira Hedva, “ona je premisa praznine, pretpostavka univerzalnosti”. Ukratko, ono što želi poručiti jest činjenica da privilegirani nisu akutno svjesni svoje privilegije, za razliku od neprivilegiranih koji su gotovo u svakom trenutku svjesni karakteristike koja ih dovodi u podređen položaj: boje svoje kože, svoga spola, seksualne orijentacije, stanja na bankovnom računu… Te ih karakteristike čine podređenima, odnosno, nevidljivima sustavu – “trauma bivanja neviđenima”. Hedva se ponovno pita: kome je dopušten ulazak u javnu sferu? Kome je dopušteno biti vidljivim?
Hedva naglašava kako društvo ne samo da čini, odnosno definira osobe “bolesnima”, već ih takvima i održava – kroz onemogućavanje “bolesnima” da izađu u javnu sferu i kroz nepostojanje sustava brige za one kojima je to potrebno, u skladu s kapitalističkom premisom “preživljavanja najsnažnijeg”. Jedan od ciljeva teorije bolesne žene je, stoga, pružiti otpor uvjerenju da osoba može legitimno biti institucionalizirana i “popravljena”.
No, teorija bolesne žene nije namijenjena samo ženama, već svima onima koji se “sa svojom ranjivošću i nepodnošljivom krhkošću susreću svakoga dana, te koji se moraju boriti da bi njihova iskustva postala ne samo uvažavanima, već prvo vidljivima”, odnosno onima kojima “nikada nije bilo suđeno da prežive: jer je ovaj svijet ustrojen protiv njihova preživljavanja”. Hedva ističe da je svjesna toga da se može učiniti kako je odabirom ženskog identita u svojoj teoriji isključila mnoge, no objašnjava kako je odlučila koristiti ovaj identitet zato što vjeruje da on “i dalje predstavlja one za koje se ne brine, sekundarne, potlačene“. A takvi su svi oni čije postojanje nije privilegirano, i koji se ne mogu ni nadati da će ikada biti – svi oni koji nisu “bijeli, strejt, zdrav, neurotipičan muškarac iz više ili srednje klase, koji posjeduje cis i radno sposobno tijelo, živi u bogatoj zemlji, nije nikada ne imao zdravstveno osiguranje i čija je društvena važnost prepoznata i isticana u tome društvu; čija važnost i briga dominira tim društvom, nauštrb svih ostalih”.
Kako se boriti protiv kapitalizma
Kako je ranije spomenuto, Hedva osobito inzistira na kapitalističkom etiketiranju “bolesnima” svih onih koji nisu radno sposobni, te onih kojima je tuđa pomoć svakodnevno potrebna. Oblik bolesti koji je kapitalizmu prihvatljiv je privremen, te zahtjeva kratkotrajnu njegu. Ona predlaže svojevrsnu vježbu: “Stani pred ogledalo, pogledaj se u lice i glasno reci: ‘Brinuti se o tebi nije normalno. Mogu to činiti samo privremeno'”. Pritom vlastiti glas valja doživjeti kao “eho onoga što svijet ponavlja cijelo vrijeme”.
Kao gorljiva anti-kapitalistkinja, Hedva razmatra najučinkovitije oblike protesta potiv kapitalizma. Iako je ranije smatrala da je ljubav, posebice ljubavna poezija najradikalniji vid otpora kapitalizmu, u zaključku svoga izlaganja navodi da je to ipak – briga za drugoga i briga za sebe samoga/samu, te preuzimanje principa koji se povezuju sa ženstvenošću i time smatraju manje vrijednima, podređenima. Ovdje se Hedva približava eko-feministkinjama, te među tim principima navodi brigu i njegu, ozbiljno shvaćanje ranjivosti, krhkosti i nesigurnosti drugih ljudi, pružanje podrške, poštovanja i zaštite, te prakticiranje zajedništva, “radikalnog srodstva, međuzavisne društvenosti, politike brige”.
Kako sam napomenula ranije, teoriju bolesne žene ne bih nazvala “teorijom” u pravom smislu te riječi. Prema mom mišljenju, nedostaje joj određena koherentnost, usredotočenost – nije u potpunosti jasno odnosi li se ona prvenstveno na osobe koje su fizički bolesne, poput same Johanne Hedve, ili, kako kasnije ističe, na sve one kojima je potreban neki oblik socijalne brige. Također, da bi se mogla smatrati “teorijom”, trebala bi biti malo inovativnija – sve što Hedva govori upućenima već je prilično poznato. Ipak, ne želim nipošto umanjiti vrijednost teorije bolesne žene. Hedvin je tekst izrazito inspirativan, pametno sročen, dirljiv, “pobunjen” – jedan vrlo vrijedan dokument doba nebrige u kojem se nalazimo. I, najvažnije, Hedva pokušava biti “glasna”, kroz umjetnost doprijeti do što većeg broja promatrača/ica i zapaliti u njima plamen. Njezino je djelo njen način brige za druge.
