Sa stavom

19.12.2017. 11:06:58 - Biljana Kašić

vidljivo-nevidljive zone utjecaja

Istanbulska konvencija, (teo-)političke obmane, i 'progon' roda

(Foto: Sandra Benčić)

Dugo sam se dvojila oko pisanja komentara vezano uz, sad je već posve jasno, nevoljkost, licemjerje, 'ušućureno' uzmicanje a zapravo odbijanje Vlade Republike Hrvatske da ratificira Istanbulsku konvenciju. Ili, posve precizno, da predloži Saboru Republike Hrvatske da do kraja 2017. godine ratificira ovaj dokument zvaničnog naziva Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kako je premijer u više navrata najavio i obećao, što je razvidno i iz njegova pisanog odgovora upućenog Nilsu Muižnieksu, povjereniku za ljudska prava Vijeća Europe još u travnju ove godine.

Da je obećanje tek privid a privid obećanja sastavnica političkog obraćanja za lokalnu i  međunarodnu uporabu jer simulirajući odgovornost političkih aktera svjesno računa na nečinjenje, pokazalo se ubrzo i u ovom slučaju. Ne samo da obećanje, kao uostalom i javna riječ političara, već viđena politička ispraznica, nikoga ne obvezuje već granicu između privida i svjesne obmane čini rastezljivom političkom omaglinom. U protivnom, kako je moguće objasniti  neobrazloživo uzmicanje da se ratificira ova  Konvencija koje je Hrvatska potpisnica od  2012. godine? Istanbulska konvencija prvi je pravno obvezujući instrument koji "stvara sveobuhvatni pravni okvir i pristup borbi protiv nasilja nad ženama", kako je ondašnji premijer  hrvatske Vlade  suvereno naglasio. Kojim političkim diskursom, kojim alatkama, kojim etičkim argumentima? Ili kojim politikantskim isprikama? Oko čega to premijer sada kalkulira, a oko čega se tu uopće ima kalkulirati? Osim, ako nisu posrijedi neke vidljivo-nevidljive zone utjecaja koje na primjeru ratifikacije ove Konvencije zapravo egzerciraju moć nad premijerom, prokazujući time minornost njegove stvarne političke moći. Moguće da je nevjerodostojnost njegove javne geste u ovome slučaju upravo posljedica  tog pritiska. Ako je tomu tako, tim prije nema nikakve isprike, kao što nema nikakvih olakšica niti isprika za sve prethodne vlade koje, iako su mogle ratificirati Konvenciju, nisu. Ipak, suomjeravanje odgovornosti na ovaj način dio je iste matrice omagljivanja, stoga se time ne želim baviti.

Dvojila  sam se oko komentiranja svega što se s Konvencijom u proteklih godinu dana zbivalo ne iz razloga je li se treba oglasiti niti kako se pozicionirati, a još manje kako kreirati argumentaciju oko važnosti  ratifikacije ovog iznimno značajnog dokumenta. Uostalom, to su  dosad, uz rijetke žene i muškarce iz političke nomenklature, više puta pokazale  mnoge aktivistkinje i poneki aktivisti s feminističke civilne scene kao i one organizacije i  autonomne sigurne kuće koje znaju do koje su mjere implikacije odlaganja ratifikacije Istanbulske konvencije pogubne po živote žena i njihove djece, te koliko je pravo na život bez nasilja u obitelji onaj  nužni minimum za dostojanstveno življenje svakog ljudskog bića.  I to različitim tipovima akcija, pritiskom, peticijama, javnim istupima u feminističkim portalima i mainstream medijima, prosvjedima, radikalnim intervencijama u javnom prostoru. Posljednja  akcija, performans Sluškinjina priča koji se ovih dana, prema predlošku znakovitog distopijskog romana The Handmaid's Tale iz 1985. godine kanadske spisateljice Margaret Atwood, izvodio  u Splitu i Zagrebu pred sabornicama moći,  zornije negoli  ikakva analitička argumentacijska alatka pokazuje do koje mjere može dosegnuti besramnost političke moći. Kao, i na koje sve  načine  sprega naloga teonimije i totalitarnog ustrojstva može  opredmetiti,  porobiti te mizogino repetitivnim obrascima izvlastiti ženu od svih njezinih izbora: osobnih, reproduktivnih, epistemoloških, građanskih, svjetonazorskih, etičkih. Štoviše, do koje je mjere, u ime samovlašćujućeg ćudoređa, moguć sunovrat žena i društva zajedno, ili društva preko upotrebe žena i njihovih tijela, totalitarnim nadzorom i totalitarnim ustrojem institucionaliziran put dozvole kojim se žensko biće valja 'ustrojiti', poslušno opslužujući regulativni poredak mogućeg distopijskog scenarija. Preciznije, fantazmagorije oličene u  totalitarnom (u)stroju obespravljenih i ušutkanih žena koje onkraj svojih žudnji i odluka besprizivno ispunjavaju naloge gospodara, kao što to u spomenutom romanu čini sluškinja Offred. Romanu koji, prema riječima same autorice, pripada spekulativnoj fikciji i to upravo zbog moguće bliskosti sa scenarijem u zbiljskom životu jer, kako je Atwood u nedavnom intervju  objavljenom u američkom glasilu The New Yorker, sa stanovitom zebnjom izjavila, žene su, čini se, ponovno stavljene u poziciju u kojoj bi njihova teško izborena  prava mogla postati tek  proizvoljna ili uvjetna,  štoviše uvjetovana.

Je li scenarij poslušnosti onaj poželjni i priželjkujući, jedini pravoćudni odgovor na ignoranciju Istanbulske konvencije od strane hrvatske vlade, dok se u kakofoniji neprilične izvedbe jednoglasja proturodnog bluda priprema teren za dokidanje prava po spolnoj/rodnoj osnovi, pitanje je koje izaziva zebnju i zabrinutost,  no prije svega  jednu neizrecivu nelagodu.  Moja dvojba kako reagirati ticala se svakojakih nelagoda, od ljudskih, feminističkih do onih  epistemoloških zbog implicitne nemogućnosti djelovanja koju gorespomenuta kakofonija proizvodi i pojačava s tendencijom da upornim ponavljanjem tobožnjih (samoproglašenih) istina zacementira prostor (raz)govora, a kamoli razgovijetanja teorijske argumentacije koju ontologija roda sadrži. Kako djelovati, a ne sudjelovati u susramlju (odličan termin posuđen od novinara Gordana Duhačeka, op.B.K.) oko ignoriranja kompleksnih teorijskih analiza i epistemoloških promišljanja na ovu temu olakom  redukcijom argumentacije koja uspostavlja nadmoć spolne norme i normalnost spolne razlike, pitam se. Kako u atmosferi instaliranja obiteljskog ćudoređa i pravoćudnih naloga o spolnom postupanju koji ispražnjeni politički narativ de facto opunomoćuje i povlašćuje u svrhu pokoravanja i služenju istom, uopće zapodjenuti ikakav smislen govor o rodnoj jednakosti, vrednotama i teorijskim izvedenicama koje iz nje proizlaze? S rodnom jednakošću i idejama koje ona pronosi, valja reći, živimo već dva stoljeća i zahvaljujući njima, mnogi/e od nas osjećamo se  jednakovrijednim, slobodnim i dostojanstvenim ljudskim bićima, odnosno bićima s jednakopravnim šansama.

Bijeda inscenirane poslušnosti tim je veća što diktat ne proizlazi iz moćne pozicije ideološkog diskursa političkog aktera na vlasti već se proizvodi putem 'pobočnih', u althusserovskom smislu interpelacijskih alatki bučnih braniča i zaštitnika/ca samouspostavljenog spolnog glosarija, s tendencijom da se prelije na svaku javnu politiku o rodnoj ravnopravnosti ili obrazovanju, svejedno, na svaki zakon,  na svaku konvenciju.  S obzirom da se naturalizacija spolne razlike javlja kao besprizivni imperativ upokoravanja drukčije pozicije, drukčijeg diskursa, drukčijeg ideološkog ili teorijskog polazišta, kružeći oko Vlade koja, gle ironije, svoje ustrojstvo temelji na polugama europske rodno osviještene politike i dokumentima koji ju utemeljuju, nastalim zahvaljujući feminističkim naporima u polju jurisdikcije i   međunarodne sudske prakse, 'neoideološka' opsjena transformira se u zbunjujući politički oksimoron. Jer zašto ne  ratificirati  Istanbulsku  konvenciju (inače, fokusiranu prije svega na potporu ženama žrtvama nasilja, op.), pod izlikom 'problematične' upotrebe rodnog pojmovlja, u državi u kojoj su zakonski priznata prava i obveze koje proizlaze iz rodno osviještene politike (gender mainstreaming-a) ženama, muškarcima i drugim  spolnim/rodnim  bićima, u državi u kojoj su odredbe o rodnoj ravnopravnosti sadržane u više zakona i dokumenata nacionalne politike te uspostavljeni strukturni mehanizmi, odbori i tijela  za provedbu rodne ravnopravnosti?

Usporedo s feminističkom izvedbom Sluškinjine priče u nas, na tragu nametnutog,  metaideološkog diskursa oko Istanbulske konvencije razvijala sam drugi distopijski scenarij. Predložak mu je bio razaznati učinke onoga što stoji iza nakane projektanata stopiranja  ratifikacije Istanbulske konvencije, a to je 'progon' roda i njemu supripadnih inačica.  Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, od 7. travnja 2011. godine, zahtijevan je tekst za analizu, no ono što se na prvoj razini da iščitati jest kompleksnost pristupa nasilju nad ženama u poveznici s iznimno jasnom pravnom argumentacijom te prijedlozima strukturnih mjera potpore za žene žrtve nasilja, a što je potkrijepljeno objašnjavajućim naputcima koji se tiču  ključnih pojmova, politika i slučaja iz europske sudske prakse koje tvore tzv. običajno pravo i utoliko su relevantni za buduća  slična postupanja. Uz nosivi tekst Konvencija sadrži i Pojašnjavajuće izvješće, a prijevod  Konvencije objavljuje Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske 2014. godine. 

Na temelju pomnog iščitavanja ovog dokumenta  vidljivo je da se  pojam "rod" u Konvenciji  koristi  najčešće u tri svrhe. Prva je da se njime objasni vrsta nasilja nad ženama, druga, da se pokuša ukazati na konceptualno razlikovanje između spola i roda  radi, u pravilu, lakšeg objašnjenja rodnih uloga, ponašanja i stereotipova koje proizlaze iz ovako izvedene distinkcije, a važno je u pristupu nasilju i treća, da se pridijevanjem "rodnog" određenom procesu, pristupu ili metodi, signalizira važnost rodne perspektive u analizi ili artikulaciji. Dok se pojam "rod" u ovoj potonjoj svrsi prije svega  koristi kao epistemološko stajalište nužno u analizi, bilo da se radi  o "rodnom razumijevanju nasilja", podizanju svijesti o nasilju  protiv žena, medijskom praćenju nasilja nad ženama ili kreiranju "rodno osjetljivih politika" a kako bi osigurala primjena rodne perspektive ne samo "u izradi mjera u implementaciji Konvencije, nego i pri evaluaciji njihovog učinka" (Konvencija, Objašnjavajuće izvješće,  uz Poglavlje I., čl.6, str.41), njegovo je značenje, s obzirom na prvu i drugu svrhu ponešto drukčije.

No krenimo s nasiljem i njegovim rodnim označavanjem. U Preambuli se kao i unutar  dvanaest poglavlja koje sadrži ova Konvencija na više mjesta govori  o "rodno utemeljenom nasilju", bilo da se objašnjava strukturna priroda nasilja nad ženama kao "povijesna manifestacija nejednakih  odnosa  moći između žena i muškaraca" (Konvencija, Preambula, str.6) ili pobliže definira ili određuje nasilje nad  ženama ( "'rodno utemeljeno nasilje nad ženama' označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene", Konvencija, Poglavlje I., str.7), ili  pak određuju mjere potpore i zaštite ženama žrtvama (Konvencija, Poglavlje IV, čl. 18., str.11). Vidljivo je ne samo da se  "rodno utemeljeno  nasilje"  koristi za nasilje nad ženom u obitelji i da je, kao oblik rodne diskriminacije, usredotočeno na ljudska prava,  mjere i politiku zaštite te sigurnost žene žrtve, već da je posrijedi kontekstualna sintagma koji govori o nejednakim odnosima moći na osnovi  različitih  socijalno pripisanih  uloga i rodnih stereotipova muškaraca i žena,  kulturnih obrazaca, tradicionalnih normi  i vjerskih uvjerenja. Iz razloga  pojašnjenja  uzroka i implikacija onoga što se u Konvenciji određuje "rodno utemeljenim nasiljem", ovdje se, slično kao i u drugim  konvencijama  namijenjenim za provedbu  određenih javnih politika, poseže za definicijama temeljnih pojmova, što ukazuje na  drugu  svrhu korištenja pojma "rod". Tako se, polazeći od definicije  roda kao  društvenog konstrukta,  pojmom roda označavaju "društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce" (Konvencija, Poglavlje I., članak 3, str.7). Inače, radi se o već uvriježenoj definiciji roda koja se posljednjih nekoliko desetljeća upotrebljava u mnogim znanstvenim disciplinama počevši od sociologije i filozofije do antropologije i pravne znanosti, na primjer, a pojavljuje se i u nizu domaćih i međunarodnih dokumenata koji se bave položajem žena i muškaraca, njihovim društvenim ulogama te konstruktima muškosti i ženskosti. Isto tako, pojam roda se kao analitička kategorija koristi i za označavanje i objašnjavanje identitetskih konstrukata osoba drugih spolnih/rodnih, odnosno seksualnih orijentacija. To je slučaj i u ovoj Konvenciji, te se u dijelu

Pojašnjavajućeg izvješća (Konvencija, Pojašnjavajuće izvješće, uz Poglavlje I., čl.4 str.39),  u svrhu ostvarenja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno nediskriminacije, naglašava i proširuje  mogućnost primjene određenih odredbi ove Konvencije  na osobe koje su bilo zbog svoje seksualne orijentacije ili nekih drugih  identitetskih značajki, stanja ili statusa (rod, invalidnost, dob, bračno stanje, zdravstveno stanje, migrantski status, nacionalnost, rasa i sl.) žrtve obiteljskog nasilja (Konvencija, Pojašnjavajuće izvješće, uz Poglavlje I, čl.4,  str.39). Tako se u  objašnjenju  spomenutog članka  (Isto, str.39) kao  žrtve obiteljskog nasilja izrijekom spominju  lezbijke, homoseksualne, biseksualne, transrodne  i transspolne osobe te transvestiti, te se daju pojašnjavajuće upute u svezi suzdržavanja i zabrane diskriminacije te  implementacije  posebnih mjera iz ove Konvencije u poveznici s određenim mjerama u područjima izvan opsega ove Konvencije. That's it.  Štoviše, eksplicitnim navođenjem rodno identitetskih izvedenica kao obilježja osoba te određenih društvenih skupina Konvencija upozorava na višestruke izvore diskriminacije, ukazujući na poveznicu diskriminatornih postupanja i nasilja. Antidiskriminacijska intencija Konvencije koja se  u  ovom dijelu  Objašnjavajućeg izvješća  posebice iščitava, ima dvije implicitne značajke, odnosno vrednote: inkluzivnost jer uključuje žrtve  nasilja na temelju različitih spolnih/rodnih i drugih osnova te se njezine odredbe mogu i u njihovim slučajevima primijeniti, i nenasilni obzor poimanja obiteljskog i javnog života.

Sada dolazimo do nemuštog i racionalno neobrazloživog, a u javnoj buci protiv ratifikacije  Istanbulske konvencije neobrazloženog stava protivljenja oko toga što je sporno u ovom pojašnjenju, a  što je zapravo problem. Ono što se da naslutiti i raspoznati jest da pravoćudni poredak koji stoji iza njegovih 'projektanata' muči rod i sve u vezi s rodom tim prije što pitanja roda i spolnosti predmnijeva svojom interesnom sferom, svojom ćudorednom obvezom, svojim  moralnim 'vlasništvom' nad kojim valja skrbiti. Upravo zbog moguće ugroze tog istog poretka, označenog kao heteronormativni, a  moguć putem regulirane spolnosti, budni nadzor nad uporabom ovoga pojma koji nije zatvoren heteronormativnom kopčom,  je nužan. Ukratko,  nadzire se i prosuđuje rod, a razlozi njegove prosudbe, a zapravo 'progona' iz sadržaja Konvencije (Znači li to čišćenje Konvencije od roda?) u javnosti su tek napola razotkriveni kako se ne bi razgolitile stvarne nakane, ili štoviše, ćudoredni osjećaji njegovih dušebrižnika/ca. Pravoćudne geste, znamo, uvijek su se opirale razgolićavanju.

No, idemo vidjeti kuda nas vodi moguće izvođenje ove polu-razgolićene nakane. Varijanta jedan: Ako je sporno korištenje  pojma "rod", jer  nam je biologija 'usud', kako bi cinično pripomenula Simone de Beauvoir, znači li to da ćemo, nasilje nad ženama, upravo naturalizacijom spolne razlike, isključivo tumačiti biološkim osobinama muškaraca i reducirati ga na iste, kao uostalom i ženu žrtvu, te iz njih crpiti svu argumentaciju oko uzroka nasilja i uzroka njegovoj podložnosti? Znači li to pristanak na nužnost nasilja i trpljenja, jer eto, o biologiji je riječ? Uporaba ovakve analitičke 'logike' koja implicira i ujedno opravdava svaki nasilnički čin biologijom, odnosno biološkom datošću ne samo da je znanstveno neuvjerljiva već je opasna i po žene, žrtve nasilja a i po muškarce, a i po ćudoredni poredak na kojega se poziva. Krajnji ishod ovakvog 'tumačenja' je recikliranje kruga nasilja u njegovoj spolnoj, odnosno biološkoj zapretenosti temeljem spolnih dužnosti, spolnih razloga i spolnog porobljavanja. U tom slučaju pravne mjere, kao i konvencije usmjerene na podršku ženama žrtvama nasilja, čine se posve izlišnima. Varijanta dva: Ako je sporno korištenje pojma "rod" zbog činjenice pluralnosti rodnog identiteta i identificiranja, što se u nemuštim iskazima njegovih progonitelja da naslutiti, je li doista, pitam se, na djelu distopijski scenarij progona roda zarad rodova? Odnosno, je li nužan progon roda kao analitičke kategorije, identitetske oznake ili teorijske alatke, ako ovoga trenutka previdimo  socijalne ili druge konotacije značajki roda, samo zarad nemogućnosti prihvaćanja ljudskih bića onkraj heteronormativne matrice? Zarad odbijanja mogućnosti da prihvatimo činjenicu da se diskriminacija po spolnoj/rodnoj osnovi u obitelji tiče i drugih bića temeljem njihove višestruke drugotnosti, seksualne, zdravstvene, etničke, dobne, rasne? Zarad odbijanja mogućnosti prihvaćanja razlike po spolu/rodu temeljem kulturnih odrednica i izbora? Ako je to stvarni problem operacije ovoga 'progona', a čini se da jest, čemu zakrivanje iza ćudorednog zaklona umjesto obznanjenja izravnog stava? Čemu zamotavanje, odnosno maskiranje etički neobrazložive i civilizacijski neobranjive pozicije sintagmom "borba protiv rodne ideologije"? Osim ako se ideologijom ne pojačava prijetnja roda, osim ako se ideologija ne smatra neprijateljskim, a time i neznanstvenim pojmom, a rod opscenim i sklandaloznim mjestom spolne 'razbarušenosti'? Čemu papagajsko ustrajavanje na ovom metaideologemu kad se radi o Istanbulskoj konvenciji? Osim ako nije na djelu ćudoredni oksimoron uglavljen upravo u slabo artikuliranom a semantički neodrživom kalkulantskom glibu po kojemu je nasilje u granicama normalizirane spolnosti jedno, ono ideološki prihvatljivo, preciznije, pravoćudno, a "rodno utemeljeno nasilje" i sklop pitanja s tim u vezi nešto posve drugo. Upravo ta pozicija koju iskazane poruke određenih političkih, crkvenih i konzervativnih aktera, odnosno dužnosnika/ca pronose i ponavljaju, čine ih apsurdnim, da ne kažem, posve besmislenima. Ukratko, neka se primijeni Istanbulska konvencija u dijelu koji se tiče nasilja nad ženama, a tzv. prijeporna pitanja oko roda neka se ostave po strani. Jedna moja kolegica, premda suzdržavajući se, samo je komentirala, "prava bedastoća".

Dok u mogućem distopijskom scenariju ova razdioba, slično kao i u The Handmaid's Tale Margaret Atwood, započinje čišćenjem žena od roda, svoje rodne identifikacije i izbora, a završava isključivanjem svih (drugih i drugačijih) rodova iz totalitarnog stroja, osim onih koji su naturalizirano normalni kako bi taj stroj šutke opsluživali, u stvarnom hrvatskom scenariju kolateralna žrtva ove diskursne "bedastoće" o razlozima neratificiranja Istanbulske  konvencije, su žene žrtve nasilja. No u oba scenarija na djelu su tendencije svakojakih nadzora nad spolnošću, bilo regulacijama spolnog poretka, ćudorednim dužnostima, porobljavanjem ili različitim izvlašćivanjima spolnih/rodnih bića. Tendencije koje započinju s 'progonom' pojmova ne samo da teonomijsko-političkim nalozima poništavaju odgovornost mišljenja već dugoročno i mogućnost slobode svojih građanki i građana.

Tagovi: biljana kašić, istanbulska konvencija, nasilje nad ženama, nasilje prema ženama, rod, rodna ideologija, rodna ravnopravnost, rodne uloge, vijeće europe

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM