Sa stavom

04.08.2018. 07:27:04 - Anonimno

Let iznad kukavičjeg gnijezda:

Mentalni poremećaji kao prepreka solidarnosti

(Foto: Pixabay)

"Mentalni poremećaji se sastoje od širokog spektra problema, s različitim simptomima. Kako god, oni se generalno karakteriziraju kombinacijom abnormalnih misli, emocija, ponašanja i veza s drugim ljudima. Primjeri su šizofrenija, depresija, intelektualne poteškoće i poremećaji kao posljedica zlouporabe droga." navodi WHO na svojim stranicama. Nadalje, Većina ovih poremećaja se može uspješno liječiti". Prema procjenama iste organizacije, od ukupnog opterećenja bolestima za Hrvatsku, mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja su na trećem mjestu vodećih skupina, s udjelom od 11,7 posto. Prema ovoj statistici, više od deset posto populacije ima neki oblik psihičkog poremećaja. Naravno, govorimo o onim osobama koje su u nekom trenutku otišle potražiti stručnu pomoć.

Bipolarni poremećaj se može uvrstiti u kompleksne psihičke poremećaje koji je povezan s različitim faktorima: biološkim, psihološkim i psihosocijalnim. Pretpostavka je da od bipolarnog poremećaja boluje od 1 do 3 posto sveukupnog stanovništva. Rizik obolijevanja za žene je 25 posto. (Za one koji žele znati više.)

I tako sam ja, trideset i sitno stara žena, majka, zaposlena, vegetarijanka s dobrom krvnom slikom i općim zdravstvenim stanjem otišla u jedan KBC kako bih darivala krv. Društvenim mrežama se širi poziv za darivatelje/ice, nedostaje krvi, kritična je situacija. Nikada ranije nisam, već dugo želim, sada je bio taj čas. Naime, trenutno sam funkcionalna, unatoč tome što mi je pred puno godina dijagnosticirana depresija i nakon toga bipolarni poremećaj. To je stanje s kojim živim, bez terapije, uz podršku ljudi oko mene. Nekada sam bolje, nekada sam gore, postojim i ide tako život. No, kada idete darovati krv svi govore o slaboj krvnoj slici (jer vegetarijanstvo i krv u graničnim vrijednostima u narodu ne mogu biti zajedno) i eventualno niskom tlaku. Nitko ne spominje psihičke bolesti kao moguću kontraindikaciju jer živimo u uvjerenju da smo evoluirali do te razine da to nije smetnja. Na stranu to da "muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima", društveno prepoznati kao homoseksualci, i dalje ne mogu donirati krv.

Kada dođete u KBC prvo vam zarežu prst i testiraju kapljicu krvi: ako tone u plavoj tekućini, na dobrom ste putu da ćete moći biti darovateljica. Nakon ispunjavanja formulara i potpisa famoznog GDPR obrasca idete kod liječnice. No, vratimo se na formular kojeg je zgodnije u ovoj prilici zvati upitnik. Morate označiti da/ne na pitanja o vašem zdravlju. Npr. "Jeste li u posljednjih 12 mjeseci imali spolni kontakt s osobom s povećanim rizikom od spolnih bolesti?", "Jeste li nedavno imali neobjašnjive vrućice, gubitak tjelesne težine, povećane limfne čvorove?", ili "Je li Vam ikad transplantirano tkivo/organ (npr. rožnica, tvrda moždana ovojnica.)?". Meni, medicinski neukoj, ovo ima smisla, sve je negativno, idemo dalje. Dolazim do pitanja: "Jeste li ikad imali bolesti srca i krvnih žila, bubrega, previsok ili nizak krvni tlak?" i označim da. Računam, bilo je to 2016. godine, napravila sam pretrage, sve je ok od tada, ali moralna je obveza reći istinu. Nekada davno je bilo problema, nakon toga nije. Zatim:  "Jeste li ikad imali psihičke ili neurološke bolesti, epilepsiju"? I označim da jesam, jer imam svoju dijagnozu, upisana je u karton, što ću. No, tijekom označavanja sam krivo nešto označila i napisala da sam imala problema s aknama, jer je i to jedno od pitanja. Ulazim kod doktorice, prolazi kroz upitnik i pita me o tim aknama, ispričam se jer sam očito nešto krivo označila i objasnim da sam htjela označiti psihičke bolesti i bolest bubrega, da mi je dijagnosticirana bipolarnost i da ne pijem terapiju, ali i da su mi bubrezi dobro već dvije godine i da sam napravila pretrage. Naglašavam da nikada nisam imala epilepsiju. No, nakon što sam spomenula dijagnosticiranu bipolarnost, rekla je da ništa od toga. Moraju zaštiti mene i druge, objašnjava mi. Izgleda da se bipolarnost prenosi krvlju, ne X genom i razvija radi niza nesretnih događaja, kako sada stoji. Čak je na moje inzistiranje otvorila karton i pogledala nalaz posjete hitnom traktu nakon bolesti bubrega, kaže da je valjda sve ok kad je toliko prošlo. Nikada se nije radilo o kroničnoj bolesti bubrega.

U mojoj utopiji u kojoj liječnici i liječnice znaju komunicirati sa pacijentima/cama, ona bi rekla: "Oprostite, nisam sigurna možete li darivati krv radi te situacije s bubregom, idem pogledati Vaš stari nalaz. Bilo bi dobro da dođete drugi dan i donesete ako imate nešto recentno." Bipolarnost ne bi utjecala na darivanje krvi jer ne pijem terapiju. Nisam zarazna. Nalaz je pogledala nakon mog inzistiranja i to nije promijenilo situaciju. Nudila mi je hranu, kako bih se valjda bolje osjećala, iako sam imala knedlu u grlu i bila izrazito povrijeđena. Odbila sam i izvukla se iz ordinacije, sa sramom i spuštenom glavom jer nisam dovoljno dobra.

Osim što je u Hrvatskoj izuzetno teško dobiti pomoć kada imate dijagnozu, terapija se daje bez previše promišljanja, razgovor kao terapeutska metoda nije dovoljno prepoznat, kada želiš biti korisna članica društva jer i tvojem mentalnom stanju pomaže pomoći drugim ljudima (da se razumijemo, altruizam je izuzetno sebičan čin, s dobrim posljedicama), oni te odbace jer si pokvarena roba. Da ne govorim o neprepoznavanju psihičke bolesti i izostanka podrške na radnim mjestima kojih se svi ljudi drže rukama, zubima i nogama, ali i činjenici da ovaj tekst pišem anonimno jer ne želim da utječe na odnos društva prema mojoj obitelji i poslu. Jer što smo mi, psihički oboljele osobe? Kako mi neupućeni vole reći, ionako samo tražimo pažnju. Moramo se trgnuti. Raditi na sebi. "Ali, koliko ljudi živi gore živote od tebe? Ne izmišljaj!".

Poslala sam upit KBCu zašto sam odbijena. Zvali su me nakon nekoliko dana. Objašnjeno mi je, uz puno ispričavanja, da su me odbili jer osobe koje boluju od psihičkih bolesti često koriste lijekove bez nadzora. Krv se ne pročišćava od kemikalija, pa "što bi bilo da Vi nešto pijete ne kažete nam, i onda tu krv dobije neko dijete". Da, zato što mi je cilj lagati, zato i jesam bila iskrena pri ispunjavanju upitnika. Dogovor je postignut: idem kod liječnika/ice specijaliste/kinje po novi nalaz i opet idem dati krv. Ne mogu oni mene diskriminirati koliko ja puta mogu probati. Uz podršku divnih ljudi oko sebe.

*Tekst je objavljen anonimno, a identitet autorice poznat je uredništvu Libele. 

Tagovi: bipolarnost, bolnice, darivanje krvi, diskriiminacija, hrvatska, kbc, liječnici i liječnice, mentalni poremećaji, poremećaj, solidarnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM