Hrvatska će, po svemu sudeći, ponovno uvesti neki oblik obaveznog vojnog roka, koji je suspendirala prije desetak godina. Naime, obavezni vojni rok u Hrvatskoj nikada nije u potpunosti ukinut. On je i dalje inkomponiran u “Zakon o obrani” te traje 6 mjeseci. HDZ ga u Saboru može oživjeti na jednak način kao što ga je i zamrznuo 2008. godine. Iz Ministarstva obrane (MORH), prenose mediji, potvrdili su kako se rade analize i razmatraju ponuđeni modeli reaktiviranja obveznog vojnog roka.
Na pitanje treba li Hrvatskoj, uopće, vojni rok s obzirom na to da je od 2009. godine punopravna članica NATO saveza, prema pisanju medija, iz državnog vrha stalno upozoravaju na vanjske prijetnje, no konkretnog odgovora nema na vidiku. Bilo bi dobro čuti objašnjenje koje su to prijetnje, no i to je, čini se, državna tajna. “Iznose se rješenja koja nemaju nigdje temelje – ni u sadašnjim strateškim i planskim dokumentima koji su još uvijek na snazi, ni u nekim naznakama budućih dokumenata”, piše bivši ministar obrane Ante Kotromanović za Večernji list. Vraća li se onda obavezno služenje iz nekih ideoloških i svjetonazorskih razloga ili postoji konkretna računica što se time dobiva na borbenoj spremnosti? Jer prema ponuđenim objašnjenjima koje stižu od državnog vrha, stječe se dojam da je riječ o manipulaciji javnosti, i to na tjednoj osnovi. Ako zbilja pogledamo u kakvoj se političkoj i sigurnosnoj situaciji Hrvatska nalazi i kakve sve ugroze prijete Hrvatskoj, priča o potrebi vojnog roka jednostavno ne drži vodu. Realna vojna prijetnja za državu u ovom je trenutku minimalna. Također, zemlja je politički i sigurnosno stabilna, te je članica Europske unije i već spomenutog NATO saveza koji obvezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima te uspostavlja sustav zajedničke obrane.
Pitanje obveznog vojnog roka prvorazredno je političko pitanje i odluka o tome mora biti donesena na temelju jasnih analiza i informacija kojih u ovom trenutku nema. Istina, sigurnosni izazovi postoje kao i kod većine drugih zemalja u regiji i svijetu, no oni se prije svega odnose na terorizam, cyber napade itd. Međutim, sve to ne opravdava povratak vojne obveze. Je li onda uvođenje vojnog roka motiviran pokušajem da se određenim firmama i stranačkim simpatizerima te osobama na vlasti namjeste unosni poslovi vezani uz organizacijsku strukturu kao što su šivanje uniformi, obnova zapuštenih vojarni, prehrana i ostalo što bi značilo kanaliziranje javnog novca u privatni džep dok se narod “hrani pričom” o “nacionalnim interesima”? Ili je ovdje riječ o pokušaju militarizacije države. Oba slučaja jednako su loša za hrvatsku budućnost. Da ne spominjemo funkcionalnost predloženog modela od “jednomjesečnog, ljetnog kampa” u kojem bi mladi ročnici naučili – što točno?
Priča o reaktiviranju obveznog vojnog roka, također, dogodila se istovremeno i s formalnim zatiranjem kurikularne reforme, koju je ljetos prosvjedom podržalo više od 40 tisuća građana. Pa je tako vijest da je premijer Plenković smijenio kadar koji je reformu trebao provesti prošla ispod radara javnosti.
“Zemlja koja nije uspjela uvesti ni kurikularnu reformu sada mladima nameće neku vrstu vojnog obrazovanja”, istaknuo je Gordan Bosanac iz CMS-a za Dnevnik.hr dodajući kako mladi u Hrvatskoj danas nemaju kvalitetno obrazovanje u smislu tolerancije i otvorenosti te kako i oni sami smatraju kako im trebaju radna mjesta, a ne vojska.
Oni koji su podržali uvođenje obveznog vojnog roka pozivaju se na istraživanje javnog mijenja o uvođenju obaveznog vojnog roka provedenog 2016. godine u anketi portala EduCentara koji su prenijeli svi vodeći mediji. Prema rezultatima istraživanja 52 posto ispitanika smatra kako treba uvesti obavezni vojni rok jer, prema njihovom mišljenju, on je odličan za stjecanje discipline i radnih navika. Istraživanje na više od 680 ispitanika istaknulo je kako javnost vjeruje kako mladima nedostaje odgojne discipline, kako nemaju poštovanje prema radnoj navici te im je potreban vojni rok kao dobar oblik odgoja. No, je li 680 pojedinaca glas Hrvatske? Govori li 680 pojedinaca u ime više od 4 milijuna stanovnika? Ako ćemo njihove glasove uzeti kao relevantne kako onda te podatke usporediti s onima iz 2006. godine kada je većina mladih odbila vojni rok.
Na to istraživanje podsjetio je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije gostujući u programu N1 Televizije istaknuvši kako su 90-te gotove. ” .. ideja o vojnom roku vraća se jednom godišnje. Krenulo je s predsjednicom i njezinom predizbornom kampanjom, zabrinjavajuće je da je premijer prigrlio. Mi mislimo da je to potpuno štetna i problematična ideja – ideja sijanja straha da nas uvijek može napasti neprijatelj koji nikada ne spava. Ničemu ne služi taj strah. Imao sam priliku razgovarati s ministrom obrane. Stekao sam dojam da je vrlo otvoren za razgovor i nije isključiv. No, moj dojam je da je on ostao zarobljen u 90-ima. Imam problema kada se rat ide romantizirati!”
Kada stavimo na papir ideju o vojnom roku pitanja stalno iskaču sama od sebe. Od enigme nestašice novaca za obrazovanje do financijskih sredstava za vojsku, potom pitanja zašto se ne ulože više u otvaranje novih radnih mjesta? Mediji su se raspisali oko nestašice sezonskih radnika, no nekolicina smatra kako je mladima bolje da umjesto usvajanja radnih navika tijekom ljetnih praznika nauče sastaviti i rastaviti vatreno oružje. Zašto se ne ulaže u civilne udruge, volonterske udruge? U građanski odgoj? Je li potreban mladima “ljetni kamp” u kojem bi glancali pušku ili je potrebno nešto više? Javnost i političke elite zgražavaju se nad time da mladi svakodnevno odlaze izvan države radi egzistencijalnih potreba, demografija je u katastrofalnom stanju – je li onda vojska prioritet? Je li ona rješenje problema?
Uz silna pitanja teško se oduprijeti dojmu da je ovdje riječ čisto o pokušaju militarizacije društva, jer nekakve praktične koristi od jednomjesečnog vojnog roka, pardon ljetnog kampa, nema. Pitanje je samo – hoćemo li to dopustiti? Spoznaja da moje dijete, da vaša djeca jednog dana umjesto znanja što je bruto, a što neto ili zašto svi pričaju o gospodarenju otpadom – znaju baratati vatrenim oružjem poražavajuća je. Hoćemo li se zbog toga osjećati sigurnije? Ja sigurno neću.
