Sa stavom

25.10.2018. 09:32:43 - Ana Lovreković

40 godina od Zakona, 50 godina prije Zakona

Žena se nada diskreciji - Bilješke o povijesti pobačaja 2

Rezolucija o planiranju porodice, 1969.

Rezolucija o planiranju porodice, 1969.

Tekst je nastavak teksta Nismo mi krive - Bilješke o povijesti pobačaja 1

U veljači 1945. AVNOJ donosi odluku kojom su ukinuti i proglašeni nevažećima svi pravni propisi koje je donio okupator i pomagači za vrijeme okupacije, kao i oni na snazi u trenu okupacije ako nisu u skladu s tekovinama NOB-a, a Zakon o nevažnosti propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije iz 1946. pobliže određuje zakonodavstvo nove države. Pravni odnos prema pobačaju, odnosno ženi koja izvrši pobačaj u prvim se godinama nakon uspostave socijalističke vlasti ne razlikuje od prethodnih zakonskih praksi. Visoka smrtnost kao posljedica brojnih nestručno izvedenih pobačaja prisilila je vlast na suočavanje s problemom pravnog uređenja prava na prekid trudnoće. Komitet za zaštitu narodnog zdravlja FNRJ uputio je svim liječničkim društvima i ginekološkim sekcijama pitanje o prekidu neželjene trudnoće, pri čemu je za referenta postavljen doktor Franc Novak, slovenski ginekolog i profesor, partizan u Drugom svjetskom ratu.[1] Konačan stav struke smatrao je da se pobačaj može vršiti do trećeg mjeseca trudnoće, a kasnije od toga u iznimnim situacijama u životu žene, i to samo u državnim ustanovama, a ne ambulantno, dok socijalna indikacija ne može biti razlog za prekid trudnoće. Također je izloženo kako se kontracepcija ne smije ubrajati u pojam zabranjenog pobačaja. Smatrali su kako ne treba kažnjavati ženu, odnosno da pobačaj zbog medicinske indikacije treba legalizirati, sa svrhom zaštite zdravlja i života majke.[2]

Ovaj prvi korak, odnosno intervencija države prema dekriminalizaciji pobačaja, stalan je  predmet političkih i društvenih rasprava, pa i u Narodnoj skupštini.[3] Naime, prijedlog Zakonodavnog odbora Saveznog vijeća Narodne skupštine i dalje je podrazumijevao kažnjavanje žena, protiv čega je slovenski liječnik i komunist Pavel Lunaček uložio amandman, tražeći brisanje spornog paragrafa te smatrajući kako oštra kazna treba biti usmjerena isključivo na osobu koja izvrši sam postupak pobačaja. Za isto se zalagao i Jože Potrč, ukazujući na klasnu problematiku dostupnosti i posljedica pobačaja jer su kažnjavane uglavnom bile radnice i žene sa sela, dok bi imućnije žene lakše pronašle način za sigurniji i diskretniji pobačaj.[4] Traži uvažavanje socijalnih indikacija kao pravnog temelja za dopušteni pobačaj, ističući kako se napredni radnički pokret, zajedno s liječnicima, još prije rata borio protiv klasno uvjetovanog kažnjavanja žena. Njegovim zahtjevima, ukidanju takozvanog klasnog paragrafa, koje vidi kao veliki povijesni napredak, tada se suprotstavio Zlatan Sremec, govoreći o potrebi suzbijanja "bijele kuge."[5] Inicijativa Komisije za žene Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije tijekom 1950. godine dovodi do pokretanja zahtjeva za uvažavanjem socijalnih indikacija pri pravu na pobačaj. Ova je akcija samo jedna u nizu koje Komisija provodi u poslijeratnim godinama, vezano za problem diskriminacije enosti žena, ali i u svjetlu državne politike planiranje porodice. Zalagale su za dostupan pobačaj ženama u zdravstvenim ustanovama, i na osnovi socijalnih indikacija, kako bi se otklanjali uzroci, a ne posljedice.

Krivični zakonik iz 1951. godine ne predviđa kaznu za ženu koja sama izvrši ili pristane na izvršenje pobačaja, a pobačaj je dopušten u slučajevima kada bi nastavak trudnoće ugrožavao život i zdravlje trudne žene te u drugim opravdanim situacijama.[6] Osoba koja bi izvršila ili pomogla ženi pri pobačaju na zahtjev mogla je biti kažnjena s najmanje tri mjeseca u zatvoru, dok bi isti čin bez ženinog pristanka bio kažnjen zatvorom do 8 godina.[7]  Već iduće godine, Uredbom o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja, jasnije su definirani uvjeti pod i u kojima se mogao vršiti pobačaj. Ovim zakonskim aktom pobačaj je dozvoljen kod  medicinskih, eugeničkih, pravno-etičkih i socijalno-medicinskih indikacija. Utoliko je ovaj dokument važan što pravno uzima u obzir neke socijalne probleme, poput situacije "kad se osnovano može očekivati da bi rađanje djeteta moglo dovesti do narušavanja zdravlja trudne žene zbog njezinih posebno teških materijalnih, osobnih ili porodičnih prilika."[8] Mogao se vršiti u općim bolnicama ili ginekološkim klinikama, a i dalje je otežavan pristup, budući da je nužno bilo odobrenje komisije koju su činili ginekolog, internist i socijalni radnik. Na negativnu odluku komisije moglo se žaliti jednom, a tada bi drugostupanjska komisija donosila konačnu odluku.[9] O radu i odlukama komisije vodio se zapisnik u dva primjerka, pri čemu nijedan nije bio uručen ženi. Često se uredba tumačila još restriktivnije nego što je pisana pa velik broj žena nastavlja biti prisiljen tražiti pomoć priučenih osoba zbog siromaštva u kojemu žive. Tako je rastao broj ilegalnih pobačaja, kao i smrtnih slučajeva od posljedica nestručno izvršenog pobačaja. Nema velike razlike u metodama kojima se izazivao pobačaj u odnosu na međuratno razdoblje.[10] Ilustrativno, iste godine na području države registrirano je 209 ginekologa i 3.086 babica. Na području Hrvatske registriran je 61 ginekolog i 969 babica, što iznosi 12 954 žene na jednog ginekologa.[11] Uredba je dopuštala mogućnost da ginekolog u ulozi člana komisije koji je protiv pobačaja odbije izvršiti zahvat.[12]

Borba, 17. siječnja 1954.

Borba, 17. siječnja 1954.

Borba, 17. siječnja 1954.

Borba, 17. siječnja 1954.

Na inicijativu Franca Novaka je u Ljubljani 1955. godine osnovano Udruženje ginekologa i opstetričara Jugoslavije s ciljem održavanja federalnih saveznih ginekoloških kongresa.[13]  Ovo se društvo, kao i druge zdravstvene i liječničke organizacije, često bavilo pitanjem pobačaja, suprotstavljajući u javnosti različite stavove zdravstvenih radnika. Jugoslovenski kongres ginekologa i opstetričara, održan 1953. godine, usvaja Rezoluciju kojom se izjasnio protiv Uredbe o dopuštenom pobačaju. Konzervativna liječnička struja zahtijevala je ukidanje socijalnih indikacija za pobačaj i kažnjavanje žena, dok su postojeće zakonsko uređenje branili liječnice i liječnici poput Novaka, Angeline Mojić, Bosiljke Milošević, Ruže Šegedin i Jože Potrča.[14] Ukazujući posljedice koje kriminalizacija pobačaja ima na život žena, zalagali su se za potpunu legalizaciju. Paralelno s raspravama o pobačaju, razvijala se i rasprava o kontracepciji, koju je dio struke također smatrao depopulacijskom mjerom. S vremenom, prevladao je stav kako je kontracepciju potrebno učiniti dostupnom svakoj ženi.[15]

Vida Tomšič, tadašnja predsjednica AFŽ-a, kritički piše o Kongresu ginekologa i opstetričara, jer podupiru zaštitu abortera, a ženu gledaju krivom, izjednačavajući se s pozicijom crkve koja govori stavlja interese festusa ispred zdravlja i života trudne žene. Traži od zdravstvenih radnika da se isključivo ograniče na svoju struku,[16] a društvena pitanja ostave na rješavanje društvu, odnosno ženama, kojih se pitanje pobačaja najviše i tiče. Iako zagovara uvažanje socijalnih indikacija, pravo na pobačaj vidi kao pravo žene u situaciji kad on preostaje jedino rješenje. Slično je i mišljenje Saveza ženskih društava Jugoslavije, zalažući se za populariziranje kontracepcije kako bi se zaštitilo zdravlje žene, dok pobačaj vide kao  krajnji izlaz.[17] Iako je AFŽ nastojao prosvjetno-zdravstvenim radom utjecati na smanjenje opasnosti od ilegalnih pobačaja kroz predavanja i savjetovanja te pokretanjem zdravstvenih centara, dostupnost pobačaja je bio problem većini žena. Uz to, žene koje su izvršile pobačaj bile su izvrgnute sramu, bilo indirektno, kroz rasprave u javnosti, bilo direktno, na svojim radnim mjestima, u široj porodici ili drušvu.

Država će uskoro napraviti idući korak u daljnjoj liberalizaciji pobačaja – Uredba o uslovima i postupku za dozvoljavanje pobačaja stupila je na snagu 1960. godine. Dopušta pobačaj iz medicinskih razloga te u slučajevima u kojima bi žena došla u teške osobne, porodične ili materijalne prilike koje nije moguće ukloniti na drugi način. Komisije koje su bile nadležne za odobravanje zahtjeva za pobačaj zahtijevale su opsežnu dokumentaciju,  a suglasnost često nisu davali udanim ženama bez djece, ženama koje su se javljale svake godine te neudanim ženama za koje su procjenjivali da imaju uvjete da rode.[18] Jasno je zašto se žene i dalje odlučuju za ilegalne postupke, a ne podnose zahtjeve za pobačajem: "Iz različitih razloga, osobnih, obiteljskih ili materijalnih, stanovit broj žena da izbjegne komisiju i boravak u bolnici misleći, da na taj način neće biti odvojene od kuće i porodice. Žena se nada, da će njezina diskrecija biti bolje sačuvana, ako se ne obrati javno zdravstvenoj ustanovi, jer diskretnost komisije koja odobrava arteficijalne abortuse nije u svakom slučaju zagarantirana. U stanovitom broju slučajeva ipak, nažalost, dolaze u bolnicu, ali tada već s lakšim ili težim komplikacijama nakon ilegalno izvršenog pobačaja."[19] Iako je Uredba je nalagala edukativnu ulogu Komisije koja je dužna ženu upozoriti na štetnost pobačaja po njezino zdravlje i upoznati ju s preventivnim mjerama, zakonska regulativa i dalje izostavlja dostupnost kontracepcije i ne vidi ju kao dio zdravstvene zaštite, usprkos zalaganju pojedinih liječnika.[20] S vremenom su sve učestalije kampanje o kontracepciji, kao i osnivanje savjetovališta, iako je njihov učinak upitan. Naime, u sklopu ankete o liberalizaciji pobačaja, radnice ističu manjkavosti savjetovališta za kontracepciju, istovremeno se otvoreno zalažući za potpunu liberalizaciju pobačaja, za razliku od žena koje žive u povoljnim materijalnim prilikama i s riješenim stambenim pitanjem, a koje ostaju indiferentne prema pitanju dostupnosti pobačaja.[21]

Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja

Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja

Tijekom šezdesetih godina jačaju rasprave o potrebi za promjenom zakonodavnog okvira regulacije pobačaja. Između dva suprotstavljena stava, onog koji traži potpunu zabranu pobačaja u krajevima u kojima je natalitet iznimno nizak  i onoga koji zagovara potpunu liberalizaciju, Savezna skupština je 1969. godine  usvojila Rezoluciju o planiranju porodice. Ističe pravo roditelja da sami odlučuju o broju djece i razmaku između poroda kao jedno od osnovnih ljudskih prava i dužnosti, pri čemu je za realizaciju tog prava nužno da im društvo osigura uvjete za informiranje i sredstva pomoću kojih mogu planirati porodicu.[22] Usvajanje Rezolucije rezultat je rada Saveznog koordinacionog odbora pri Konferenciji za društvenu aktivnost žena Jugoslavije, osnovanog 1963. godine, a koji je četiri godine kasnije prerastao u Savezni savjet za planiranje porodice. Inicijativu je pokrenula Vida Tomšič, ondašnja predsjednica Vijeća naroda u Saveznoj skupštini, dok je za daljnji rad na njezinim osnovnim tezama bila zadužena Nevenka Petrić, sekretarka Konferencije. U vrijeme rada na Rezoluciji, Predsjedništvo biskupske konferencije Katoličke crkve, potaknuto enciklikom "Ljudski život" pape Pavla VI., zatražilo je od Saveznog izvršnog vijeća potpunu zabranu prekida trudnoće, čak i iz medicinskih razloga, a ako zakon dopušta prekid trudnoće da se zdravstvenim radnicima katoličke vjeroispovijedi omogući odbijanje vršenja zakonski dopuštenog pobačaja, bez posljedica na radnom mjestu. Sekretarijat Saveznog savjeta za planiranje porodice priopćio je za javnost da je zahtjev odbijen jer predstavlja pokušaj uplitanja crkve u poslove države, položaj porodice i samoupravna prava građana i institucija, što nije u skladu s principom potpune odvojenosti crkve od države.[23] Donošenje Rezolucije popraćeno je Akcionim programom za sprovođenje Rezolucije Savezne skupštine o planiranju porodice na saveznoj razini, a potom i na razini republika i pokrajina, prateći društveno-politički aspekt planiranja porodice. Istovremeno, stručna štampa prenosi izvještaje s europskih i svjetskih kongresa koji se tiču planiranja porodice i pobačaja, a na kojima redovito sudjeluju jugoslavenske stručnjakinje i stručnjaci.[24]

Ubrzo država donosi Opći zakon o prekidu trudnoće 1969. godine. Priznajući sve indikacije za pobačaj, ­zakon nastoji uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova za koje je bilo predviđeno da rade na informiranju žena o štetnosti pobačaja, populariziranju kontracepcije te seksualnoj edukaciji mladih.[25] Daljnja razrada svih praktičnih pitanja osiguravanja prava na pobačaj ostavljena je na rješavanje republikama i pokrajinama posebnim zakonskim propisima. Zakonodavni smjer zacrtan Rezolucijom nastavljen je i Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Radna grupa koju su činile Mira Alinčić, Nevenka Petrić i Milan Bosanac predložila je i sljedeću formulaciju: "Radi ostvarivanja slobode ličnosti žene, obezbeđuje se pravo žene na prekid trudnoće. Ovo pravo se može ograničiti samo u interesu zaštite života i zdravlja žene."[26]  Zakonsko shvaćanje prava na pobačaj kao ustavnog prava žene pak nije prihvaćeno te paragraf 191. Ustava određuje kako je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, pri čemu se to pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Ustavno prvo žene na pobačaj jamči i paragraf 272. Ustava SR Hrvatske iz 1974. godine.[27] U SFRJ je 1978. godine stupio na snagu Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Iako je prvotno predložen naziv Zakon o zdravstvenim mjerama u planiranju porodice, Komisija za društveni položaj žene i porodice u ulozi predlagača zakona odlučuje se za postojeći naziv kako bi bila nedvojbena  i jasna njegova osnovna svrha – stav zakonodavca o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece.[28]



[1] Franc Novak, "Abortus i kontracepcija,"  Žena u borbi 1 (1956), 12.

[2] A. Milojković, Grujica Žarković i Mirjana Džumhur, "Historijat liberalizacije pobačaja u Jugoslaviji," u: Izgradnja društvenih stavova o populacionoj politici u Jugoslaviji, ur. Hristina Pop Antosk (Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1975), 381.

[3] Petrić, Čovjekove slobode, 303.

[4] "O pitanju pobačaja," Žena danas 82 (1951), 11.

[5] Petrić, Čovjekove slobode, 303.

[6] "Krivični zakonik, objavljen 9. ožujka 1951.," Službeni list FNRJ 13 (1951), 200.

[7] Ibid, 200.

[8] "Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja," Službeni list FNRJ 4 (1952), 50.

[9] Ibid, 50.

[10] Ivana Dobrivojević, "Planiranje porodice u Jugoslaviji 1945-1974," Istorija 20. veka 2 (2016), 87.

[11] Žena u društvu i privredi Jugoslavije: Statistički bilten  (Beograd: Savezni zavod za statistiku 1964), 77.

[12] "Uredba o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja," 51.

[13] Ante Dražančić, "Razvoj ginekologije i perinatologije, stručna društva liječničkoga zbora, federalne udruge i medicinska periodika iz područja ginekologije i perinatologije u Hrvatskoj u 20. stoljeću.  Drugi dio: Ostala društva, Savezne udruge, Stručni časopis," Gynaecol Perinatol (9) 2010, 164.

[14] Ivan Simić, "Soviet Influences on Yugoslav Gender Policies 1945 – 1955" (Ph.D. diss. University College London, 2016), 83.

[15] Franc Novak, "O III. kongresu ginekologa ostetričara," Žena u borbi 12 (1956), 1.

[16] Vida Tomšič, "Da li je legalizacija pobačaja prihvatljivo rješenje," Borba, 17. siječnja 1954, 3.

[17] B. Kovačević, "O planiranoj trudnoći," Žena danas 128-129 (1955), 14-15.

[18] Dobrivojević, "Planiranje porodice," 87.

[19] Branko Živković, "Pobačaj i njegova problematika na području bivšeg kotara Nova Gradiška," Liječnički vjesnik 1 (1963), 1246.

[20] Za pojavu kontraceptivnih sredstava uvelike je zaslužan Franc Novak, koji prvi donosi primjerke kontraceptiva u Jugoslaviju, nakon čega se osnivaju savjetovališta za kontracepciju u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Prištini.

[21] Ivana Dobrivojević, "Ža željeno roditeljstvo. Državna politka Jugoslavije u oblasi planiranja porodice 1945-1974," Istorija XX. veka 1 (2018), 125.

[22] "Rezolucija o planiranju porodice," Službeni list SFRJ 20 (1969), 612.

[23] Petrić, Čovjekove slobode, 328.

[24] Janja Herak Szabo, "II. Kongres IPF za Evropu, Bliski istok i Afriku," Liječnički vjesnik 9-10 (1960), 775-776; Janja Herak Szabo, "Međunarodna konferencija o problemu i suzbijanju pobačaja," Liječnički vjesnik 9-10 (1960), 776-777.

[25] "Opći zakon o prekidu trudnoće," Službeni list SFRJ 20 (1969), 20.

[26] Petrić, Čovjekove slobode, 334.

[27] Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 8, 22. veljače 1974, 144.

[28] Dalida Rittossa, "Prijepori o pravu na pobačaj u Republici Hrvatskoj", Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 26 (2005), 974.

Tagovi: avnoj, ginekologija, jugoslavija, ndh, pobačaj, povijest feminizma, pravo na pobačaj, reproduktivna prava, zakon o pobačaju

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM