Mara Tomašević, supruga požeško-slavonskog župana i HDZ-ovca Alojza Tomaševića povukla je sve optužbe kojima se istog tereti za čin nasilja u obitelji počinjenog na štetu vlastite supruge koju je 2. listopada 2017. “udarao rukama po glavi, hvatajući ju za vrat i nadlaktice te rukama i nogom snažno odgurnuo”, pri čemu je ona i ozlijeđena. U optužnici podignutoj 3. siječnja 2017.od strane Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, u slučaju Tomašević “okrivljeniku se stavlja na teret da je od listopada 2015. godine do 2. listopada 2017. u obiteljskoj kući, u nakani da omalovaži svoju suprugu, učestalo joj govorio pogrdne riječi prijeteći joj pritom različitim zlom istovremeno ju rukama hvatao za vrat i pljuskao čime je kod oštećenice izazvao osjećaj straha i ugroženosti te povredu dostojanstva.”
Iz navedenog je moguće vidjeti da se slučaj u pitanju ni malo ne razlikuje od mnogobrojnih drugih instanci nasilja prema ženama koje je nažalost sve češće moguće primijetiti u medijima, ali je za razliku od slučajeva ‘običnih nasilnika’ pokrenuo mnogo veću medijsku halabuku od one koja bi se javila da počinitelj, župan i član HDZ-a, u pitanju nije na poziciji na kojoj jest. Medijsku pažnju koju je posljednjih mjeseci plijenio slučaj Tomašević ciljano odabirem nazvati halabukom svjesna svih negativnih konotacija vezanih uz taj izraz, s obzirom da se predominantno prisutan način izvještavanja o nasilnom županu niti ne može nazvati ičim drugim. Daleko od toga da o nasilju u obitelji ne treba javno govoriti, upravo suprotno, no diskurs prisutan u slučaju Tomašević, priču zlostavljane žene, pod izgovorom potrebe o javnom progovaranju o nasilju prema ženama, pretvorio je tek u pokretač radnje novonastale sapunice s HDZ-om u glavnoj ulozi koja je na posljetku najviše naštetila nikome drugome do – Mari Tomašević.
Posljednji u nizu medijima zanimljivih događaja glede slučaja Tomašević, to jest povlačenje svih optužbi protiv Alojza Tomaševića, još jednom je manje istinske pažnje posvetio samom činu nasilja, a Mara Tomašević ponovo je ostala bez medijske pozornosti kakvu zaslužuje. Naime, vidljivo je da, iako je mnogo o njoj napisano te se ista spominje na skoro svakom portalu u Hrvatskoj, njezina situacija upotrijebljena je tek u kontekstu govora o budućnosti Tomaševićeve karijere i odluci HDZ-a o njegovu isključenju iz stranke. Naravno, Tomaševićevo isključenje samo je još jedna od HDZ-ovih dobro promišljenih predstava za javnost kojim se sama stranka nastoji prikazati u pozitivnijem svjetlu, istodobno skrećući pozornost s problema i dalje prisutnog ignoriranja nasilja prema ženama.
Kako prenosi dnevnik.hr: ‘Predsjedništvo i Nacionalno vijeće HDZ-a na sjednici održanoj 21. prosinca 2017. donijelo je jednoglasni zaključak da Alojz Tomašević podnese ostavku na mjesto župana. Na temelju članka 48. stavka 1. i 3. Statuta Hrvatske demokratske zajednice, Predsjedništvo HDZ-a na telefonskoj sjednici održanoj 9. siječnja 2018. jednoglasno je donijelo Odluku o pokretanju stegovnog postupka protiv člana Središnjeg odbora HDZ-a Alojza Tomaševića pred Visokim časnim sudom zbog teže povrede obveze člana HDZ-a (članak 45. Statuta HDZ-a). Predsjedništvo HDZ-a predlaže Visokom časnom sudu izricanje stegovne mjere bezuvjetnog isključenja iz HDZ-a (članak 44. stavak 2. i 5. Statuta). Alojz Tomašević odabrao je krivi put na štetu Požeško-slavonske županije i HDZ-a umjesto da je postupio moralno i politički odgovorno te odstupio s mjesta župana – realno sagledavši okolnosti u kojima se našao te imajući u vidu odgovornost prema biračima i stranci koja ga je kandidirala.” Kao nadopunu navedenom, važno je naglasiti da je i sam predsjednik vlade, Andrej Plenković, od Tomaševića svojevremeno zatražio da podnese ostavku.
Ništa od iznad spomenutog samo po sebi ne bi bilo sporno da se ne radi isključivo o HDZ-ovom pokušaju izgradnje pozitivnog imidža putem iskorištavanja ionako nezavidne situacije Tomaševićeve supruge dok za nju nikoga istinski nije briga. Naime, Mara Tomašević izjasnila se kako je i prije cijele ove medijske pompe o nasilju koje trpi od strane svog supruga “dva puta e-mailom pisala i gospodinu Andreju Plenkoviću, a drugi put sada kad je ponovno izabran za župana. Napisala [je] da osoba koja je nasilna prema svojoj supruzi ne može vršiti dužnost župana. [Nije] dobila nikakav odgovor.” Mail koji je gospođa Tomašević uputila Plenkoviću o čovjeku koji je “obiteljski nasilnik i diže nož na suprugu [te joj prijeti] da će [ju] zadaviti, izbosti, zaklati…” u cijelosti je moguće pročitati ovdje.
Kako bi cijela situacija bila još i gora, po pitanju čitavog slučaja nedavno se oglasila i HDZ-ova ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, inače socijalna radnica, prokomentiravši: “To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj, zaista u to ne bih ulazila”. Iako je ubrzo po izrečenom uslijedila i službena isprika te pokušaji opravdavanja vlastite izjave uz izgovor da ju je šira javnost krivo protumačila, Murganić je izrečenim poručila upravo ono što je i samoj Mari Tomašević bilo jasno kada je pred kamerama RTL-a pojasnila da ovakav tretman zlostavljanih žena “svim ženama koje prolaze kroz istu ili sličnu situaciju poručuje: šutite i trpite.” Ako nije posao socijalne radnice da se miješa u slučajeve nasilja, čiji onda jest?
Uistinu, čini se da hrvatskim institucijama najviše i odgovara da zlostavljane žene šute i trpe jer se, od svih strana s kojih je ova priča mogla biti sagledana, najmanje govorilo o razlozima zbog kojih je Mara Tomašević odustala od optužbi. Kao što je vidljivo iz svega priloženog, sustav i dalje nije naklonjen ženama, pogotovo kada se radi o supruzi državnog dužnosnika, kada se istu čak iskorištava u svrhu svojevrsne ‘bombastične’ medijske predstave. Nadalje, ženu je sustav dužan zaštititi te nasilnika udaljiti od nje, što u Hrvatskoj u većini slučajeva ne čini nitko čak i pri izricanju kojekakvih preventivnih mjera ili provođenju sankcija, što je također vidljivo iz činjenice da je Tomaševiću prethodno dodijeljena zabrana pristupa na udaljenosti od 5 metara. Zar je 5 metara ono što smatramo uklanjanjem žene iz nasilne okoline? Također, prijava nasilja često je užasno sporovozan i stresan proces kroz koji žena mora proći dok je nasilnik još uvijek na slobodi i ništa ga ne sprječava da na njoj pokuša iskaliti svoj bijes uzrokovan prijavom. Naposljetku, kazne dosuđene nasilnicima smiješno su male, što znači da je prijava nasilja za ženu često tek vrlo kratkotrajno rješenje problema.
Žalosno je da živimo u društvu u kojem, uzevši u obzir sve iznad navedeno, žena odluči odustati od prijave jer je rizik koji ona donosi mnogo veći od pozitivnih posljedica. Žalosno je da živimo u društvu koje ženu natjera na izjavu poput one Mare Tomašević glede sadašnjih pogleda na situaciju i onoga što bi prema vlastitom mišljenju učinila drugačije: “Možda ne bih ni prijavila nasilje, vjerujte mi. Možda. Jer vidim da se ništa ne pokreće. Trpila bih i dalje, kao što sam i prije.”
Žalosno je da cjelokupni sustav koji bi trebao zaštititi žene predstavlja borbu s vjetrenjačama, koja i dalje iziskuje izuzetnu hrabrost i spremnost na borbu, te čini upravo suprotno od onoga što je njegova dužnost naprosto bacajući žene natrag u ralje nasilja koje su pokušale napustiti.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
