Sa stavom

04.04.2017. 08:00:34 - Vivek Chibber (jacobinmag.com)

Bez radničke klase nema profita

Zašto i dalje govorimo o radničkoj klasi?

Pitanje pred nama je zašto su socijalisti/kinje konstantno fokusirani/e na radničku klasu kao strateški faktor u društvu. Postoji par temeljnih razloga zašto je to tako i mislim da su to vrlo razumni razlozi. Možete razmišljati o tome na jedan način, da je to dijagnoza onoga što je krivo u modernom društvu i na drugi način, da je to prognoza što se treba učiniti da bi se stvari popravile. Oba načina usmjerena su na isti cilj. Pa krenimo s dijagnozom. Dijagnoza se fokusira na one stvari koje su potrebne ljudima da imaju pristojnu šansu za sreću, korektne društvene odnose s drugima- sve stvari koje se uklapaju u ono što nazivamo pravdom i pravednošću. Mnoge su stvari potrebne za ostvarivanje društvene pravde, ali postoje dvije stvari oko kojih se gotovo svi slažu.

Prva je određeni minimum materijalnih dobara. Ljudi ne mogu živjeti poštene živote ako su stalno zabrinuti oko toga imaju li dovoljno za jesti. Ne mogu živjeti pošteni život ako nemaju pristup zdravstvenoj njezi, ili smještaj ili određena materijalna dobra koja im omogućuju odskočnu dasku za postizanje nematerijalnih stvari kao što su kreativnost, ljubav, prijateljstvo. Sve je to teško dostižno ako nemate osnovna dobra, stoga najprije treba imati osigurana ta dobra.

Drugo je autonomija ili sloboda od dominacije. Temeljna ideja je da ako ste pod nečijom čizmom, ako netko dominira vama, postoji uvijek šansa da će se taj autoritet pretvoriti u zlostavljanje.

Nečija dominacija znači da prioriteti po kojima živite nisu vaši prioriteti. To su prioriteti osoba koje imaju moć nad vama. Što znači da nemate pravo na svoj plan, koji god to plan bio.

Stoga, ako u modernom društvu ljudima nedostaju osnovna materijalna dobra i nemaju autonomije, oni/e su podjarmljeni. Štogod oni/e trebali/e, u takvom društvu, pravdu je jako teško postići.

Sukob interesa

Socijalisti/kinje kažu da je kapitalizam društveni sustav koji sistematski oduzima ljudima i materijalna dobra koja im trebaju i njihovu autonomiju. Razlog je jednostavan: kapitalizam se temelji na principu maksimizacije profita- stavlja profit ispred ljudi. Zašto to onemogućuje i autonomiju i pristup materijalnim dobrima? Zato što ljudi u kapitalističkom društvu moraju raditi da bi preživjeli i rade za nekog drugoga. Dok rade za nekog drugog, za poslodavca, prioriteti poslodavca nisu utemeljeni na onom što je dobro za zaposlenike/ice. Oni su utemeljeni na cilju tvrtke da maksimizira profit. Razlog zašto poslodavac mora prioritizirati maksimizaciju profita je taj, ukoliko to ne učini, tvrtka će propasti.  Jedini način opstanka tvrtke je cijeđenje najviše moguće novaca koliko se može izvući iz ekonomskih aktivnosti tako da poslodavac može uzeti taj novac i povećati efikasnost i ostale kompetitivne snage kako bi pobijedio konkurenciju. To je ključan problem: navala i snaga konkurencije potiče kapitaliste da uvijek gledaju konačni ishod. A konačni ishod na kraju bude najštetniji za sve ostale.

Druga strana maksimizacije profita je minimalizacija troškova. Svaka kompanija pokušava održati liniju troškova koju ima kako bi mogla povećati dobit što je više moguće. Ali minimalizacija troškova direktno utječe na živote radnika/ica zato što je njihov prihod, a to je njihova plaća, trošak poslodavca. Minimalizacija troškova znači da svaki poslodavac pokušava što manje plaćati svoje zaposlenike/ice. Što znači da radnička sredstva za život nisu određena time što im je potrebno već s čime se poslodavac može izvući. To je problem broj jedan. Problem broj dva: dok su na poslu, moraju predati svoju autonomiju poslodavcu. Ugovor o rad u biti govori: "Doći ću raditi za tebe. Ti ćeš mi davati novac i dok radim za tebe ja sam pod tvojim autoritetom. Što radim s vremenom, gdje stojim, kuda idem, s kime razgovaram, koliko puta odlazim na WC, gdje gledam, koliko brzo radim, sve to nije na meni. Sve to određuješ ti, poslodavac."

To vrijeme je za većinu ljudi, najveći dio njihovog dana. Rad zauzima dvije-trećine do tri-četvrtine čitavog budnog vremena- što znači da su tri-četvrtine aktivnog života pod kontrolom nekog drugog čiji su interesi u sukobu s vašim interesima. Nedostatak autonomije  na radnom mjestu je često pomiješano s kontrolom poslodavaca i izvan radnog mjesta. U naseljima kompanija ili u gradovima gdje su suci/tkinje i zakonodavci/ke potkupljeni od strane poslodavca, čak i politički autoriteti su u kapitalističkim rukama.  Stoga, zbog oba ova razloga, temeljni preduvjeti za stvaranje pravednog društva potkopani su u samoj strukturi kapitalističkog sustava. 

Tko posjeduje moć

Kako bismo se odmaknuli od takvog društvenog uređenja potrebno je shvatiti kako omogućiti ljudima osnovna sredstva i veću autonomiju. To je bila borba siromašnih od samog rođenja kapitalizma: pokušaji da se uspostave ne-tržišni pristupi ili barem nezavisni pristupi stvarima koje su nužne za pošteni život.

Problem je u tom što svaki put kada su siromašni pokušali zagovarati ili izmoliti osiguravanja tih stvari naišli su na otpor vlastitih poslodavaca.  Na radnom mjestu, ako zatraže veće plaće, ako zatraže veću kontrolu nad radnim mjestom, ako zatraže veću odgovornosti nad odlukama ulaganja, svaki put nailaze na pobunu poslodavaca. Ako zatraže te stvari izvan radnog mjesta sukobljavaju se s poslodavčevom većom društvenom moći. Temeljni problem je neravnomjerna raspodjela moći u kapitalizmu. Poslodavci nemaju samo moć da uspostave svoje planove unutar radnog mjesta nego imaju autoritet i moć da ih uspostave u cijelom društvu, zato što kontroliraju državu sa svojim velikim zagovaračkim resursima i sposobnošću  da potkupe političare. Dokle god kontroliraju ulaganja, kontroliraju stvaranje bogatstva i dohotka u društvu tako da se svi/e moraju cijelo vrijeme brinuti oko toga jesu li oni sretni ili ne.

Radničke mogućnosti

To dovodi do strateškog problema: ako su većini ljudi u kapitalističkom društvu uskraćena osnovna dobra i potreba za društvenom pravdom, i ako su odbijeni svaki puta kada ih zatraže zbog utjecaja kapitalističke klase na politiku, kako ih dobiti? To nas dovodi do drugog faktora nakon dijagnoze: prognoza kako popraviti stvari.

Kako bi većina ljudi imala bolje životne šanse, a politički centri moći im neće to pružiti dobrovoljno, potrebno je to dobiti od njih kroz kompenzaciju moći na strani siromašnih. To je praktičan problem: ako buržoaska i kapitalistička država koja ima moć neće velikodušno dozvoliti siromašnima posjedovanje osnovnih dobra za pristojan život, gdje će se steći moć za dobivanje tih stvari od kapitalista? Odgovor je da se to može postići jedino uzimanjem tih stvari kroz kompenzaciju moći od strane siromašnih. Ovdje dolazimo do strateške i praktičke važnosti radničke klase.

Radnička klasa nije nalik ni jednoj drugoj društvenoj grupi unutar ne-kapitalističkog dijela modernog društva. Koliko god da je osiromašena, podjarmljena i razjedinjena ona je zlatna koka. Ona je izvor profita, zato što bez radnika/ca koji/e svaki dan dolaze na posao i stvaraju profit poslodavcu, princip maksimizacije profita ne može biti proveden. Ono je mrtvo slovo na papiru. Radnici/e stoga imaju mogućnost to iskoristiti: oni drže ključ stvaranja profita koji pokreće cijeli sustav. Kapitalisti imaju moć nad njima ali ako se oni/e odbiju pokoriti njihovim zapovijedima, kapitalisti ostaju s praznom vrećom- bez profita.

Radnici/e su jako važni/e zato jer su oni/e jedini faktor koji ima strukturalno mjesto unutar društva koji može dovesti centre moći na koljena. To je kapacitet koji oni/e posjeduju i u interesu im je korištenje tog kapaciteta. Sve poteškoće koje su ranije navedene, sve otegotne okolnosti koje onemogućuju pravedno društvo najviše utječu upravo na radničku klasu. Ona čini većinski dio modernog društva. Ona je također najsiromašnija, najizloženija svakodnevnim tegobama deprivacije, gubitka autonomije, nesigurnosti, slamajućeg radnog tempa i tjeskobe življenja pod nečijom čizmom. Oni/e su ti koji/e najviše pate pod kapitalizmom te upravo zato, ne samo da imaju kapaciteta već im je i u interesu ujedinjenje i borba za pravednije društvene odnose.

Od margine do centra

Postoji važna implikacija svega ovoga. Mnogi ljudi koji čitaju ovo su na fakultetima patili sjedeći na predavanjima društvenih teorija od posljednjih dvadesetak godina. Među progresivcima/kama i radikalnoj ljevici ključna kategorija u posljednjih dvadeset i pet godina bila je margina: marginalnost, prihvaćanje margine, zagovaranje za marginu, bivanje marginom, ljubav prema margini. Ako je marginalno, dobro je.

Nema ničeg loše u margini ali morate shvatiti ovo: razlog zašto je radnička klasa važna je upravo zato što ona nije marginalna. Morate preboljeti svoju ljubav prema margini ako se želite baviti efektivnom politikom. To ne znači da su ostale ugrožene društvene grupe nebitne, posve suprotno, svi/e koji/e se bore za pravedno društvo trebaju smatrati svaku vrstu opresije i marginalizacije užasno bitnima. Ali shvatite da politika nije samo o moralnom zagovaranju. Radi se i o praktičnom dosezanju moći protiv centara moći u nepravednom svijetu. Radnička klasa je važna zato jer je središnja društvena kategorija i društvena grupa unutar kapitalizma (pored kapitala, naravno). To znači da ju trebamo upravo zbog njezine središnjosti, a ne njezine marginalnosti. Ton političke rasprave se treba mijenjati. Često ćete se zateći u grupnim raspravama o tome bori li se ova grupa za margine, gleda li na marginu i izvlači li marginu. To je super, ako to znači da se brinemo za svaku nepravdu koja postoji u društvu. Ali moramo se zapitati: tko su središnji i glavni igrači/ce u društvu koji/e mogu donijeti promjenu kakvu trebamo? Ne samo u našoj politici nego u našem shvaćanju sustava moramo se odmaknuti od naše opsjednutosti marginama. Moramo početi razmišljati o nukleusu, o jezgri i o samim temeljima modernog društva i sagraditi i uspostaviti moć unutar tih temelja.

Upravo sada, u ovom trenutku, Ljevica je slabija nego ikada na ovom području i razlog zašto je prigrlila marginu je zato što trenutno zauzima to mjesto. Ali samo zato jer ste gurnuti/e na marginu ne znači da ju trebate prigrliti.

Cilj ljevice mora biti shvaćanje kako se maknuti s margine u centar kapitalizma. Zato jer je moć tamo. I dok god ne možete agregirati tu moć i koristiti ju za drugačije ciljeve nećete dobiti onakvo društvo kakvo većina ljudi priželjkuje. Zato se socijalisti/kinje fokusiraju na radničku klasu. 

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić 

Tagovi: autonomija, kapitalizam, marginalizacija, moć, osnovna dobra, političari i političarke, poslodavci, rad, radnička klasa, sloboda, socijalisti

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM