Ni čitave tri godine nakon službenog početka tako zvane izbjegličke krize u Europi, medijski prostor ne prestaju svakodnevno popunjavati vijesti o mnogobrojnim izbjeglicama koji/e nastoje ući u Europu i raznovrsnim interpretacijama onoga što cjelokupna situacija predstavlja za suvremeni europski društveni kontekst. Iako sadržaji vezani uz tražitelje/ice azila i dalje gotovo svakodnevno okupiraju barem djelić medijskog prostora, pomnijom usporedbom sadržaja objavljenih u vrijeme kada su pokušaji ulazaka u Hrvatsku bili tek u počecima i onih recentnijih moguće je uočiti da je tijekom proteklih godina cjelokupni narativ izbjegličke krize značajno izmijenjen – primjerice, riječ ‘izbjeglica’ u balkanskom je kontekstu gotovo u potpunosti zamijenjena riječju ‘migrant’.
Navedeni primjer naizgled je minorna izmjena koja se može činiti tek bezazlenim odabirom stilski adekvatnije riječi, no ona to nikako nije. Izmjenom termina koje mnogi mediji koriste kako bi opisali osobe koje prolaze takozvanom Balkanskom rutom suptilno se potpomaže i širenje ideje da iste na ovaj ili onaj način predstavljaju prijetnju europskom kulturno-društvenom integritetu. Dok, nazovemo li nekoga ‘izbjeglicom’ naglašavamo da je isti/a pobjegla od nečega – bilo rata, etničkog čišćenja, progona uvjetovanog rodnim/seksualnim identitetom ili pak krajnje neimaštine i bilo čega drugoga što ugrožava njegov ili njezin život i sigurnost – s druge strane pojmom ‘migrant’ insinuiramo da osoba u pitanju nema drugih osnova za dolazak u Europu osim pukog preseljenja uzrokovanog željom za životom unutar granica Europske Unije, da nije ranjiva niti na koji drugi način dovoljno ugrožena.
Ove postupne promjene u javnom diskursu savršeno se nadovezuju na senzacionalistički narativ već godinama prisutan kako u Hrvatskoj tako i u ostatku Europe, neprestano iznova potičući na pitanja poput ‘Zašto oni i dalje dolaze?’, Ako kod njih više nema rata, što traže u Europi?’, ‘Ako su sposobni, zašto nisu ostali braniti svoju zemlju?’, ‘Gdje su im žene i djeca?’ i tome slično kako bi strah od tražitelja/ica azila održali živim, a podjela između ‘nas’ i ‘njih’ naglasila. Diljem Europe, većinom su pripadnici/e krajnje desnih političkih struja ti/e koji/e perpetuiraju ideju da izbjeglice, to jest migranti, predstavljaju opasnost temeljnim Europskim vrijednostima i slobodama u svrhu poticanja nacionalizma s ciljem plasiranja vlastite političke agende. Jedan od glavnih anti-izbjegličkih argumenata, naravno, do danas je ostao onaj da se radi o isključivo “mladim, sposobnim muškarcima”, nadopunjen tvrdnjama poput one da su ti ‘njihovi’ mladi, sposobni muškarci došli silovati ‘naše’ žene.
Jednostavnim upisivanjem pojma ‘migrant silovao’, nasuprot pojmu ‘muškarac silovao’ moguće je pružiti uvid u instrumentalizaciju seksualnog nasilja nad ženama u svrhu promicanja anti-izbjegličke retorike. Prvo pretraživanje daje oko 157 000 rezultata, a među njima moguće je uočiti sadržaje poput “Migrant iz Iraka silovao i ubio tinejdžerku u Njemačkoj”, “Izbjeglica iz Afganistana osuđen na doživotni zatvor zbog silovanja i ubojstva studentice”, “Djevojku u Zagrebu pokušao silovati Marokanac”, itd.. Drugo pretraživanje pak daje oko 3 820 000 rezultata. Među njima se mogu naći “Muškarac (37) iskočio iz grmlja pa djevojku na silu obljubio”, “Muškarac silovao tri maloljetne sestre koje su potom zatrudnjele”, “Muškarac silovao i ubio svoju staru susjedu (75)” i još mnoštvo sličnih kod kojih je moguće tek pretpostaviti nacionalno-etničku pripadnost počinitelja, no ona nije eksplicitno istaknuta.
Iako i jedno i drugo pretraživanje daje zabrinjavajući broj nadasve šokantnih rezultata, sam broj slučajeva silovanja sasvim je druga priča. Ono što je u trenutnom kontekstu bitno jest da se jedno od drugog razlikuju jedino po tome što se u prvom slučaju aktivno radi na isticanju nacionalnosti, etničke pripadnosti ili identiteta počinitelja u nastojanju da se iste prikaže bitnom stavkom u kontekstu počinjenog zločina. Na taj se način stvara iluzija da su izbjeglice/migranti na neki način odgovorniji za navedene kriminalne radnje od ne-izbjeglica, dok u drugom počinitelji nerijetko ostaju anonimni te se težina počinjenog kaznenog djela čak ponekad i umanjuje – kao što je slučaj kod 37-godišnjeg A.K. koji je početkom srpnja djevojku ‘na silu obljubio’. Vidljivo je da se seksualno nasilje nad ženama u ovom kontekstu ne koristi kao ništa drugo do alat daljnjeg produbljivanja fabriciranog jaza između ‘njih – neciviliziranih pridošlica’ i ‘nas – društveno osviještenih građana/ki educiranih o ljudskim pravima i slobodama’.
Ovdje polako dolazimo do razloga koji izbjegličku krizu itekako čini feminističkim problemom. I ne, razlog nisu navodni ‘opasni Muslimani koji su u Europu došli širiti kulturu silovanja’ kao što primjerice tvrdi slovenska “Demokracija” prikazujući na svojoj naslovnici stereotipno isfotošopirane ruke na tijelu žene neprikazanog lica. Ono što izbjegličku krizu čini feminističkim problemom jest činjenica da navedena iluzorna briga za žene koju se nemilosrdno iskorištava ne bi li se opravdale anti-izbjegličke mjere ne samo u Hrvatskoj, već i diljem Tvrđave Europe, najviše šteti nikome drugome do upravo – ženama.
Ono što prvo bode u oči jest da izbjegličkim diskursom gotovo isključivo dominira muški rod, u kojem god on pozitivnom ili negativnom smislu bio upotrijebljen. Kao što je već spomenuto, većinom se govori baš o migrantima, u muškom rodu, o mladim muškarcima koji ilegalno prelaze granicu…prikazuju se fotografije i snimke, poput one prošlog tjedna snimljene na hrvatsko-bosanskoj granici, koje sadržavaju upravo ono što se želi prikazati, a ono što se želi prikazati nikako nisu žene. Naravno, prikazivanje žena izbjeglica i tražiteljica azila narušilo bi pomno stvaranu opću medijsku sliku da istih u Europi nema i na taj način predstavljalo prijetnju za održavanje željene atmosfere straha koja omogućuje te uvelike olakšava širenje krajnje desnih, nacionalističkih ideja. Iz navedene medijske slike, nemoguće je iščitati da je od ukupnog broja osoba koje su zatražile azil u nekoj od europskih zemalja 30 posto čine žene, a uzme li se u obzir sveukupna izbjeglička populacija u EU, udio žena tada se penje na nemalih 45 posto. Samo među sirijskim izbjeglicama postotak žena 2017. godine iznosio je 48,5 posto.
Sagledavanje izbjegličke krize iz feminističkog kuta i popratno aktivističko djelovanje stoga je apsolutno neophodno iz razloga što skrivanje ovog nemalog postotka od očiju javnosti žene izbjeglice ostavlja ranjivima i nadasve nezaštićenima. Osim što žene izbjeglice doživljavaju dvostruku diskriminaciju – onu kojoj su izložene kao žene i onu kojoj su izložene kao izbjeglice – što se može manifestirati putem primjerice diskriminacije pri traženju posla, pri pronalasku stana, pri korištenju javnog prijevoza ili pri pristupu obrazovanju i zdravstvenim uslugama, ta dvostruka diskriminacija žene izbjeglice stavlja u veći rizik od seksualnog zlostavljanja i trgovine ljudima od ne-izbjeglica, a počiniteljima povećava šanse da izbjegnu zakonske sankcije. Prema UNHCR-u, na hrvatskim granicama 2018. je godine zabilježeno preko 700 slučajeva policijskog nasilja nad izbjeglicama, od kojih su mnogi uključivali žene kao žrtve seksualnog nasilja, rasizma i islamofobije. Kako navodi Nidžara Ahmetašević: “Nekoliko žena žrtava je izjavilo da su ih policajci neprikladno dodirivali, uključujući grudi i genitalije, tijekom ovih nasilnih incidenata. Žene su izjavile da se ovo zlostavljanje događalo pred njihovom djecom i muževima. Zlostavljači su uvijek bili u uniformama.“
Nadalje, konstantno prisutni način medijskog prikazivanja izbjeglica, to jest migranata, kao isključivo mladih muškaraca ne šteti tek ženama izbjeglicama već i ženama koje su se našle na ‘našoj’ strani izmišljene provalije koja stoji između ‘nas’ i ‘njih’. Instrumentalizacija žena u propagandističke svrhe isticanja ‘drugosti’ osoba koje ulaze u Europu vidno prikazuje duboku ukorijenjenost patrijarhalnih normi u europskim društvima. Istih onih normi koje se često navode kao razlozi zatvaranja granica. “Vrijeme je da zaštitimo naše žene.”, kako je još u siječnju na svom Twitter profilu izjavio Jörg Meuthen, čelnik krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku, kao i već spomenuta naslovnica slovenskog časopisa “Demokracija” samo su neke od instanci patrijarhalnog viđenja žene kao objekta. U prvom slučaju, ciljana upotreba riječi ‘naše’ aludira na prisutnost dinamike ‘dominantni muškarac – submisivna žena’ pri kojoj žena postaje tek pasivnim akterom, a muškarac svoju nadmoć iskazuje odnoseći se prema ženi kao vlasništvu na isti način kao što bi se odnosio i prema nekom neživom objektu koji mu pripada i ne posjeduje vlastitu sposobnost aktivnog djelovanja. U drugom slučaju, žena je u potpunosti objektivizirana, lice joj je uklonjeno s naslovnice i bilo kakav identitet potpuno izbrisan. Kao takva ona ovdje ne postoji kao osoba već tek kao seksualni objekt namijenjen muškom pogledu, ponovo kao svojevrsno vlasništvo čije postojanje kao osobe same po sebi nije važno. Ona je prikazana kao vlasništvo, a kao problematično je prikazano to da ju drugi muškarci ‘kradu’. Sve dok u društvu postoji disbalans moći koji na bilo koji način omogućava pretvaranje žena u objekte u muškom vlasništvu kako bi se suprotstavili onima ‘drugima i drugačijima’, o postojanju prava i sloboda za žene u Europi sasvim je apsurdno govoriti kada se, da bi se dokazao izostanak patrijarhalnih normi koriste upravo – patrijarhalne norme.
Stoga, izostavljanje izbjegličke krize iz suvremenog balkanskog, ali i europskog mainstream feminističkog diskursa te izostanak aktivnog fokusa na specifično djelovanje u svrhu unaprjeđivanja položaja žena izbjeglica, koje nažalost često ostaje na nedovoljnoj razini izuzev angažmana tek nekolicine za to specijaliziranih organizacija i medija, šalje pogrešnu poruku. Izostavljanjem žena izbjeglica šalje se poruka da je feminizam in, a ženska prava tema koja se mora naći u mainstreamu samo onda kada se radi o određenim ženama što nikako ne može biti slučaj. Feminizam ne može biti istinski feminizam ako ne uključuje sve već samo na neki način povlaštene žene, a u kontekstu rodne dinamike o jednakosti nema smisla govoriti sve dok razinu ‘prava na prava’ naizgled i dalje određuje poznati Orwellov citat: “Svi smo jednaki, ali neki su jednakiji.” Taj citat ‘nas’ stavlja u poziciju nadmoći u odnosu na ‘njih’, muškarce u poziciju nadmoći u odnosu na žene (koja se u kontekstu ‘nas i njih’ ovisno o slučaju tumači kao pozitivna ili negativna) što omogućuje daljnje opstajanje društveno sveprisutnog toksičnog maskuliniteta.
Za učinkovito saniranje posljedica manipuliranja stvarnosti izbjegličke krize od izuzetne je važnosti pozabaviti se ženskim pitanjem unutar iste, a djelovanje započeti upravo od žena samih pritom obuhvaćajući sve žene – izbjeglice i one koje to nisu.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
