Sa stavom

24.02.2016. 11:53:58 - Ana Brakus

naporno reagiranje

Dosta više s tim Hasanbegovićem, dosadni ste

(Foto: Platforma 112)

Ej, jesi vidjela što je danas izašlo? Onaj kralj iz Ministarstva kulture ima još jedan video na kojem je pričao o ustašama kao valjda nekim herojima. Nešto kao najveća nacionalna tragedija je poraz iz  četrdeset i pete – kaže jedna.

Ma nisam, puna mi je kapa toga više. Ne da mi se to slušati. Ustaša pa ustaša i šta sad, to što ćemo mi stalno pričati o tome ništa ne postiže. Samo se bezveze nerviram, baš me briga. Takva smo ti mi zemlja. I ova referenca na kapu nije bila namjerna, samo da znaš – kaže druga.

Otprilike ovakav razgovor, sasvim sigurno, dogodio se nekoliko tisuća puta proteklih tjedana. Bilo da su mlade, bilo da su stare, bilo da su dvije sugovornice, dva sugovornika, fakultetski obrazovani, sa ili bez osnovne škole, u većem gradu, manjem gradu, selu, otoku ili na brdu, zaposleni ili ne, neki ljudi tamo negdje diljem Republike Hrvatske odvrtili su ovome sličan razgovor.

Najgore od svega je što se u javnom diskursu stav 'dosta više s tim Hasanbegovićem' uspješno i pedantno postavlja na pijedestal iz najrazličitjih razloga.

Em je dosta te priče s ustašama ( i onda na njih, kao da je to isto, nakalemljenim partizanima) – maknimo se od iz '41. i '45. kao da te rasprave vodimo zato što nam je dosadno, a ne zato što s raznoraznih pozornica politički aktivne osobe jasno promoviraju ustašluk.

Em se ustraje na logici 'može li se od njega išta drugo očekivati', kao da se pojavljivanje ovog (najnovijeg) videa, nekog budućeg videa, teksta, fotografije ili ponešto pažljivije upakirane izjave – nedovoljno nekorektne za direktno prozivanje, ali sasvim dovoljno jasne za pobornike i pobornice – može koristiti kao razlog da se o tome ne raspravlja, da se nad time zgraža i da se protiv toga aktivno ne djeluje. Normalizacija takvih (polu)fašistoidnih provala i jest  cilj ovakvih vlada. Pasivizacija i osjećaj da je stanje nepromjenjivo, šteta učinjena i da je 'sada to samo tako', uostalom, i jest ono što žele i nešto protiv čega se treba boriti, a ne se miriti s tim.

Ima tu i brojnih vrlih reformatora i reformatorica, kojima je jasno da 'ćemo propasti ako se ne okrenemo pitanjima gospodarstva', kao da se tim 'pitanjima gospodarstva' nitko trenutno ne bavi. To što se političke opcije bave 'pitanjima gospodarstva' na razini suludo lošega – to ne znači da se njime ne bave. To samo znači da većina građana i građanki ove zemlje od njihova bavljenja nema apsolutno nikakve koristi. Planirana rasprodaja (nedavno zamijenjena riječju 'aktivacija') državne imovine, u potpunosti suluda 'fali ti jedan papir' birokracija, poticanje nesigurnih oblika rada i slično itekako jest 'bavljenje gospodarstvom'. Kritiziranje takvog načina 'okretanja ekonomskim temama' ni na koji se način ne ugrožava kritiziranjem filoustaških pojava i njihovog utjelovljenja u strukturama vlasti. Štoviše, baš kao što je njihov proces paralelan, treba biti i kritika.

U onom gore, na početku (zamišljenom) razgovoru dviju osoba ona koja govori 'dosta više s tim Hasanbegovićem' ne kreće od ideje da podržava hasanbegoviće zato što domovinu piše s velikim D, no nema nikakvih problema sa sve većim brojem onih koji to pišu.

Dosta je takvoj osobi tih radikalnih stavova 'i sa jedne i sa druge strane' (jer sve to 'ničem ne služi'), nema ništa ni protiv Srba (iako zna tko je i kako i zašto započeo s tim ratom, ali zapravo joj je i 'dosta i te priče'), okej su joj i pederi i lezbe (iako joj nije baš pretjerano jasno 'zašto i dalje svake godine paradiraju'), zalaže se za prava žena (iako se ne bi nazvala feministkinjom 'jer to je ipak pretjerano'), o Crkvi ima loše mišljenje, ali su joj vjernici okej (a u pitanjima o ignoriranju Ustavom propisane sekularnosti u RH ne bi baš ulazila), misli, jasno, da bi ljudi trebali biti plaćeni za svoj rad (no, ne zanima je pretjerano na što nam liče zakoni), ne zabrinjavaju je pretjerano najave da će po kuk ići u Švicarsku (jer joj i tako još ne treba) i tako dalje i tako dalje. Ukratko – takva bi osoba silno htjela promjene, ali pod uvjetom da sve ostane isto.

Ovo je tekst pa je ta osoba kao zamišljena, a zapravo nije. Štoviše, vrlo je stvarna. Ona je u tolikoj mjeri stvarna da je danas Božo Petrov potpredsjednik Vlade, a Tihomir Orešković premijer.

Takvih je osoba puna Hrvatska.

A s druge strane, mi naporni i mi dosadne, stalno nešto kmečimo. Izvoljevamo. Pa hoćemo ljudska prava, pa hoćemo radnička prava, pa hoćemo antifašizam, pa hoćemo ovo, pa hoćemo ono. Nikad nama nije dosta – a nije ni njima dobro i tim više što mi sad to hoćemo.

Takve se osobe ne mogu se odlučiti jesu li im ti hukači i bukači, kako ih je Branimir Glavaš nazvao (dok nam je pokazivao srednji prst dok smo prosvjedovali pred Saborom), više dosadni ili naporni.

Takve osobe značajno više uzrujava što mi, eto, govorimo što je to točno što hoćemo i što je to točno što nećemo, dok oni samo čekaju da sve to već napokon jednom postane prošlost. U njoj se, naime, puno bolje snalaze.

I onda tako takvi, samo svako toliko, za očuvanje svog duševnog mira samo žele da i mi ušutimo, da prestanemo biti tako... dosadni.

Međutim, jedino je onda rješenje za ovu smijeh-kroz-suze državu da hukačice i bukači nastave i hučiti i bučiti i koliko god bili naporni i naporne da ne odustaju i da ne ušute.

Ovima koji jednakom brzinom stave ruku preko očiju da ne vide kako je drugi podiže da nam pokaže 'koliki su kukuruzi narasli' baš će, kao i hukačicama i bukačima, na kraju biti jednako drago što nisu odustali.

Tagovi: božo petrov, branimir glavaš, hrvatska, ministarstvo kulture, most, vlada rh, zlatko hasanbegović

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM