“Čak mislim da nije neprofesionalnost nego mizoginija i patrijarhalni stavovi, to je nešto strašno što sam poslije doživjela”, govori mi Ramona* dok razgovaramo o postupanju institucija s kojim se suočila kao žena koja je doživjela intimno partnersko nasilje.
“Osjećala sam se kao u distopiji cijelo vrijeme, ne znam kome da vjerujem, ne znam više što se događa. Nema socijalne podrške, a on kad vidi da nema socijalne podrške počne više grist”, dodaje.
Prošlo je osam godina od kad se prvi put obratila Hrvatskom zavodu za socijalni rad, tada Centru za socijalni rad. Još je u sustavu. Prvi put javila se prestrašena, a izašla obeshrabrena. Zbog izuzetno stresnog tretmana i navodne dobrobiti djeteta odlučila se na pomirenje. Nakon dvije godine bezuspješnog pokušavanja, bila je odlučna izaći iz nasilnog odnosa, no neodlučna na kazneni progon počinitelja zbog straha i obeshrabrivanja institucija.
Dobro razmisli prije prijave
Govori da je u Centru više puta morala svjedočiti o partnerskom nasilju u prisustvu počinitelja – svog bivšeg partnera i oca zajedničkog djeteta, čak i kada je tražila da ih odvoje. Tijekom svjedočenja o nasilju, počinitelju se dopuštalo da je prekida. Kao psihologinja, posebno je bila pogođena postupanjem psihologa koji je pred počiniteljem suflirao da bi mogla požaliti jer on sve to može ispričati svojim riječima, pokrenuti postupak i da dijete može završiti u domu, zbog čega je tada odustala od prijave nasilja.
Kada je u obiteljskom centru govorila o tome da otac fizički kažnjava dijete, otac djeteta tvrdio je da će ona svojim pristupom razmaziti dijete i da nije točno da dijete ne treba fizički kazniti. Na to ga je službenica centra opomenula da je to zakonom zabranjeno i da si ne smije dopustiti to javno reći. Tijekom individualnih razgovora djelatnica Obiteljskog centra, sugerirala joj je da brak pokuša spasiti seksom:
“Opisujem situaciju kad nosim oprani veš da ga idem objesiti, a on opisuje da sam ja u haljinicama prekratkim ili u tajicama, e onda je kako ste vi njemu privlačni kako hodate tako pripijeni, a da on vas ne zaskoči, mislim to ne možete očekivati da neće. Ja ga u vlastitoj kući izazivam, što se onda ja čudim, kako onda ja tu neću nešto. Mislim imam ja zakonsko pravo to odbiti, al’ onda nek’ se ne čudim da je on nezadovoljan i posljedično grub. I onda je sugerirala zašto ja spavam u drugoj sobi, ja kažem pa zato što se događa nasilje, pa nek’ ja probam, takvi su muškarci, nek’ ja umirim tog medvjeda, lava, tu zvijer da ipak probam doći njemu u krevet”, priča mi Ramona o “prijateljskim” savjetima djelatnice Centra.
Priča mi da i da je o nasilju svjedočila više puta i kroz više zajedničkih i individualnih susreta, a Centar je nasilje prijavio nakon što je eksplicitno pitala hoće li centar prijaviti nasilje i ukazala na zakonsku dužnost prijave. Kada ju je policijska službenica kontaktirala, otišla je na razgovor u policijsku postaju gdje je opet sve ispričala. Policijska službenica rekla joj je da ima temelja za kaznenu prijavu, ali da su mnoge žene požalile i da dobro razmisli. Naime, rečeno joj je da u tom slučaju treba ići u proces, pitati druge o vjerodostojnosti priče, počinitelja, susjede, sve dobro istražiti. Objašnjeno joj je da je to dosta težak proces te da si ipak razmisli i javi se ako se za to odluči. Opet je odustala.
Saga o skrbništvu
Retrospektivno, smatra da je pogriješila, da nije trebala ući u proces pomirenja i da je trebala inzistirati na kaznenom progonu. No, bila je preplašena, nije dobila adekvatnu podršku, a posebno poraznim smatra to što se samostalno morala informirati o svojim pravima i zakonima koji bi je trebali štititi. Što je više inzistirala na svojim pravima, to su pritisci bili jači.
“Izravno mi se prijetilo da ako budem nastavila vaditi iz zakona što su moja prava da će se krenuti s mjerama i onda mi je nabrojano tamo pred njim da je sljedeća mjera oduzimanje djeteta. Ja sam pitala je l’ vi to meni prijetite? Odgovor je bio – Ma ne, samo vas informiramo što se može dogoditi”, govori mi.
Nastavlja priču govoreći mi da se zapisnici nisu redovito vodili, što se pokazalo problematičnim na Sudu gdje je završila nakon što ju je bivši partner tužio za promjenu plana roditeljske skrbi. Epiloga još uvijek nema, a boji se kakav će biti. Sud traje godinama iako bi procesi skrbništva prema Obiteljskom zakonu trebali biti žurni. Rekao joj je da neće plaćati alimentaciju i da će tražiti podijeljeno skrbništvo, a u tužbi između ostalog, tvrdi da je nekompetentna majka. Jedna od točaka je da je podnijela prijavu za nasilje, navodno lažnu. Više puta tražio je i mjeru nadzora.
„Meni nije bilo jasno na temelju čega? – jer ja pričam o nasilju. Sad ja nju gledam i pitam (op.a. djelatnicu centra) koji mi je izbor, šutjeti? – E vi stalno meni odgovarate sad ćete vi dobit mjeru. Ja sam imala godinu dana intenzivnu mjeru nadzora. Ne smiješ plakat, ne smiješ odgovorit… ništa ne smiješ. Vi ne smijete govoriti o nasilju. – Ali ne govorim djetetu, vama sad govorim. – A je l’ vi ikad razgovarate s djetetom, pita me. Ja kažem da, kad mi se dijete povjeri da ga je otac udario. -Ne smijete, vi morate reći da je otac dobar. Ali ja kažem, ne mogu kad mi se dijete povjeri da ga je otac tukao, pa kakva sam ja zaštita djetetu? – Vi njemu uvijek morate reći da je otac dobar, dobit ćete intenzivnu mjeru. Jednom tjedno se moram javljati, ulazit će mi u stan, moram bit suradljiva… glavni parametar… stalno se gleda moja komunikacija i suradnja s nasilnikom“, nastavlja Ramona opisujući postupanje djelatnice Zavoda i obrazac koji ju prati tijekom tretmana u Zavodu.
Testiranja su pokazala da je psihički zdrava, a u nalazu se insinuira da zbog visoke inteligencije ima sposobnost manipulacije. Veća naklonost djeteta majci, želja da više bude kod majke i djetetovi iskazi o tome da ga otac povremeno udara tumačeni su kao manipulacija majke i neautentičan iskaz djeteta pa mišljenje centra i novi prijedlog skrbništva idu na ruku ocu i više nego je otac tražio. Roditeljska kompetencija majke svodi se na suradljivost s ocem, nasilnikom.
Zbog svega proživljenog, 2023. godine tražila je upravni i inspekcijski nadzor. Do danas joj nije odgovoreno.
Koncept otuđenja od roditelja
Ramona nije jedina kojoj se život zbog pokušaja prijave nasilja pretvorio u distopijsku sagu. Još 2021. godine, novinarka Jelena Jindra kroz seriju tekstova Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece secirala je problem kontaminacije već nefunkcionalnog sustava zaštite žena konceptom otuđenja od roditelja.
U svjedočanstvima žena u serijalu obrazac se stalno ponavlja. Nasilje se negira, iskaz o nasilju smatra manipulacijom, a nasilni odnos pretvara se u ‘visokokonfliktni’ odnos među roditeljima.
U slučaju da partneri imaju djecu, majke žrtve nasilja okrivljuje se manipulaciju i nesuradljivost te posljedično, loš odnos djece s njihovim ocem, odnosno zlostavljačem. Žrtve postaju emocionalne nasilnice, a zlostavljači žrtve.
Brojna međunarodna tijela poput UN-a, Europskog Parlamenta i GREVIO-a, stručnog tijela za praćenje provedbe Istanbulske Konvencije, prepoznaju koncept otuđenja kao pseudoznanstveni koncept i alat ušutkavanja, diskriminacije i kažnjavanja žena koje se drznu prijaviti nasilje. Slijedom Osnovnog evaluacijskog izvještaja GREVIO-a za Republiku Hrvatsku, nadležno RH Ministarstvo 2023. godine izdalo je uputu kako bi u sustavu suzbilo korištenje koncepta ili bilo kojih drugih pristupa i načela kojim se majke koje prijave nasilje smatra nekompetentnima ili nesuradljivima. Unatoč izdanoj uputi i mogućnosti prijave ovog pristupa nadležnom Ministarstvu, problem ne nestaje.
Tijekom 15 godina rada na problemu nasilja nad ženama, došla sam u kontakt s nezanemarivim brojem žena čije iskustvo intimnog partnerskog nasilja ostaje u sjeni institucionalnog nasilja koje su proživjele nakon prijave. Zadnjih deset godina institucionalno nasilje nošeno postavkama otuđenja, zasjenilo je druge oblike institucionalnog nasilja. No, ona su i dalje prisutna.
Sustav je, nerijetko, izvor dodatne traume
U preporukama za jačanje odgovora sustava, Autonomna ženska kuća Zagreb (AŽKZ) ukazuje na to da istraživanje koje su provele 2024. godine pokazuje “niz zabrinjavajućih nalaza: od dvostrukih uhićenja, ignoriranja prijava, preko retraumatizirajućih postupaka u socijalnim službama i sudovima, do institucionalne sumnjičavosti prema iskazima žena. Dominantna praksa jest tretiranje nasilja kao konflikta, zanemarivanje dinamike moći, i nedostatak pristupa i skrbi koja je temeljena na znanjima o traumi. Sustav time ne samo da ne prepoznaje i ne adresira nasilje, već ga održava, a nerijetko je i sam izvor neprimjerenih, traumatizirajućih ponašanja.”
Kad sustav koji bi žene trebao štititi od nasilja, žene retraumatizira, nalazimo se u ozbiljnom problemu. Spomenuto istraživanje AŽKZ, na kojima se temelje preporuke, pokazuje da većina ispitanica – žena koje su preživjele nasilje – nemaju povjerenje u institucije, odnosno ne vjeruju da će im se u institucijama vjerovati. Neka od obrazloženja navode:
„Ako obitelj tj. bliske osobe ne vjeruju, kako će neke strane. Prijavila sam socijalnoj službi kad je bio nasilan prema kćeri i 0 postigla.“
„Prijavljivala sam CZSS-u i bili su još gori prema meni i djeci. Policija nije reagirala jer mi nije ništa fizički napravio.“
“U početku sam vjerovala da će mi institucije vjerovati i pružiti svu moguću podršku uvidu zaštite, odlaska od zlostavljača i da će otvoreno reći zlostavljaču da je zlostavljač te da će institucije odmah poduzeti sve potrebne mjere da uklone i kazne zlostavljača, ali sam se u pozadini malo i bojala zbog uvjeravanja zlostavljača da meni nitko neće vjerovati. Već nakon prve prijave, ispostavilo se istinitim da nitko ne vjeruje meni već zlostavljaču što je rezultiralo beskrajnim zlostavljanjem od strane institucija.”
„Bio je bivši djelatnik MUP-a i tijekom prijavljivanja njegove “starije” kolege su me ismijavali…“
„Jer svako prijavljivanje bilo je neuspješno. Uglavnom sudci su bili neupućeni u probleme zlostavljanja pa sam imala osjećaj da se izruguju. S vremenom prestanete prijavljivat.“
Kako do pravde?
Obrazloženje iz istraživanja koje možda najbolje opisuje sustavnost problema i opasnost u koje nas taj problem vodi najbolje sažima svjedočanstvo: „Vidim i čitam što se događa drugim ženama“. To je izjava koja udara u pleksus.
Žene koje mi se javljaju često traže da ih spojim s medijima, da se njihova priča čuje jer nakon sudara s institucionalnim zidovima, ne nalaze drugih načina ostvarivanja pravde.
Društvene mreže postale su platforma za glasove ušutkanih žena s nasušnom potrebom da ispričaju svoje priče, posebice kada se radi o proživljenom seksualnom i/ili partnerskom nasilju na koje institucije nisu adekvatno odgovorile. Kakofonija ovih glasova omogućila je ženama da se ne osjećaju samima i ludima. Žene koje nisu ostvarile pravo zaštite od nasilja imaju pravo da se njihovo iskustvo ne osporava i da se njihova priča čuje.
S druge strane, što ako ta iskustva i te priče obeshrabruju žene da prijavljuju nasilje? Problem ne možemo riješiti ako se s njim ne suočimo. Žene neće početi prijavljivati nasilje zato što problemi u sustavu zaštite žena prešućuju. Žene se neće libiti prijavljivati nasilje onda kada će znati da će eventualno neadekvatno postupanje institucija biti slučajni incident, a ne praksa na temelju koje se rade istraživanja s reprezentativnim uzorkom.
S treće pak strane, institucije zbilja ulažu napore u poboljšanje sustava zaštite, Ako se slažemo s premisom da svi želimo funkcionalan sustav zaštite od nasilja, ostaje pitanje u čemu je problem, koje su prepreke i kako ih riješiti? To su pitanja na koja ću nastojati odgovoriti u nadolazećim tekstovima.
*Ako ste žrtva nasilja, nazovite besplatni i anonimni Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja na broj 116 006 (dostupan 0–24) ili policiju na broj 192. Više informacija o vašim pravima i dostupnoj pomoći možete naći na stranici Sigurno mjesto.
*Identitet sugovornice je zbog osjetljive pozicije u kojoj se nalazi poznati novinarki, a u tekstu je navedena anonimno.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
