Sa stavom

Iako je navedena u riječniku

Zašto obrnuta opresija jednostavno ne postoji

Zašto obrnuta opresija jednostavno ne postoji

Uobičajeno je mišljenje kako se mi – svi_e mi – koji_e radimo u pokretima za društvenu pravdu suočavamo sa zamjenom teza o obrnutoj opresiji. Čak i među ljudima koji se smatraju “društveno osviještenima”, stalno se pojavljuje ovaj argument.

“Da, crnkinje su lijepe – ali mislim da si htjela reći da su sve žene lijepe” kažu.

“Ali, nije li reći muškarcu da ‘sjedne i umukne’ također seksistički?”, mudruju.

“Ali tako piše u rječniku”, započinju argumentaciju.

A mi – veteranke rata protiv anti-opresije – znamo da je ta bitka unaprijed izgubljena.

Teško je uvjeriti nekoga da je pogrešno shvatio neki koncept kada njegovo/njezino vrlo razumljivo (premda pogrešno) shvaćanje svijeta počiva na neistini u samom pitanju.

A istina jest da obrnuta opresija – kao što su “obrnuti rasizam”, “ženska privilegija” i “cisfobija” – ne može postojati. Jer to ne dopušta sama bît opresije!

Ne mislim da su ljudi koji zagovaraju obrnutu opresiju tvrdoglave neznalice, već mislim da jednostavno griješe. No, tko ih može kriviti? Svi/e imamo internalizirane opresivne ideje i vrijednosti.

Moramo moći oprostiti sami sebi zbog toga, umjesto da se grizemo i kudimo, te trebamo uložiti vrijeme i energiju u rad prema promjeni.

Neki ljudi su naprosto  internalizirali (opresivnu) ideju da je ljudsko iskustvo opresije “fluidno” i “dostupno” svima – i, uhhh, na neki način poželjno?!

I moramo, zaista moramo, oboriti tu ideju.

Pa, krenimo.

Rječnik

Ostavite taj rječnik. Zatvorite web pretraživač. A za vas koji namjeravate kopirati rječničke definicije u komentare prije nego što pročitate ovaj članak – vama baš i nemam što reći. Jednostavno prestanite.

Merriam-Webster vam danas neće pomoći.

Za početak, rječnik je doista banalan izvor u raspravi o kompleksnim temama.

Možete mi pokazati definiciju “biljke” ako želite, no to vas zasigurno ne čini botaničarem/kom. Slično, definicija “rasizma” u važem rječniku, primjerice, ne čini vas sociologom/injom.

Ne kažem da su svi u pokretu za socijalnu pravdu znanstvenici/e – premda, očito, neki/e od nas jesu – no mi koji smo obavili težak posao osvještavanja privilegija i odučavanja socijalizacije imamo informacije od onih najboljih – ne iz rječnika.

Kimberlé Crenshaw nije rječnik. Kao ni Derrick Bell ili Patricia J. Williams ili Mari Matsuda.

Želite jednostavnu, površnu definiciju “rasizma” kako biste potkrijepili svoje gledište? Pogledajte u rječnik. No, ako želite primijeniti Kritičku teoriju rase (Critical race theory) u razgovoru o moći i opresiji, onda potražite najvažnije tekstove gore spomenutih ljudi – ili barem jedan sekundaran izvor.

Rječnik je dobar alat.

Ja koristim rječnik cijelo vrijeme zato što me uvijek zbunjuju “insure” i “ensure” i zato što uvijek želim koristiti “fora” riječi, a ne znam uklapaju li se u kontekst.

Rječnik služi tomu – da vam da kratku i sirovu definiciju s kojom možete dalje raditi.

No, rječnik nema dubinu.

Kada sam bila mlađa koristila sam rječnik kada bi me upitali da govorim o nečemu što sam samo marginalno poznavala, ali sam očajnički željela o tome imati mišljenje: petljala bih oko toga, pokušavala pronaći smisao, dobiti informaciju iz samo jednog paragrafa – ako i to!

To jednostavno ne funkcionira.

Rječnik će vam reći da možete kombinirati crvenu i plavu boju kako biste dobili ljubičastu. No, upitajte vizualnog umjetnika da vam objasni pojam “ljubičasto” – eksplodirat že vam mozak.

Ne mislite li da pojam opresije zaslužuje istu količinu poštovanja?

Osim toga, želim vam odati jednu tajnu u vezi rječnika: rječnik je kao takav opresivno oruđe. Svi izvori koji operiraju jezičnim “pravilima” su opresivni. 

Premda najstariji rječnici potiču iz razdoblja Mezopotamije, prvi engleski rječnik napisao je 1604. tip koji se zvao Robert Cawdrey – bijeli muškarac.

Ne želim vas zamarati s poviješću engleskoga jezika (premda ću sigurno htjeti, ukoliko to želite), pa ću skratiti priču:

Svaku prekretnicu u povijesti engleskih rječnika ostvario je (da, da!) bijeli muškarac  u potrazi za “standardnim jezikom… u smislu nadmoći”, što po meni “opterećuje” jezik.

Zato što je ovo tekst o nepostojanju obrnute opresije, znam da postoje ljudi koji je će zagunđati – “Pa što je to tako problematično s bijelim muškarcima?”.

Citirat ću briljantno objašnjenje Audre Lord zašto upotreba izvora koji je kreirala opresija kako bi objasnila pojam opresije nema nikakvog smisla: “Oruđem gospodara ne može se srušiti kuća gospodara”.

Hijerarhija

Kako bismo bolje shvatili što opresija nije, popričajmo o tome što opresija jest.

Problem s rječničkom definicijom “seksizma”, primjerice, je u tome što seksizam objašnjava kao “predrasudu, stereotipizaciju, diskriminaciju… na temelju spola” ili “nepravedan tretman ljudi zbog njihovog spola”.

No, dobra je stvar što je rječnici počinju shvaćati da se ovaj pojam općenito odnosi na diskriminaciju žena (kada kažem “općenito” ne mislim da je moguć seksizam protiv muškaraca već da seksizam pogađa i trans i rodno varijantne ljude) – te se to odražava i na definicijama.

No, rječnici i mnogi ljudi još uvijek ne prepoznaju da seksizam nije samo predrasuda, stereotipizacija i diskriminacija (premda uključuje i to).

{slika}

Seksizam je oblik opresije

Ako o ovome razmišljamo kao o hijerarhiji, vidjet ćemo da svi ljudi mogu doživjeti stereotipiziranje, predrasudu i diskriminaciju.

Međutim, jedino opresirani ljudi doživljavaju ovo i institucionalno nasilje i sistemsko “brisanje”.

Zato nije moguć seksizam protiv muškaraca [op. prev. kao skupine].

Muškarce možemo stereotipizirati. Možemo imati predrasude o muškarcima. Možemo ih i diskriminirati. I ništa od toga nije u redu! Ali, opresija – zato što je institucionalizirana i sistemska – sasvim je druga razina.

Objasnit ću to vrativši se na svoj tekst o privilegiji mršavosti i izvoru koji sam u tom tekstu koristila.

Opresija je specifičan problem.  Evo četiri razloga – zašto je to tako.

Opresija je sveprožimajuća

Prožima društvene institucije i ukopana je u individualnu svijest.

Ne radi se o tome da je jedna osoba bezobrazna prema drugoj osobi. Ne radi se o tome da neka žena objavi “mizandričnu” šalu na Twitteru. Ne radi se o tome da si jednom vidio/jela kako crni policajac vuče bijelog muškarca naizgled bez razloga.

Radi se o kulturalnoj vrijednosti koja je sistemska te stoga obitava u svakoj pori našeg društva i prakticiraju je (iako često podsvjesno) sve institucije u koje nas uče vjerovati – kao na primjer, rječnici koje su napisali bijeli cis muškarci.

Radi se o stavu koji je toliko duboko ukopan u našu svijest da ga ispoljavamo bez razmišljanja.

Radi se o sili koja nas okružuje i utječe na naše odnose prema samima sebi i prema drugima.

Primjerice, pogledajte što se dogodi kada se “seksistički” našalite s muškarcima. Koliko će se muškaraca pozvati na #NotAllMen? No, ako kažete nešto seksistički o ženama, koliko će muškaraca stati u obranu žena?

Dovraga, koliko će žena stati u obranu žena? A koliko je tek žena kojima će, kada to i učine, reći da “ne mogu podnijeti šalu”?

Ljudi će sudjelovati u seksističkim šalama [op. prev. na račun žena] jer je rašireno kulturalno uvjerenje da se sa ženama smije “ismijavati”.

Opresija je restriktivna

Dakle, strukturalna ograničenja značajno oblikuju prilike neke osobe i shvaćanje mogućnosti koje imaju izvan granica individualne kontrole.

Pogledajte ove primjere muške privilegije, bjelačke privilegije, kršćanske privilegije, heteroseksualne privilegije i privilegije mršavosti.

Ukoliko nemaju pristup ovim privilegijama, životi opresiranih ljudi su ograničeni.

Primjerice, žene će vjerojatno biti odgajane da vjeruju da je njihova vrijednost izravno povezana s njihovom ljepotom – bez obzira koliko su pametne i uspješne, njihovi životi su još uvijek ograničeni na seksualnu privlačnost.

Želite li stvarno odličan primjer načina na koji su životi opresiranih ljudi ograničavajući?

Pogledajte model “iz škole u zatvor” (school-to-prison pipeline), koji je samo jedan od užasnih načina na koje zatvorski kompleksi ograničavaju živote ne-bijelih ljudi.

U međuvremenu, u većini država istospolni parovi još uvijek ne mogu usvojiti djecu, a da prije toga ne moraju dobit sudsko odobrenje – nad čim uopće nemaju nikakvu kontrolu.

U mnogim slučajevima, trans i rodno varijantne osobe ne mogu koristiti javne toalete sigurno i bez ispitivanja. Toliko o restrikcijama!

Mogla bih i dalje nabrajati, ali mislim da je dovoljno, zar ne?

Opresija je hijerarhijska

Dakle, opresija pozicionira jednu grupu kao “bolju” od druge.

Dominantna ili privilegirana grupa ima koristi, često nesvjesno, od obespravljivanja podčinjenih ili “targetiranih” grupa.

Na primjer, kao mršava/vitka osoba, i prema tome netko tko se ne suočava s posramljivanjem debljine, imam znatno bolje izglede u traženju/pronalasku partnera_ice.

Jeste li ikada proučavale/i “osobne oglase” na Craigs List? Ja jesam. Ne sjećam se da sam igdje vidjela “NEKA SE NE JAVLJAJU MRŠAVE/VITKE CURE”. Ali, “No BBW” [Big Beautiful Woman] možete pročitati posvuda. Tako imam koristi od diskriminacije na temelju “debljine”.

Također, ako želite vidjeti kako funkcionira hijerarhija, pogledajte kako kolorizam utječe na ne-bijele zajednice.

Zbog bjelačke supremacije i posljedica kolonizacije, ljudi sa svjetlijom bojom kože se smatraju privlačnijima – zbog čega ih se više povezuje s drugim pozitivnim “značajkama” – kao što su bogatstvo i inteligencija.

Kako bi jedna grupa bila na vrhu, postoje brojne druge koje moraju biti ispod. To je opresija.

Dominantna skupina ima moć da definira stvarnost

To znači da oni održavaju status quo i određuju što je “normalno”, “stvarno” ili “ispravno”.

Sjetimo se ranijeg primjera s rječnikom: kada bijeli muškarac definira granice našeg jezika, to znači da ima kontrolu nad tim aspektom naše stvarnosti.

Još jedan vrlo moćan način definiranja stvarnosti je nedostatak različitih medijskih reprezentacija.

Ako ste dijete s invaliditetom koje gleda televiziju i izloženi ste gotovo isključivo tijelu bez invaliditeta kao normi, što vam to govori o vlastitom životu?

Nadalje, ako muškarci kontroliraju medije (a kontroliraju – preko 95 posto najviših pozicija u medijima zauzimaju muškarci), kakav će onda biti narativ o ženama?

Ako narative o ženama kontroliraju muškarci – to će biti prihvaćeni narativ koji definira stvarnost – ili ono što je “točno”, “normalno”, “stvarno” bivanje ženom (womanhood).

Kada jedna grupa ima priliku definirati naš svijet – to je ogromna količina moći. A moć je naličje opresije.

                                                                                ***

Kada su ljudi koji imaju moć stereotipizirani ili diskriminirani – koliko god to bilo užasno – to nije posljedica podčinjenosti, bez obzira što vam kaže rječnik. Takvi negativni stavovi prema privilegiranim ljudima nisu sveprožimajući, restriktivni ili hijerarhijski.

To znači da neće izgubiti ništa zato što su ih nečije riječi, ponašanje ili uvjerenja povrijedili – niti će im to nanijeti štetu.

A to je velika razlika.

Opresija ne može postojati bez moći koja je podupire.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević