Sa stavom

23.10.2018. 07:36:32 - Bree Busk (blackrosefed.org)

uspon multisektoralnog feminizma u Čileu

Feministički pokret za rušenje kapitalizma, 1. dio

(Foto: Black Rose Anarchist Federation)

Ovo je prvi dio iz dvodjelne serije o antikapitalističkom feminizmu u Južnoj Americi, na osnovu brojnih koncepata i analiza do kojih smo mogli doći u SAD-u. Drugi dio će uključiti tekst u obliku pamfleta za preuzimanje i dijeljenje.

Na kraju ovog prvog dijela naći ćete rječnik termina.


I. Feminizam je sazrio  

U svibnju 2018., dok je kopnila zima u Santiagu u Čileu, počelo je rasti nešto novo. Na svakoj površini osvanuli su grafiti, a na zidovima plakati zalijepljeni ljepilom domaće izrade,  poput lišća na zemlji. Svakom stanovniku Santiaga to je poznat prizor; označava početak novog ciklusa borbe jednog od najvažnijih društvenih pokreta.

Studentska pitanja su dobro reprezentirana, no ugledat ćete i slogan podrške Mapuche političkim zatvorenicima ili plakat koji oglašava posljednji dan borbe Coordinadora Nacional de Trabajadores y Trabajadoras No+AFP (koalicije organizirane protiv korumpiranog čileanskog mirovinskog sustava). Ako pogledate pobliže, primijetit ćete pomak u temama, tonu i učestalosti: u porastu je feminizam, i premda ima mnogo poruka o sestrinstvu, zaoštrene su snažnom ljutnjom usmjerenom na one u čijim je rukama patrijarhalna moć protiv žena u ovoj zemlji.

NO es NO. YO TE CREO. PRACTICA LA VENGANZA.

NE je Ne. Vjerujem ti. Prakticiraj osvetu.

Spomenik u parku u centru grada s crvenim grafitom i plakatom - "Prakticiraj osvetu!" ("Practica la Venganza")

Kada ujutro idem na posao, naletim na prosvjedne povorke ili na dokaze o nedavnom događanju. Nije neobično čuti odjeke udaljenih bubnjeva niz široke ulice centra grada. Na društvenim mrežama prijatelji i poznanici objavljuju poruke koje su se transformirale iz oprezne zabrinutosti u deklaracije: "Je li kampus u centru okupiran?", "Je li UCEN preuzet?", "Institut Arcos u feminističkom štrajku". Svakog tjedna vidim novu kolekciju feminističkih transparenata (bannera) okačenih na ograde najznačajnijih institucija u Santiagu. Na sveučilištima se organiziraju feministički štrajkovi i, zapravo samo se čini da je tek počelo.

II.  Dolazi plima

Kada sam došla u Santiago 2015., bila sam pod dojmom čileanskog feminističkog pokreta. Kao Amerikanka, naviknuta na umjerene, anemične pokrete u SAD-u, nisam bila spremna svjedočiti ogromnom broju ljudi koji se mobiliziraju zbog gotovo svakog razloga. Divila sam se raznovrsnosti organizacija na marševima i fotografirala sam svaki slogan. Oduševljena prizorima očeva koji nose djecu na ramenima tijekom prosvjeda protiv rodno uvjetovanog nasilja. Bila sam uvjerena da prvi put u životu svjedočim snažnom, ujedinjenom feminističkom pokretu. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da sam promatrala očima svog političkog iskustva u SAD-u: ono što sam smatrala razvijenom manifestacijom feminističke snage, u stvarnosti je bilo prilično rascjepkano. Iza scene, u svakoj sferi ljevice bujali su konflikti. Većina organizacija se borila da promijeni vlastitu internu seksističku kulturu (s manjim ili većim uspjehom), dok su druge eksperimentirale s novim političkim formama i idejama. Mnoge radikalne žene napustile su tradicionalne ljevičarske organizacije, često kako bi se pridružile ili pokrenule odvojene feminističke projekte. Bilo je to vrijeme velike nestabilnosti, ali i vrijeme golemog političkog potencijala. Frustracija i bijes koji su osjećale žene, trans osobe i queer osobe očito su se pojačali, no napetost je još tražila put do masovnog, narodnog pokreta. Svi su mogli osjetiti da nešto dolazi, no nitko nije bio siguran koja će kombinacija događaja naposljetku buknuti. Čak i sada, kada se podigao taj plimni val, feministikinje se još muče kako bi analizirale trenutak u kojemu su se pronašle. Ovaj će proces bez sumnje trajati, no mislim da postoji nekoliko bitnih faktora koje možemo identificirati: promjena u globalnoj feminističkoj vidljivosti, paralelni uspon drugih društvenih pokreta, te pritisak koji osjećaju svi Čileanci/Čileanke te starosjedilački narodi uzrokovan primjenom neoliberalnih politika koje su se institucionalizirale nakon povratka demokracije.

Kao prvo, ljudi u Čileu su vrlo svjesni međunarodnih političkih trendova, posebno onih u drugim zemljama španjolskog govornog područja. Stoga ćete u čileanskom feminističkom pokretu vidjeti značajan porast reagiranja na globalne događaje.

Američki #metoo pokret ima svoj ekvivalent u Španjolskoj - #yotecreo ("Vjerujem ti"), koji je u skladu s čileanskim povijesnim funas - taktikom u kojoj se ljudi okupe oko domova javnih osoba kako bi ih prokazali i posramili zbog kršenja ljudskih prava ili patrijarhalnog nasilja.  Izvorno poznata kao escrache, ovu taktiku je sredinom 1990-ih razvila argentinska organizacija HIJOS, koja se sastojala od djece "nestalih" tijekom diktature, te je usvojena u mnogim drugim zemljama.  Funas ili escraches su oruđa koja ljudi koriste kada ne vjeruju u druge oblike postizanja pravde, što je šest slučaj u vezi pojedinaca koji su izbjegli kazneni progon zbog onoga što su činili tijekom vojne diktature. Ovo se često primjenjuje na zlostavljače koji, zbog izostanka društvene intervencije, često slobodno žive i nastavljaju perpetuirati nasilničko ponašanje, a da ne iskuse nikakve društvene ili pravne posljedice.

U današnje vrijeme, funas su postale digitalne, a mlade žene hrabro na društvenim mrežama objavljuju fotografije svojih lica u modricama uz eksplicitna svjedočanstva o zlostavljanju. Na udaru su slavne osobe, glazbenici, političari, ali i bivši partneri, prijatelji, poslovni suradnici i kolege. Mlade Čileanke objavljuju imena zlostavljača i dijele screenshote. Te fotografije prikazuju intimne povrede uz selfije nasmiješenih muškaraca s optužujućim naslovima: SEKSIST. NASILNIK. SILOVATELJ. Još jedan uobičajeni opis je "macho de izquierda" (seksist ljevičar)", koji se koristi za prozivanje muškaraca na ljevici koji pokazuju isto antifeminističko ponašanje kao i njihovi desničarski neprijatelji.

Funas ne služe samo tome da učine vidljivom svakodnevnu borbu mladih žena, već i da stvore društvene i političke posljedice onima koji to zaslužuju. Jasno je da za počinitelje rodnog nasilja više neće biti milosti: ni u školi, ni na poslu.  A zasigurno ne u političkom prostoru.

"Che [Guevara] na ulici, Pinochet kod kuće. Zvuči poznato? Source: @RevueltaVioleta

Poziv u rat protiv mizoginističkog nasilja, slogan #NiUnaMenos ("Niti jedna [žena] više") originalno potječe iz Argentine, a Čileanke su ga prepoznale budući da im je itekako poznat ogroman razmjer femicida. Kod kuće ili vani, čini se da svaki tjedan donosi nove naslove o ženama koje su ubijene zbog ljubomore nasilnika ili za kaznu što su iskoračile iz tradicinalnih granica koje im je nametnulo društvo u kojemu žive. Primjerice, 25. lipnja 2018. obilježile smo dvogodišnjicu ubojstva Nicole Saavedra, mlade lezbijke iz seoske, religiozne zajednice, koja je bila oteta, mučena i ubijena od nepoznatih počinitelja. Članovi obitelji i feministička mreža su izjavili da misle kako je istraga Nicoline smrti bila zanemarena zbog toga što se životi žena, posebno lezbijski ne smatraju bitnim. To je nešto s čim se Čileanke stalno susreću - s otporom vlasti i medija kada inzistiraju na femicidu kao zasebnoj kategoriji zločina kojeg se ne može razumjeti niti pobijediti na isti način kao druga ubojstva.

"Tko je ubio Nicole Saavedru?" Photo: @ledezma_x

Stalne teme obiteljskog zlostavljanja, seksualnog nasilja i femicida su u opisu rada organizacija kao što su Red Chilena Contra la Violencia Hacia las Mujeres (mreža posvećena iskorjenjivanju nasilja protiv žena i djevojčica) i Coordinadora #NiUnaMenos (NUM), koje su uspješno pokrenule masovnu mobilazaciju 2016. i 2017.  U svibnju 2018., pokrenut je "marš protiv kulture silovanja" kao reakcija na izvještavanje o silovanju mlade žene od strane nogometnih navijača te na užasno silovanje i ubojstvo dvogodišnje djevojčice od njenog ujaka. Priča o smrti djevojčice Ambar preplavila je medije, ne samo zato što je užasna, već i zato što je poslužila kao snažan podsjetnik da je polovica žrtava seksualnog nasilja u Čileu mlađa od 14 godina. Nažalost, vijesti o ubojstvima žena i djevojčica, čak i one najmučnije, publika brzo zaboravi. Za mnoge je borba protiv apatije i rezignacije i unutarnja i vanjska borba. U Čileu, sjećanje nije samo osobna refleksija. To je politički proces kojemu je svrha spriječiti gubitak kolektivnog znanja i sačuvati sjećanje na mučenice/ke. Suvremene feministkinje koriste politizaciju memorije na isti način na koji su to radile prijašnje generacije pod diktaturom: odavanjem počasti žrtvama femicida kroz političku i umjetničku borbu.

Memorijalni patchwork ili Arpilllera žrtvama femicida u Čileu 2017. godine. Arpilleras su sada simbol otpora u Čileu, nekada su ih radile žene iz radničke klase kako bi opisale život pod diktaturom. Tekst i fotografija: Giulia Dessi

Krajem 2017., borba protiv femicida i rodno uvjetovanog nasilja spojila se s pokretom za prava imigranata/kinja nakon smrti Joane Florvil, mlade Haićanke koja je bila optužena za zanemarivanje svoje male kćeri i potom uhapšena i držana u pritvoru do svoje smrti koja je nastupila nakon 30 dana. Kao nova imigrantkinja koja nije znala španjolski, Joane je bila u iznimno ranjivoj poziciji, u nemogućnosti da objasni svoje djelovanje policiji ili da se brani od optužbi. Njezin je zločin bio to što je crna migrantkinja i majka u zemlji koja ju je odmah "prepoznala" kao  uljeza i neprijatelja. Joane nije bila ni prva ni zadnja migrantkinja koja je patila ili umrla od ksenofobne diskriminacije, ali njezin je slučaj postao iznimno poznat i njezino uplakano lice dok ju odvode u lisicama postalo je simbol okrutnosti čileanske države prema sve većoj populaciji migranata - pojačanoj rasizmom i mizoginijom. Joane pamti njena crkva, njena zajednica, njen partner, također migrant s Haitija, koji je dao dirljiv intervju prošlog svibnja, izjavivši: "Čile me je naučio patnji". Ova tragedija i dalje pokreće one koji se bore za prava i uvjete migranata, kao što to pokazuje nedavno utemeljena edukacijska inicijativa Escuela Popular Joane Forvil - koja osigurava besplatne tečajeve španjolskog jezika za Haićanke. Sjećanje na Joane čuva i Coordinadora 30 de  Septiembre - promigrantska i antirasistička organizacija nazvana prema datumu na koji je Joane umrla u bolnici lišena pravde i ponovnog susreta sa svojom bebom. S novom zakonskom uredbom kojom Haićani podliježu još restriktivnijem imigracijskom procesu uvjeti će se za ovu ranjivu grupu samo pogoršati, a feminizam može pružiti perspektivu kroz koju je tu krizu moguće razumjeti i suprotstaviti joj se.

Mural "U čast Joane Florvil" u četvrti Bellavista. Izvor: Civico

Teme kao što su nejednakost u plaćama, reproduktivni rad, prekarni rad kod kuće i na radnom mjestu, najviše je promovirala organizacija Coordinadora Nacional de Trabajadores y Trabajadoras No Más AFP (National No More AFP Workers' Coordinator or No+AFP), masovna koalicija koja je bila organizirana kako bi reformirala i/ili zamijenila korumpirani mirovinski sustav koji je instaliran tijekom diktature. Premda nije odmah bio prepoznat kao feministička organizacija, ovaj pokret je istaknuo u prvi plan sindikalistkinje (između ostalih) i nije oklijevao ukazati na to kako su žene specifično diskriminirane u sadašnjem kapitalističkom sustavu s obzirom na rodno uvjetovanu razliku u plaćama i neplaćemi kućanski rad (samo 48.5% žena sudjeluje na formalnom tržištu rada i u prosjeku zarađuju 31.7% manje nego muškarci)

Ovaj pokret funkcionira na nacionalnoj razini, no strukturiran je po kvartovima i susjedstvima gdje susjedi i suradnici održavaju sastanke na kojima diskutiraju i planiraju borbu. Dok se feminističko krilo studentskog pokreta predstavlja kao mlado i transgresivno (balaclavas, body paint, performansi), žene iz No+AFP-a su manje 'ekspresivne' u svojem djelovanju. To ne znači da su manje agresivne u zahtjievanju svojih prava. Zapravo, mnoge od njih su iznimno aktivne u svojim lokalnim zajednicama, sindikatima i političkim partijama. Do napetosti dolazi kada se feminizam unutar radničkog pokreta i u poblaciones (lokalnim radničkim naseljima/zajednicama) isprepliće s feminizmom studentskog pokreta, koji je uglavnom no ne isključivo, nastao i razvijen u kontekstu najpolitičnijih škola i sveučilišta.

Zasigurno postoji ogroman jaz između iskustva siromašnih, ruralnih Čileanki i Čileanaca i onih koji mogu pohađati najbolja sveučilišta u glavnom gradu Santiagu, no zadatak je svakog društvenog pokreta da prepozna zajedničke karakteristike na kojima se mogu te grupe okupljati, povezivati kroz različita iskustva ili bez obzira na njih.

Neoliberalna politika, utemeljena u diktaturi i razvijena od strane narednih desnih vlada, itekako se odrazila na Čileanke/ce i starosjedilačke zajednice. Kada pogledamo iz ove perspektive, pokreti protiv privatizacije obrazovanja, privatizirane socijalne zaštite, zdravstva, neoliberalnih radničkih reformi te protiv državnog nasilja (posebno protiv starosjedilačkih naroda) mogu postići sve ako prepoznaju i djeluju u skladu sa svojim komplementarnim ciljevima.

Primjer takvog multisektoralnog pristupa je nacionalna organizacija Movimiento Salud para Todas y Todos (Pokret Zdravstvena Skrb za Sve, MSpT), koja ujedinjuje zdravstvene radnice/ke, studente/ice medicine i pacijente i pacijentice u zahtijevanju javnog zdravstva. Djeluju putem raznovrsnih kampanja, uključujući podršku Mapuche štrajkačima glađu pomažući im u medicinskom smislu, javne radionice zdravstvene edukacije, dekriminalizaciju i povećanje prava vezanih uz pobačaj). Jezikom čileanske ljevice, sektori su definirani kao područja borbe, kao što su rad, teritorijalna (utemeljena na zemlji i zajednici) i studentska prava. Multisektorizam podrazumijeva temeljitu cross analizu ovih društvenih pokreta i razvijanje odnosa solidarnosti među sektorima, putem multisektoralne podrške specifičnim zahtjevima.

Današnji multisektoralni pokreti odražavaju eksperimente i postignuća iz prošlosti, što je prepoznato u Revolución Pingüina (Pobuni srednjoškolaca 2006.) koja je otvorila vrata studentima da istraže dinamiku opresije u drugim sferama života. Ovo nasljeđe se jasno vidi u novijim političkim organizacijama kao što su spomenuti MSpT i feministička organizacija La Alzada, koja je proizišla iz studentskog pokreta i preusmjerila fokus svoje političke energije u radnički sektor, gdje nudi treninge antiseksizma i podržava sindikalnu borbu lokalnih radnica/ka i imigranata/kinja. La Alzada je bila jedna od organizacija osnovanih na sveučilištu s naglaskom na neseksističko obrazovanje što se oblikovala na periferiji studentskog pokreta, no postala je glavna snaga u oblikovanju svih borbi unutar sektora obrazovanja.

Studentski pokret se dokazao kao izuzetno fleksibilan, sposoban unijeti nove ideje i pretvoriti ih u praksu na takvoj razini da tradicionalna ljevica može samo gledati i zavidjet im. Jedna od tih ideja je bila "seksualna disidencija" - radikalan odgovor na neoliberalnu politiku inkluzije i raznolikosti (diversity). Unutar studentskog pokreta tu su ideju popularizirale grupe kao što je Colectivo Universitario de Disidencia Sexual (CUDS), koji "seksualnu disidenciju" opisuju kao "konstantan otpor dominantnom seksualnom sistemu, njegovoj ekonomskoj hegemoniji i postkolonijalnoj logici" te odbacuju ideju subverzivnih identiteta (gejevi, lezbijke, drag, trans, queer itd.) u korist subverzivne analize i akcije. Rezultat je inkluzivna, borbena politika koju nije lako ko-optirati ili institucionalizirati. Budući da se teorija i praksa seksualne disidencije razvila usporedno s razvojem studentskog feminističkog djelovanja, značajna je tendencija pokreta (koncentrirana u Santiagu) koja se opire trans-ekskluzivnom radikalnom feminizmu ili drugim regresivnim oblicima feminističke ideje. Taj je pozitivni utjecaj vidljiv na javnim okupljanjima i protestima na koje dolaze u većem broju trans i nebinarne feministkinje negoli što to možemo vidjeti u SAD-u.

Suvremeni feminizam u Čileu je osvježavajuće eksperimentalan i otporan, utemeljen na historijskoj lijevoj analizi, no otvoren za integriranje novih teorija i taktika kakve se pojavljuju na globalnoj razini. Održavajući fokus na klasnoj borbi i uvodeći u svoje analize lekcije naučene od crnog i starosjedilačkog feminizma, ova generacija je stvorila i otvorila prostor da odvede borbu mnogo dalje nego što se prije smatralo mogućim. Međutim, postoje brojne sile koje stoje u ideološkoj opoziciji feminizmu, koje nastoje sabotirati pokret kad god se ukaže prilika.

III. Kooptacija, fašizam i prijetnje iznutra

Prva prijetnja dolazi od Piñerine administracije, koja aktivno traži načine kako da oslabi i institucionalizira feministički pokret promoviranjem reformi pod parolom neoliberalne rodne ravnopravnosti. Predloženi projekti uključuju  ukidanje zabrane ponovne udaje unutar 270 dana nakon razvoda prvog braka, projekt "sala cuna universal" koji nudi majkama formalni, plaćeni rad brige o djeci, pravo na dojenje i pravo na pomoć u slučaju težih trudnoća, osiguranje dodatnih sredstava za prevenciju tinejdžerske trudnoće, itd.

To je "mrkva" kojom mašu onima 'politički umjerenima' dok "batinu" predstavljaju stroge nove politike kojima se dodatno kriminaliziraju migranti (posebno oni iz Haitija ili Kolumbije) i Mapuche (starosjedilački narod koji živi u srednjem i južnom Čileu te u nekim dijelovima Argentine) koji je u sukobu s čileanskom državom zbog pitanja autonomije i zemlje.

Piñerinu neoliberalnu strategiju moguće je vidjet kao "nježniji" institucionalni pristup u usporedbi sa fašističkim pozicijama suvremenih radikalno desnih političara kao što je kongresmen i propali predsjednički kandidat José Antonio Kast, čija je kampanja 2017., između ostalih, privukla podršku konzervativaca, libertarijanaca i umirovljenih vojnih grupacija. On zauzima tradicionalne konzervativne stavove protiv pobačaja i gej brakova, i izazvao je kontroverze kada je javno proglasio čileansku tansrodnu glumicu Danielu Vega "muškarcem" i izjavio u jednom intervjuu da ne bi oklijevao ubiti bilo kojeg kriminalca koji bi mu ušao u kuću. U paketu s s njegovim "zakon i red" pristupom ilegalnoj imigraciju i kriminalu, ovi stavovi ga čine likom koji inspirira fanove ultra-desnih grassroots  grupacija.

Premda je danas neprihvatljivo za političara da se otvoreno izjašnjava koa pinočeist, nije tajna da su mnogi ljudi na pozicijama vlasti bili aktivni podržavatelji militantne vlade i da su imali velike koristi (materijalne) od sudjelovanja u toj vlasti. No, fašisti "na ulici" nisu toliko rezervirani oko svoje nasilne agende i sve su nasilniji u svojoj mobilizaciji.  Uspon nacionalističkih i etno-suprematističkih pokreta u SAD-u i Europi dalo je čileanskim fašistima osjećaj legitimacije te predstavljaju prijetnju organiziranog političkog nasilja protiv crnih migranata i aktivnih feministkinja prema kojima nasilje sve više prelazi iz objava na društvenim mrežama u fizičko nasilje na ulicama.

Nažalost, konačna i možda najjača prijetnja dolazi iz samog pokreta koji je preplavljen ideološkim raskolima i borbama za moć. Nakon masovne mobilzacije 2016. koju je pokrenula,  Coordinadora NiUnaMenos (NUM) se raspala na komadiće.

Do prvog raskola je došlo zbog akcija jedne od većih grupa unutar Koordinacije - Pan y Rosas (Kruh i ruže), koja je stala u obranu člana partnerske političke organizacije  (Partido de Trabajadores Revolucionarios ili Revolcionarna radnička partija) optuženog za seksualno zlostavljanje.

Nakon oštrih reakcija za ovaj slučaj, pokušali su iskoristiti brojnost svoga članstva da natjeraju NUM da odbaci svoju potporu jednoj od zlostavljanih članica, Barbari Brito, koja je obnašala funkciju potpredsjednice Studentske federacije Sveučilišta u Čileu (FECh). Ovo sramno otimanje moći rezultiralo je njihovim izbacivanjem iz koalicije, no velike napetosti su ostale. Političke frakcije se okupljaju oko dvije glavne tendencije: feministkinje koje su promovirale i bile članice rodno mješovitih političkih organizacija i anti-organizacijse feministkinje koje odbijaju participaciju u rodno mješovitim organizacijama kao i u tradicionalnim ljevičarskim grupama i partijama. U ovom drugom zauzimaju tvrdu poziciju i idu toliko daleko da optužuju svoje protivnice da su "trbuhozborke" muških članova svojih organizacija. Atmosfera proizvodi toksičnu političku debatu punu nasilnih i osobnih napada.

Druga kriza se brzo razvila iz fune objavljene na Facebook stranici NUM-a. Jedan od silovatelja optuženih u toj objavi zaprijetio je tužbom  i umjesto da se kolektivno odgovori na ovu prijetnju, članica antiorganizacijske frakcije odlučila je da preda imena administratorica policiji. Ta se članica dogovorila sa silovateljem da se NUM javno ispriča za funu i povuče optužbe. Ostale pro-organizacijske feministkinje kolektivno su odlučile da ta koalicija više nije sigurno ili produktivan alat za njihove politike te su odlučile izaći iz koalicije.

Ovo se odrazilo na cijelu čileansku ljevicu, dok se paralelno događa konstantna poplava funas i nezadovoljavajući disciplinarni procesi transformativne pravde dijele ljevicu na manje grupe i uzrokuju dublji raskol. Za neke je dezintegracija NUM-a zasigurno veliko razočarenje, posebno nakon iskustva takvog oživljavanja feminističkog djelovanja. No, žene koje su otkrile političke afinitete navigirajući kroz brojne konflikte unutar NUM-a nisu klonule duhom. Naprotiv, neprijateljstvo koje su doživjele natjeralo ih je da izbruse svoju političku analizu i artikuliraju svježe alternative pozicijama i praksama kojima su suprotstavljene.  Ove lekcije se šire među preživljelim rodno mješovitim organizacijama tako da je, metaforički, prolivena krv u ovom teškom razdoblju oplodila tlo na kojemu je moguće stvarati novu fazu pokreta. Kada se prašina napokon slegla krajem 2017., neke feministkinje su se nastavile okretati prijateljskim grupama ili separatističkim prostorima, dok su se druge nastavile hvatati u koštac s projektom definiranja feminizma kao transverzalnog, multisektoralnog i daleko ambicioznijeg nego ikada prije.

"Radnice protiv prekarizacije života" za vrijeme marša povodom Međunarodnoga dana žena radnica.  Source: El Grano

IV. Imenovanje trenutka

Stigli smo do siječnja 2018., s mozaikom društvenih pokreta, lijevih partija, kulturnih kolektiva, kvartovskih zajednica, politiziranih pojedinki/aca koji se repozicioniraju kako bi se suprostavili novom političkom krajobrazu dok se Piñerina vlada priprema da preuzme vlast.

Feministkinje su bijesne zbog imenovanja Isabel Plá (ultradesne ekstremistkinje protiv prava na pobačaj) na čelo Ministarstva žena i rodne ravnopravnosti, a Međunarodni dan žena se približava.  U tom kontekstu se Coordinadora 8 de Marzo (C8M) sastaje kako bi raspravile coyunturu  (kombinacija faktora i okolnosti koji opisuju situaciju u određenom društveno-politikom trenutku) čileanskog feminizma.

C8M je otvorena koalicija s jednostavnom misijom: okupiti različite društvene organizacije, sindikate, pojedine feministkinje u planiranju godišnjeg marša za Međunarodni dan žena. Svake godine, veteranke i pridošlice se okupljaju i dogovaraju oko zajedničke analize stanja feminističke borbe i identificiraju temu koja može ujediniti heterogeni i konfliktni pokret. Posljednjih godina u fokusu su bile smrtonosne posljedice patrijarhalnog nasilja sa sloganima poput "sve žene protiv svakog nasilja" i, naravno, #NiUnaMenos. No, imenovanje trenutka tako da progovara o svim ženskim borbama u svoj njihovoj različitosti nije lak zadatak.

Kao što će većina modernih feministkinja priznati, ne postoji univerzalno iskustvo ženskog života ili rodnouvjetovane opresije. Svaka pojedinka je jedinstvena intersekcija identiteta i njima pridruženih opresija, što je zaključak zbog kojega su neke feministkinje dijelile pokret u sve manje organizacije kako bi odvojile razine opresije. Dok god toksična dinamika koju proizvodi rasizam ili transfobija dijeli pokret, separatistički pristup je više nego opravdan. To znači da je snažan pokret neminovno onaj koji objedinjuje žene različitih iskustava u snagu sposobnu da se opire patrijarhalnoj moći na sistemskoj razini.  Feministikinje iz C8M, od kojih su mnoge bile uključene u prvotne konflikte iz ere #NiUnaMenos era, znale su da je izolacionistički separatizam bio ćorsokak za njihove političke ciljeve. Da bi izgradile pokret, za koji sve misle da je nužan, trebale su naći zajedničku nit koja objedinjuje živote svih žena radnica i rodnih disidenata/kinja: nešto što će okupiti ljude umjesto da ih razjedinjuje. U smjeru tog cilja, prihvatile su transverzalni feministički pristup.

Transverzalna politika je organizacijska metoda s ciljem generiranja kolektivnog identiteta u nehijerarhijskim koalicijama kroz različite pozicije svojeg članstva. Zapravo, upravo te razlike se smatraju resursom, jer tek kroz analizu problema iz različitih perspektiva moguće je doći do "istine". Ova metoda zahtijeva izbjegavanje pretjeranog univerzalizma ljevice (koji poravnava razlike, često na etnocentričan i ekskluzionistički način) kao i pretjerani relativizam suvremenih identitarnih politika (koje su često esencijalističke i zamjenjuju kolektivni identitet individualnim). Nadalje, transverzalna politika nije u sukobu s intersekcionalizmom (analitičkim okvirom za razumijevanje intersektivne prirode sistema opresije i eksploatacije). Prije predstavlja primjenu ove teorije u okruženju inkluzivne koalicije. U knjizi  "Black Feminist Thought: Knowledge, Consciousness, and the Politics of Empowerment", Patricia Hill Collins piše kako transverzalna politika pokazuje da možemo ostati ukorijenjene u jedinstvenim/specifičnim bitkama vlastitih grupa dok god nalazimo zajedničko tlo s ostalima koji imaju različita iskustva iste opresije. "Empatija, a ne simpatija, postaje temelj koalicije." C8M bi trebao definirati dva zajednička terena kroz koje kanalizira ovu politiziranu empatiju. Iskustvo individualnog i strukturalnog nasilja te uvjete rada. Radni uvjeti se interpretiraju kao široki pojam, uz prepoznavanje da ženski rad ima brojne oblike, plaćene i neformalne, i da mora biti vidljiv svugdje gdje postoji. Ova je analiza otvorila vrata feminističkoj borbi na svim frontama, proširivši se na sve društvene pokrete pozicionirajući se protiv kapitalističke ekploatacije i državne opresije. To je omogućilo da se sam feminizam pozicionira kao zajednički teren koji ujedinjuje i oživi ljevicu u cjelini.

Koji bi slogan mogao progovoriti o zajedničkim uvjetima eksploatacije rada i nasilju u svoj svojoj raznolikosti manifestacija? Ove godine, C8M je odlučila, feministkinje će se mobilizirati pod sloganom "Protiv prekarizacije života" u solidarnosti s pozivom na međunarodni štrajk žena. Ova tema progovara o posljedicama 30-ogodišnje neoliberalne politike u Čileu, ustoličene nakon povratka demokracije. Premda nije uvijek eksplicitno uperena na žene, rezultati ovakve politike su dodatno obespravili grupu koja je historijski u podređenom položaju. Bez obzira radi li se o ženi Mapuche na njezinom drevnom teritoriju, o studentici ili o radnici, majci koja skrbi za djecu, dom i obitelj, ili imigrantkinji koja gradi novi život u stranoj zemlji, sve žene osjećaju posljedice intimnog i strukturalnog nasilja i sistemsko uzimanje njihove autonomije i resursa. U C8M su identificirali četiri područja u kojima ovaj slogan može proizvesti prepoznavanje povezanih borbi: rasizam i teritorij, plaćeni rad i socijalna sigurnost, seksualna i reproduktivna prava, te seksualna disidencija.

Ovogodišnji marš nužno povezuje teritorijalne organizacije poblaciones lokalne/zonske formacije NO+AFP-a, tipine ženske sindikate, brojne studentske feminističke, imigrantske organizacije kao što je '30 de Septiembre', i mnoge, mnoge druge, što u osnovi predstavlja cjelokupnu sliku društvenih pokreta u Čileu, ujedinjenih feminizmom.

Ovo približavanje borbi bilo je očito na Osmomartovskom maršu 2018., kada su nepregledne povorke feministkinja svih dobi, rasa i rodova preplavile ulice. Odlučila sam se pridružiti borbenoj imigrantskoj grupi i vikati s njima:  "Mujeres migrantes, la lucha está delante! (Migrantkinje, borba je pred nama!")" i "Chilena o extranjera, la misma clase obrera! ("Čileanka ili strankinja, ista smo radnička klasa!"). Premda tada nisam mogla riječima izraziti sve to, mogla sam osjetiti da se dogodio značajan pomak, da se sile poslaguju. Nekoliko mjeseci kasnije, članice C8M-a su rekle da su već na prvom sastanku u siječnju znale da na sveučilištima raste nezadovoljstvo. Nekolicina ih je anticipirala taj feministički val, opisan kao feministički tsunami, koji je pomeo škole i sveučilišta diljem zemlje samo nekoliko tjedana poslije.

____________________________________________________________________________
Bree Busk je američka anarhistkinja koja živi i radi u Santiagu u Čileu. Članica je organizacija 'Black Rose Anarchist Federation' (SAD) i 'Solidaridad' (Čile), posvećena je izgradnji internacionalne koordinacije obiju Amerika. Sudjeluje u pokretima u obje zemlje kroz umjetnički rad, pisanje i osiguravanje nevidljivog, reproduktivnog rada potrebnog organizacijama da prežive i rastu.

RJEČNIK TERMINA:

Administradoras de Fondos de Pensiones (AFPs): Privatne financijske institucije odgovorne za upravljanje individualnim mirovinskim fondovima. Ovaj sistem je uveden za vrijeme Pinochetove diktature kao savjet tzv. "Dečkiju iz Chicaga".

Coordinadora: Koordinirana organizacija, umbrella grupa (platforma) ili koalicija.

Coyuntura: Kombinacije faktora i okolnosti koji karakteriziraju stanje u određenom trenutku.

Educación no sexista: Zahtjev za obrazovnim okruženjem bez insitucionaliziranog patrijarhata, posebno rodne i seksualne diskriminacije. Od samog utemeljenja ovog zahtjeva 1981. stalno se pojavljuje u studentskim pokretima, razvijajući se i produbljujući se u tom procesu.

Funa: Taktika kada se ljudi okupljaju oko domova javnih osoba kako bi ih prokazali i posramili zbog kršenja ljudskih prava ili patrijarhalnog nasilja.

Macho de izquierda: Pogrdni naziv za muškarce ljevičare koji su istog patrijarhalnog mentaliteta kao i deničari.

Militant: Disciplinirani član političke partije ili grupe.

Multisektoralizam: Termin koji se koristi na čileanskoj ljevici: tri su glavna sektora - rad, teritorij i studentski pokret. Multisektoralizam znači cross-sektoralnu analizu kako bi ponudio solidarnu podršku djelovanju drugih sektora. Mapuche borba se također smatra sektorom, ali autonomnim. Ekologija, feminizam i kolonijalizam nisu odvojeni sektori već transverzalne točke koje se moraju adresirati u svim sektorima.

Población: Naselja siromašne, radničke klase. No, poblaciones u okolici Santiaga imaju dublje političko značenje budući da su nastali na oduzetoj zemlji ljudi koji su migrirali iz sela u grad. Neki od njih su snažno politički ukorijenjeni u lijevoj tradiciji, primjerice La Legua, Villa Francia i Nueva Amanecer.

Seksualna disidencija: u studenstskom pokretu su je popularizirale grupe kao što je

Colectivo Universitario de Disidencia Sexual (CUDS). Seksualna disidencija označava "konstantan otpor dominirajućem seksualnom sistemu i njegovoj ekonomskoj hegemoniji i postkolonijalističkoj logici", te odbacuje ideju subverzivnih identiteta (gej, lezbijka, queer, trans, drag itd.) u korist subverzivne analize i akcije.  

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: antikapitalizam, čile, feminizam, intersekcionalnost, otpor

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM