Sa stavom

28.11.2016. 08:44:15 - Tea Schmidichen

liječila se vibratorom

Kratka povijest ženske histerije

Liječenje histerije hipnozom

Liječenje histerije hipnozom (Foto: Wikimedia)

Termin histerija skovan je još u starogrčko doba, a izveden je iz grčke riječi za maternicu – hystera. Do kraja 19. stoljeća, histerijom su se nazivale specifično ženske bolesti koje su se vezivale uz tzv. lutajuću maternicu. Takva se maternica slobodno kretala po abdomenu uzrokujući pritom različite probleme kod žena poput nesvjestice, malaksalosti ili gubitka govora i vida. Sindrom lutajuće maternice u grčko se doba liječio učestalom trudnoćom i seksom, a općenito se maternicu smatralo ženskom, intimnijom verzijom Ahilove pete. Također, grčki liječnici/ce vjerovali/e su da je privlače ugodni mirisi te su takvu, odlutalu, maternicu mamili natrag na njezino mjesto upravo lijepim mirisima. Iz teorije o lutajućoj maternici nastala je bolest histerije koja se isključivo vezala uz žene, a praksa liječenja mirisima nastavila se i u 19. stoljeću kada su liječnici/ce žene oboljele od histerije pokušali/e liječiti mirisnim solima, a onda i hipnozom, snažnim mlazovima vode te, naposljetku, i vibratorima. Promjena je došla sa Sigmundom Freudom koji je zaključio da i muškarci mogu biti histerični te da takvi poremećaji dolaze iz mozga, a ne iz maternice.

Načini na koje se histerija liječila kroz povijest osobito su zanimljivi. Od bizarnih liječničkih savjeta koji uključuju kihanje do tzv. "masaža zdjelice", svijet je na sve načine pokušao pomoći napaćenim ženama koje boluju od histerije. U 2. stoljeću rimski liječnik Galen uzrokom histerije smatrao je seksualnu neispunjenost žena. To se, dakako, liječilo čestim spolnim odnosima, no problem se pojavio s udovicama i neudanim ženama. Tu je liječnicima/cama priskočila u pomoć masaža zdjelice, odnosno genitalija kojom su žene dovodili/e do orgazma vjerujući da će ih to izliječiti. Iz takvih praksi u 19. je stoljeću proizašao izum vibratora koji je kasnije zadužio žene diljem svijeta koristeći se nevezano o svojoj prvotnoj namjeni. Prvi su vibratori bili parni, a s napretkom tehnologije, i oni su postajali sve kompaktniji i mobilniji. Početkom 20. stoljeća žene se poticalo na korištenje vibratora te su postali cjenovno pristupačni, a časopisi za žene su obećavali pomlađivanje korištenjem samo tog aparata. Histeriju se liječilo i hipnozom, i to posebice krajem 19. stoljeća kada se uzrok histerije počeo pomicati s maternice na mozak i traume iz djetinjstva. Važno je napomenuti da je histerija (histerična neuroza) kao psihička bolest postojala u dijagnostičkom priručniku za duševne poremećaje DSM sve do 1980. godine.  

Ono što se nekad nazivalo histerijom danas se smatra širokim spektrom psihičkih poremećaja – od anksioznosti i napadaja panike pa sve do PTSP-a i shizofrenije. Također, pojedini se aspekti nekadašnjih histeričnih napadaja danas smatraju normalnim dijelom ženske seksualnosti, poput pojačanog libida, erotskih fantazija i vaginalne lubrikacije. Viktorijansko doba, kako se većina 19. stoljeća nazivala u Velikoj Britaniji, sa sobom je nosilo mnoge križeve koje su žene morale nositi na svojim leđima. U tom smislu postojao je ideal savršene žene, tzv. "anđela u kući" koja se brinula za dom i djecu, bila čedna i pokorna, bez prevelikih izljeva emocija te stoga ne čudi da je svaka žena koja se odmaknula od takvog ideala bila prozvana histeričnom.

Prikazi histeričnih žena javljali su se i u književnosti 19. stoljeća. Prva histerična žena u povijesti književnosti bila je Emma Bovary, protagonistkinja romana Gospođa Bovary. Uslijedili su i likovi Ane Karenjine u istoimenom romanu, Berthe Mason u romanu Jane Eyre, te likovi Mine Harker i Lucy Westenra u romanu Dracula. Uz histerične žene uvijek se vezao grijeh neke vrste te tako Emma Bovary i Ana Karenjina dijele boljku pretjerane samosvijesti i nezadovoljstva u odnosu koje je proizašlo iz seksualne represije. Obje ih je to dovelo do bračne nevjere i naposljetku jednake sudbine: samoubojstva. Bertha Mason je Kreolka čime je odmah definirana kao druga i drugačija. Svoje je "ludilo" naslijedila od majke, a većinu odraslog života provela je zaključana na tavanu kako ne bi ometala supruga kada se umoran i želja mira vrati s putovanja. I Bertha Mason, kao i Emma i Ana, svoje ludilo završava smrću. Mina Harker i Lucy Westenra eksplicitan su primjer viktorijanskih normi o čednosti. Naime, one su prikazane kao čiste, nevine žene koje su iskvarene i pretvorene u vampirice vođene svojom seksualnošću. Na taj se tekst može gledati kao na viziju onoga što se dogodi kada su žene podvrgnute patrijarhalnoj opresiji 19. stoljeća koja im nije dala da se izraze seksualno ili na bilo koji drugi način. U okvirima praksi 19. stoljeća takve žene zatim postaju histerične te doslovno "povampire".  

Primjeri iz književnosti važni su za razumijevanje histerije zbog toga što oni predstavljaju odnos društva prema toj bolesti. U navedenim je primjerima znakovito da su sve histerične žene tragično završile osim Mine Harker koja je oslobođena od vampirizma zahvaljujući skupini hrabrih muškaraca kojima je životna misija spasiti Mininu čednost. Takav odnos prema ženama koje ne spadaju u kategoriju "anđela u kući" predstavlja ondašnji pogled društva i kulture prema onim ženama koje su se odbijale ukalupiti u rigidne norme viktorijanskog doba. Dakle, prema njima se odnosilo kao prema psihičkim bolesnicama koje se trebaju zatvoriti u mentalne ustanove. Ovakvo razmišljanje održalo se i u 20. stoljeću, a poražavajuće je što je histerija kao psihički poremećaj postojala sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, histerija je zadržana u kolektivnoj svijesti naroda te se žene se i dalje naziva histeričnima ukoliko nisu uvijek mirne i staložene. Stavovi o ženama kao tihima i pokornima polako se razbijaju, ali svijest o histeričnim ženama i dalje je vrlo prisutna. 

Tagovi: bolest, histerija, psihička bolest, sigmund freud, viktorijansko doba, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM