Sa stavom

Što bi Rob Riemen rekao o TradFestu?

Vječni fašizam između (neo)konzervativizma, neoliberalnog kapitalizma i povijesnog revizionizma

Vječni fašizam između (neo)konzervativizma, neoliberalnog kapitalizma i povijesnog  revizionizma

Prijetnja reproduktivnim i svim ostalim pravima žena, ignorirani ustaški derneci, ZDS ploče, zastave i povici, licemjerje i šutnja vladajućih, ljudi koji bježe od rata i guše se nagurani u kombijima na hrvatskim cestama, fašističke izjave ministara i tajnika, institucionalno nasilje na Sveučilištu i fakultetu gdje radim, javna televizija u službi indoktrinacije i klerikalizacije, neumitnost kapitalizma i puzećeg fašizma, jebeni šoping centri i zvončići koji zvone cijelu noć… To su samo neke recentne “pojave” u društvu u kojemu dočekujemo kraj ove godine – i to samo one koje se odnose na lokalne prilike… O globalnom raspadu svega ljudskog ne mogu ni razmišljati.

Gledajući snimke s nedavnog TradFesta obratila sam pažnju i na publiku – posebno na “cijenjene uzvanike/ce”. Među njima se našlo nekoliko ministara sa suprugama, predsjednik i tajnik uprave Hrvatskih pošta, Nino Raspudić, ali i Marko Alerić (jedan od prodekana u spornoj od Borasa postavljenoj upravi Filozofskog fakulteta), te nekolicina renomiranih poduzetnika… Uz govornike, ovo je bila vrlo reprezentativna hrvatska elitna skupina – konzervativni političari, katolički/nihilistički intelektualci, akademski pobornici povratka “tradicionalnim kršćanskim vrijednostima”, predstavnici privatiziranog i privatnog poslovnog sektora, visoki i niži kler, povjesničari-revizionisti… TradFest je u svom zadnjem danu, cjelokupnom posvećenom Alojziju Stepincu, spojio katoličku crkvu, kapital, neokonzervativnu mizoginiju,  fašizam/ustaštvo i povijesni revizionizam kao “krunu” festivala koji staje u obranu neprolaznih, trajnih vrijednosti okarakteriziranih kao “prokušane” te stoga neupitne. Čitajući potom Stepinčeve okružnice, propovijedi, poruke, govore i nagovore – marljivo arhivirane na mrežnoj stranici “Stepinac nam govori” – od Okružnog pisma nadbiskupa protiv pobačaja (bijele kuge) upravljenog liječnicima (10. siječnja 1940.) do Okružnice kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske (28. travnja 1941.), bilo mi je jasno kako je taj zadnji dan baš “prikladno” zaokružio ovo domaće neokon-klerofašističke okupljanje.

Uzela sam opet u ruke knjigu/esej Roba Riemena “Vječiti povratak fašizma” (TIM press, 2011.). Ta nevelika knjiga nizozemskog filozofa i esejiste bavi se analizom europskog društva u kojemu evidentno jača desni populizam i fašizam. Esej započinje ulomkom iz Camusove “Kuge” u kojemu liječnik pronalazi crknutog štakora i potom svakoga dana sve više, te je “svatko s imalo zdravog razuma i pozna­vanja situacije znao da je opet izbila kuga, ali se svejedno ta očita činjenica kolektivno poricala”. Metafora je očita, a i sâm Camus je izjavio da je “Kuga” roman o fašizmu koji nije nestao okončanjem rata i koji sada možemo okarakterizirati kao politizaciju duhovnog sklopa zlobno­ga čovjeka mase”.

Morala sam se sjetiti ove knjige, nakon što sam ne znam koliko puta ovih dana čula predsjednicu i premijera kako “precizno i jasno” govore “kako u Hrvatskoj ne postoji ustažizacija”. Riemen govori upravo o nastojanju vladajućih elita da poreknu istinu i upozorava na političke i medijske spinove koje vlasti upotrebljavaju kako problemima ne bi morale dati pravo ime. Naime ako problem ima ime – više se ne može zanijekati njegovo postojanje.

“Danas se ta ‘bolest’ pokušava nazvati mnogim imenima: desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam… no koliko god joj mijenjali ime, ona je u svojoj srži ipak obični stari fašizam”, piše. Riemen današnje zapadno društvo opisuje kao nihilističko masovno društvo u kojemu propadaju univerzalne vrijednosti, dapače vrijednosti ne smiju postojati ukoliko čovjek u njih mora uložiti napor. “Iako kaže da želi slobodu, masovni se čovjek boji slobode jer je naučen biti potpuno prilagođen masi… U takvom nihilističkom društvu politika postaje stvar demagoga koji jedino žele održati i proširiti svoju moć i vlast”. Najutjecajniju ulogu u kapitalističkoj demokraciji sada igraju nihilistički i konzervativni “intelektualci” te poslovna elita. Na cjedilu čovjeka ostavlja i politička elita – i lijeva i desna. Zbog takvih elita ljudi postaju ljudi mase, a identitet pronalaze u ulozi klijenta, birača, gledatelja ili osobe koja služi novcu. Tako se ne može postati slobodan i odgovoran čovjek. Kada se u tu kulturu potrošnje i kiča umiješa populizam s velikom dozom nacionalizma, osjećaja srdžbe i mržnje, lice fašizma izlazi na vidjelo.

Na ovu temu me ponukalo i nedavno pitanje koje je mladi čitatelj iz Australije (zbunjen porukama koje je slao australski premijer iz Liberalne stranke Tony Abbot), postavio na www.quora.com: “Odnose li se pojmovi neoliberalizam, neokonzervativizam i neofašizam na istu pojavu? Ako ne, u čemu je razlika?”

Doista, u čemu je razlika?

Kako bih pokušala posložiti povezanost neokonzervativizma, neoliberalizma i fašizma u domaćoj verziji, poslužit ću se tekstomNeoliberalism is a species of fascism’ (“Neoliberalizam je vrsta fašizma”), koji je u srpnju ove godine bio objavljen za Defend Democracy (prenio OffGuardian) u kojemu Manuela Cadelli, predsjednica belgijske podružnice International Magistrates’ Union, razlaže tvrdnju da je neoliberalizam oblik fašizma. Poput Riemera, i ona se zalaže za jasno imenovanje:

“Vrijeme retoričke rezerviranosti je gotovo. Stvari treba nazvati pravim imenom kako bismo učinili mogućom koordiniranu demokratsku reakciju, prije svega u javnim servisima”, kaže Cadelli. “Tvrdim da je neoliberalizam vrsta fašizma jer je ekonomija potčinila ne samo vlade demokratskih zemalja već i svaki aspekt naše misli”.

Društvo je na raspolaganju financijskom gospodaru koji ga tretira kao svog potčinjenog potpuno zanemarujući svako javno dobro. Mjere štednje kojima dirigira financijski sektor zamijenile su politiku/e i imaju prednost ispred bilo kojeg javnog cilja. Financijska ortodoksija se uključuje u državne dokumente i ustave, a pojam javnog sektora izložen je izrugivanju. Vjerujem da i u drugim društvima postoje ekvivalenti za naš specifičan izraz “uhljebi”. Cadelli vidi fašizam onako kako ga definiraju mnogi suvremeni filozofi i teoretičari – kao “ur-fašizam”, “puzajući fašizam” – onako kako to u svojoj knjizi objašnjava Rieman. Ukratko, fašizam je rezultat odricanja od vizija i stvarnih politika političkih stranaka, intelektualaca koji njeguju nihilizam, poslovnog svijeta koji generira pohlepu za novcem i masovnih medija kojima također upravlja novac u čiju “slavu” proizvode niske strasti.

“Fašizam može biti definiran kao potčinjenost svakog elementa društva/države totalitarnoj i nihilističkoj ideologiji… To omogućava napuštanje univerzalizma i najočitijih humanističkih vrijednosti: solidarnosti, integracije i poštovanja svih ljudi i svih razlika”.

Cadelli navodi neke od značajki ove “vrste fašizma”, a u nastavku teksta pokušat ću ih ilustrirati primjerima istupa nekih od aktera hrvatske neokonzervativne scene.

1. Kult evaluacije i socijaldarvinizma: Car je gol – i fašist je!  (Luka Popov)

Margaret Thatcher je još 1985. rekla da neoliberalni kapitalizam “nema alternative”. Sve drugo je utopija, neracionalnost i regresija, a poviješću upravlja “nužnost”. Luka Popov,  jedan od naših najprepoznatljivijih predvodnika neokonzervativizma zaziva upravo “hrvatsku Margaret Thatcher”. Ovaj katolički intelektualac, znanstvenik i teolog-apologet veliki je pobornik “tržišnog gospodarstva” (kapitalizma, dakle) kao (pazi sad!) “najučinkovitijeg sredstva u borbi protiv siromaštva i socijalne obespravljenosti”. U svojim istupima Popov ističe povezanost kapitalizma i kršćanstva, a njegova agenda se vrti oko promicanja judeo-kršćanskih vrijednosti kao “stupova zapadne civilizacije”. U njegovom diskursu možemo najbolje pratiti manipulaciju idejama i pojmovima – samodopadno se poziva na kršćansku apologetiku kao doktrinu “zdravog razuma”, dok zapravo potpuno neargumentirano brani kršćanstvo i kršćansku praksu s jedne strane, a kapitalizam i socijalni darvinizam s druge strane – kao dane nužnosti. Kršćanska apologetika ima i agendu koja se često izostavlja u definicijama, a koja se prakticira od kad je vjere i klera – to je demonstracija navodne superiornosti kršćanstva spram dugih religija, što je opet povezano sa “socijaldarvinizmom” koji je u osnovi opravdavao društvene nejednakosti, prije svega među rasama i spolovima – (prepoznajemo značajke fašističke ideologije).

Socijaldarvinizam je i ideologija kapitalističke “neumoljive borbe” koja nema milosti za one slabe. Svaka humanistička premisa tako je diskvalificirana i obezvrijeđena jer, potpuno paradoksalno, neoliberalizam uzima monopol nad “razumom” i “realnošću” pozivajući se na biološku i povijesnu neumitnost. Cijeli taj diskurs je nasilan, ako ni zbog čega drugog, onda zbog bujice dvostrukih poruka koje neprestano odašilje. Jedno od polja u kojemu možemo pratit ovaj nestanak humanističke premise povjerenja, kreativnosti i kritičkog razmišljanja, i njezinu zamjenu evaluacijom, birokracijom, indikatorima i menadžmentom – je ono što se događa s obrazovanjem u Hrvatskoj na svim razinama. Ovu točku ću zaključiti nedavnom objavom Popova na Facebooku u kojoj čestita kolegi Matku Glunčiću –  državnom tajniku u Ministarstvu znanosti i obrazovanja – na hrabrosti na fašističkoj izjavi – pred kamerama!

Luka Popov

December 11 at 6:57pm ·

Izjava doc. Glunčića krajnje je politički nekorektna. Ali je u isto vrijeme i istinita. Što je dakle važnije, govoriti istinu ili biti politički korektan? Ovisi koga pitate. A kolegi Matku mogu samo čestitati na hrabrosti – sve je manje onih koji su danas spremni reći “car je gol”. I to pred kamerama.

E pa, car JE gol – kapitalist kojemu smetaju “slabiji” je (da parafraziram Riemena) – obični stari fašist!

2. Zanemarivanje prava i pravde: Jadi političara-katolika (Davor Ivo Stier)

Neokonzervativci, a posebno političari tog “svjetonazora” imaju veliki problem, a taj je da se njihovi “prirodni zakoni” i “prokušane vrijednosti” poprilično razlikuju i sukobljavaju sa civilizacijskim tekovinama upisanim u zakone i akte demokratskih država, a i u međunarodne dokumente. Štoviše, demokratski donešeni zakoni predstavljaju im prepreku u ostvarivanju ciljeva. Slušajući ih, anarhistkinja u meni ušuti, a probudi se legalistkinja koja gorljivo brani pravnu državu i političku korektnost.

Njihova je agenda proizvodnja normativa koji se kose s parlamentarno donešenim zakonima i kompromitiraju demokratsku zakonsku zaštitu. Stoga im trebaju ljudi na vrhu političke piramide – drugim rječima u demokratski izabranoj vlasti – koji su u poziciji da mijenjaju te “militantno sekularne” i “neprirodne” zakone i akte. Ili, recimo, Ustav.

S ovom su Vladom očito dobili svoje ljude na ključnim mjestima, pa je tako novi dopredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier bio jedan od uvodnih govornika rečenog festa. Najavljujući ga, Vice Batarelo ga je otvoreno pozvao da implementira ideje i vrijednosti koje dijele u hrvatski politički život.

Stier nije spominjao pobačaj – temu koja je bila u fokusu cijelog događanja – premda je poznato da je bio jedan od podržavatelja i sudionika tzv. “Hoda za život”. No, zakukao je kako je teško političaru-kršćaninu (tj. njemu), jer postoje eto ti neki zakoni koji nisu u skladu s kršćanskim naukom:

“Svjestan sam da se ova konferencija odvija u specifičnom društvenom ozračju. U prvom redu želim konstatirati kako u trenutku kada primjećujemo rast populizma i radikalizma u mnogim dijelovima Europe, hrvatski su građani izabrali političku opciju koja se jasno opredijelila protiv takvih pojava. U tom i takvom društvu u kojemu je dijalog vrlina, važno je javno iskazati koje su to vrijednosti za koje se kao kršćani zauzimamo, bez namjere da ih bilo kome silom namećemo, ali isto tako bez straha od stereotipnih napada na ideje koje se temelje na kršćanskoj antropologiji, odnosno na kršćanskom pogledu na ljudsku osobu, obitelj i društvo. Takva zadaća nije jednostavna, jer kršćanin u javnom prostoru, posebice u političkom životu, mora ostati vjeran svojim načelima, ali isto tako mora učinkovito djelovati u pluralnom i složenom društvu u kojem postoje i zakoni koji nisu uvijek u skladu s prirodnim zakonima, pa onda niti s kršćanskim naukom”.

3.  Ideal sigurnosti  – Prijetnje s Istoka i s Juga (Kolinda Grabar-Kitarović)

Prema ostatku Stierova govora, čini se kako su mu uzori Sveti Pavao, blaženi Ivan Mertz i jedan od “očeva ujedinjene Europe” Konrad Adenauer – prvi postratni njemački kancelar i prvi vođa CDU-a, gorljivi zagovornik slobodnog tržišta, katolik i antikomunist koji je “u Londonu 1951. govorio o procesu stvaranja Europe u službi očuvanju zapadnokršćanskih vrijednosti koje daju smisao našem životu“. Adenauer je također bio i predan orijentaciji Zapadu i tržišnoj ekonomiji, ali i pouzdan partner SAD-a. Pod izlikom prijetnje napada od Istočne Njemačke, uveo je Saveznu Republiku Njemačku u NATO i militarizirao zemlju, što je bio jedan od ključnih elemenata koji je Zapadnu Njemačku pretvorio u utjecajnu silu centralne Europe.

Proizvodnja straha od Drugih, prijetnje terorizmom i ratom, uvijek su bile strategije ubrzavanja procesa kršenja svih proklamiranih sloboda i ljudskih prava – tako društvena zaštita biva žrtvovana “idealu sigurnosti” –   ponajprije zaštita dostojanstva i prava onih koji su u startu najobespravljeniji.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović postala je, kako se čini, predvodnica proizvodnje straha u Hrvatskoj, svojim upornim isticanjem potrebe obrane protiv terorizma i demoniziranjem izbjeglica.

Hrvatska verzija ovog ideala zove se “domovinska sigurnost” – a sudeći prema predsjedničinim istupima, ugrožena je kako od izbjeglica, tako i od uvijek opasnih susjeda – kako kaže “s Istoka i s Juga”.

U svojim istupima gotovo isključivo govori o potrebi jačanja obrambene i sigurnosne politike, o investiranju u vojne snage i prilagodbi sigurnosnog aparata prijetnjama koje su sve bliže Europi.  “Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a” rekla je nedavno na panelu u sklopu Međunarodnog sigurnosnog foruma u Halifaxu u Kanadi. 

U ovom času ne mogu smisliti ništa što današnjem svijetu treba manje od NATO-a.

4. Distorzija jezika

Za kraj navodim vrlo kratko još samo ovu bitnu značajku koju navode Cadelli i svi oni koji nastoje definirati i imenovati “vječni fašizam”, a koju ćete, vjerujem, lako prepoznati.

Svaki fašizam, pa tako i neoliberalni kapitalizam imaju svoj Novogovor i komunikacijske strategije koje omogućuju deformiranje stvarnosti. Nejasnoće, floskule, kontradikcije (doublespeak) s kojima smo svakodnevno bombardirani/e imaju za cilj, kao što je to davno rekao George Orwell, suziti raspon misli.

“Je li ti ikad palo napamet, Winstone, da najkasnije do 2050. niti jedno ljudsko biće neće moći razumjeti ovakav razgovor kakav mi sada vodimo?” (Orwell: 1984.)


* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.