Tijekom svečanosti dodijele diploma na Milwaukee tehničkom sveučilištu ranije ove godine, ministar obrazovanja John B. King Jr. ispričao je priču o Yucci Donahue.
Yucca je samohrana majka koja radi dvanaest sati dnevno u privatnom dječjem vrtiću organiziranom u svojoj kući. Uz posao, Yucca je pohađala studij na Milwaukee tehničkom sveučilištu (MATC) ne samo kako bi osigurala bolju budućnost za sebe, nego i za svoje učenike. Nakon što je požar uništio kuhinju u njezinom domu, a troškovi popravka bili veći od očekivanih, za Yuccu je novonastala situacija predstavljala dodatan izazov kojeg mora prevladati. Bez očajavanja, Yucca je inzistirala na dolasku djece u njezin dom istoga dana kada je požar ugašen vjerujući u nužnost obrazovanja.
Tijekom govora, King je ispričao i priču o Andersonu Randolphu. “Anderson je odlučio završiti studij iz pogrebnih usluga nakon što je smijenjen s pozicije u banci gdje je radio više od 30 godina. Paralelno sa studijem Anderson je radio skraćeno radno vrijeme u pogrebnoj industriji vjerujući kako je to dobar način da ponovno “stane na noge”.”
Govor je nazvan “Na putu do prilika”. Priče tih studenata ilustriraju ideju kako je škola najbolji put do novih prilika. “Predsjednik vjeruje kako studij na javnom sveučilištu može biti put do boljih mogućnosti, a to je ono što Yuccina i Andersonova priča potvrđuje ..” King je završio svoj govor ponavljajući prastaru mantru američkog obrazovanja : “Danas slavimo… činjenicu da edukacija može učiniti razliku, da obrazovanje može spasti život, da obrazovanje može poslati ljude na put do novih prilika.”
To je centrističko obećanje obrazovanja – edukacija može spasiti život, obrazovanje čini razliku između uspjeha i neuspjeha. Ako vašu kuću koja također služi i kao privatni vrtić zahvati vatra – i ako ste uz to samohrana majka koja radi dvanaest sati dnevno – škola će vam osigurati izlaz. Ako tvrtka kojoj ste posvetili trideset godina radnog staža vas otpusti, ne brinite, možete dobiti dodatno obrazovanje i prekvalificirati se za drugi tip posla.
Naravno, Kingov govor ne odgovara na pitanje zašto Yucca mora raditi dvanaest sati na dan da bi preživjela ili zašto je Andersona poslodavac otpustio nakon trideset godina ostavivši ga bez sposobnosti da “krpa kraj s krajem”. Centristička ideologija obrazovanja je toliko drska da priče Yucce i Andersona koristi kao inspirativan dokaz kako je obrazovanje sila koja spašava ljude stavljajući ih na put do novih prilika.
Ali obrazovanje ne može jamčiti mogućnost – politike vlade i gospodarske prakse su one koje povećavaju ili smanjuju vjerojatnost uspjeha. Centrističko obećanje obrazovanja je prema tome lažno obećanje. To ne znači da obrazovanje ne može biti pokretač pozitivnih društvenih promjena – može, ali činjenica jest kako trenutni diskurs američkog obrazovanog sustava oslobađa one s utjecajem od bilo kakve odgovornosti prema radnicima i radnicama.
Brojevi ne odgovaraju
Pozitivna veza između školovanja i uspjeha duboko je ukorijenjena u američkom društvu. Nedavno objavljeni članak FiveThirtyEight 2014. koristeći podatke o prosječnoj godišnjoj plaći između 1970. – 2013.godine ističe da ” …bolje obrazovna radna snaga je velika blagodat za gospodarstvo. Znanstvenici potvrđuju da obrazovani zaposlenici/e imaju veće plaće (od neobrazovanih) što dovodi do boljeg funkcioniranja poreznog sustava te u konačnici rezultira time da se manje (isključivo obrazovanih) Amerikanaca danas mora nositi s izazovima siromaštva, između ostalog.”
Međutim, samo nekoliko tjedana prije objave članka objavljeni su podatci Američke agencije za zapošljavanje – 2016. godina je najgora godina od 2010. godine prema broju zaposlenih. “Prema Agenciji za zapošljavanje američko gospodarstvo osiguralo je u svibnju 2016. godine svega 38.000 radnih mjesta što je najgora brojka od 2010. godine.” I nije samo činjenica manjeg broja radnih mjesta problem, nego i to da većina tih poslova su isključivo dodatni uslužni poslovi. Podatci iz kolovoza nisu bili ništa bolji, dok je rujan bio nešto bolji od svibnja, ali ipak lošiji od očekivanog.
Prema Nacionalnom centru za obrazovnu statistiku oko 3.5 milijuna učenika/ca će maturirati u akademskoj godini 2016./17. od čega 3.2 milijuna učenika iz javnih srednjih škola i 0.3 milijuna učenica privatnih srednjih škola. Također, tijekom akademske godine 2016./2017. očekuje se da će fakultetsko obrazovanje završiti 1.018.000,00 student ; 1.9 milijuna studenata/ica će time osigurati prvostupanjsku diplomu, 798.000 studenata/ica će osigurati diplomu magistra, a 181.000 studenata/ica poslijediplomsku ili doktorsku diplomu.
Milijuni novih radnika/ca ući će na tržište rada tijekom 2017. godine na svom putu “do novih prilika”. Ipak, njihov put do novih prilika vjerojatno neće završiti nigdje drugdje nego na pozicijama umjetno stvorenih radnih mjesta jer broj diplomiranih studenata/ica (kao i onih s drugim stupnjevima završenog obrazovanja) ne korelira s brojem raspoloživih radnih mjesta.
Kao što znanstvenici poput Petera Kappellia s Katedre za menadžment na Sveučilištu u Pennsylvaniji upozoravaju – diploma ne može čovjeka zaštititi od ponekad nasilnih i nepredvidivih obrazaca tržišne aktivnosti u kapitalističkom društvu. Kappellijev komentar samo je jedan od mnogih u raspravi oko uloge edukacije u američkom društvu. Henry J. Perkinson u djelu “Nesavršeni lijek, vjera u američki obrazovni sustav 1865. – 1965.” sumirao je središnja obećanja po pitanju obrazovanja od Horacea Manna do Johna Deweya i Lyndona B. Johnsona. Rezimirajući povijest, ekonomisti Herbert Bowles i Samuel Gintis izdvojili su dvije verzije danih obećanja – ona demokratska i ona tehnokratski- meritokratska.
John Dewey zalaže se za demokratski pristup. U tom pogledu, škola integrira mlade u propisane društvene uloge – ona daje mladima priliku da se otvoreno natječu za postojeće pozicije i privilegije čime izjednačava sve nejednakosti. Također, po njegovom mišljenju škole promiču psihološki i moralni razvoj mladih te njezina integrativna, egalitarna i razvojna uloga odgovara potrebama i kontekstu demokratskih institucija.
Obećanje škole, prema mišljenju Johna Deweya, jest da školovanje treba i ono će pripremiti učenike/ce za sudjelovanje u demokratskom društvu, te samim time ono služi u demokratske svrhe.
Suprotno Deweyovoj demokratskoj teoriji, funkcionalistički sociolozi i neoklasicistički ekonomisti usmjereni su na industrijski napredak, a ne na promicanje demokracije te se zalažu za tehnokratski-meritokratski pristup školstvu. Prema njihovom stajalištu, kako industrija postaje sve složenija tako i tržište zahtjeva konkurentniju proizvodnju što znači da radna snaga mora nadograditi svoje vještine. Škole osiguravaju tu mogućnost i sukladno tome, oni koje naporno uče biti će u mogućnosti pronaći posao usprkos poremećajima na tržištu rada koje uzrokuju nove tehnologije. Ovo stajalište vuče korijene iz filozofije Horacea Manna tijekom industrijalizacije 1840-ih godina, ali se nastavlja danas primjerice retorikom o STEM karijerama (STEM = science, tehnology, engineering and mathematics).
Bilo ukorijenjeno u shvaćanju demokracije ili tehnologije, obje verzije obećanja sustava školovanje promoviraju pojam kompenzacijskog obrazovanja – odnosno da škole mogu nadoknaditi nejednake raspodjele sredstava, prava i priznanja u američkom društvu.
No nisu svi uvjereni u kompenzacijski pristup. Bowles i Gintis u svom djelu “Školstvo u kapitalističkoj Americi” kritiziraju centralističko obećanje školstva. Bowels i Gintis kritiziraju školstvo tvrdeći da je javno obrazovanje dio šireg procesa društvene reprodukcije: školske aktivnosti odgovaraju postojećim krugovima društvene hijerarhije te pripremaju učenike/ce za njihovu poziciju unutar te hijerarhije. Školovanje time ne dovodi do mogućnosti u smislu stvaranja novih prilika – nego jednostavno priprema učenike/ce za postojeće (ili nepostojeće) prilike koje su stvorile vlada i ekonomija.
Bowles i Gintis nazivaju taj proces “podudarnošću“. Prema Bowelsu i Gintisu – rasa i klasa definiraju poziciju koju učenik/ica ili student/ica zauzima u društvu što se u velikoj mjeri podudara s društvenim pozicijama i raspoloživim mogućnostima njegovih ili njezinih roditelja. Sve u svemu, bolje školovanje u neravnopravnom društvu reproducira iste nejednakosti djelujući kao neutralna institucija, a ne kao kompenzacija institucija koja izjednačava nejednakosti.
Pogledajte primjerice brojke o slobodnim radnim mjestima. Školovanje ne može kontrolirati broj ili vrstu dostupnih radnih mjesta u gospodarstvu. Tijekom posljednjih deset godina bila je (vjerojatno) dobra ideja otići na studij naftnog inženjerstva kao dodiplomski u smislu potencijalnih prihoda. Međutim, danas s obzirom na dramatične promjene cijene nafte to (možda) i nije tako dobra ideja. Bez obzira na to koliko je ljudi završilo studij naftnog inženjerstva ili koliko je dobro obrazovanje koje se na takvom studiju nudi, naftna industrija je ta koja određuju koliko radnih mjesta će biti na raspolaganju i kakva će biti plaća njezinih zaposlenika.
Sociološka istraživanja u obrazovanju potvrđuju tu činjenicu. Ranije ove godine, sociolozi Douglas B. Downey i Dennis J. Condron objavili su retrospektivu na Colemanov izvještaj – nacionalnu studiju o školskom uspjehu siromašnog staleža čija je provedba bila obvezna Zakonom o građanskim pravima 1966. godine. Pedeset godina kasnije, autori zaključuju kako postoji “teorijska vrtoglavica u sociologiji obrazovanja” po pitanju učinka škole na nejednakost. Autori se zalažu za kompenzacijski pristup školstva demonstrirajući kako školstvo može kompenzirati socioekonomske praznine u pogledu kognitivnih sposobnosti učenika i po pitanju dječje pretilosti, ali priznaju kako ne postoji jasan podatak o odnosu školstva i nejednakosti prihoda.
Svi znaju kako je nejednakost eksponencijalno porasla od 1970-ih do danas. Paralelno s time, eksponencijalno je porasla i uloga školstva. Građani/ke Sjedinjenih Američkih Država obrazovaniji su nego što su ikada bili. Različite škole završilo je više ljudi nego u bilo kojem drugom trenutku u povijesti. Ako je centrističko obećanje istinito, onda se bolji stupanj obrazovanja šire populacije SAD-a trebao poklopiti s većim ekonomskim uspjehom većeg broja ljudi. Ako školovanje stvara uvjete socioekonomskog uspjeha tada bi trebali svjedočiti drastičnom smanjenju dohodovne nejednakosti s obzirom da je veći postotak opće populacije postao bolje obrazovan. Što očito nije slučaj kao što su ekonomisti Thomas Piketty, Emmanuel Saez i mnogi drugi prikazali grafikonom stupnja obrazovanja u Americi od 1940. do 2014. godine i raspodjelom bogatstva.
Grafikon naime prikazuje kako neovisno o tome što je stupanj obrazovanja značajno porastao stupanj ekonomske nejednakosti se također povećao. Ovi podatci pokazuju da bogatstvo ide bogatima, a ne obrazovanima. Na makro razini, ne postoji dokaz vezi između socioekonomskog uspjeha i školovanja.
Naravno, u školu moramo ići kako bismo pronašli svoje mjesto u gospodarstvu – kako u pogledu posla tako i u pogledu položaja, odnosno statusa. Međutim, samo zato što je uvjet za posao diploma, to ne znači da je bolje obrazovanje uvjet povećanja dostupnih pozicija kako u društvu tako i u svijetu. Da bi dobili posao potrebna nam je diploma, ali diploma nam ujedno nije garancija da ćemo dobiti posao. Ovaj uzročni trik je simptom centrističkog obećanja obrazovanja. Školovanje neće uzrokovati ekonomsku jednakost u nejednakom gospodarstvu, ali će osigurati osobama diplomu da pronađu posao unutar takvog gospodarstva. Diploma može uspješno voditi ljude do bolje pozicije u društvu, ali ih i ne mora dovesti do društvenog uspjeha.
Ako želite da većina ljudi bude uspješna u gospodarskom smislu, sama ekonomija mora raditi za većinu tih ljudi. Nije važno koliko dugo se osobe školuju niti je bitna reforma školstva – škole će uvijek u velikoj mjeri reproducirati postojeće uvjete u gospodarstvu, a ne služiti kao kompenzacija za gospodarske greške.
Istinita obećanja školstva
Reprodukcijski pogled na školstvo kratko je vrijeme bio u središtu pozornosti teoretičara obrazovanja. Uz Bowles i Gintisa, sociolozi Pierre Bourdieu i Jean Passeron teoretizirali su o obrazovnoj reprodukciji kao obliku simboličkog nasilja i prijenosa kulturnog kapitala. Filozof Louis Althusser i njegovi učenici Roger Establet i Christian Baudelot tvrde kako je školstvo u pogledu bivanja ideološkim aparatom države nadmašilo utjecaj crkve tijekom industrijskog razdoblja. Socio-lingvistica Basil Bernstein napisala je dvije knjige o tome kako pedagogija i podučavanje kodiraju klasnu poziciju promatrajući razlike u govoru učenika i u govoru nastavnika.
Tijekom Hladnog rata, pitanje reprodukcije školstva otpisalo se kao previše determinističko. Kritičari kao što su Paul Willis, Henry Giroux i Jean Anyon tvrdili su (nastavljajući se na učenja Stuarta Halla i Paula Freira) kako takav pogled na školstvo podsjeća na stara ekonomsko, marksistička učenja gdje ekonomska baza određuje što će se dogoditi političkom, društvenom i kulturnom nadogradnjom. Reprodukcijski pogled, tvrdili su, tretira školovanje kao supstrat, odnosno školovanje je određeno ekonomskim snagama neovisno o tome pokušavaju li nastavnici ili ne podučiti mlade radikalnim društvenim promjenama ili na koji način da se kulturom odupru sustavu. Takav vulgarni determinizam, tvrdili su, dovodi do problematičnog nedostatka utjecaja od strane nastavnica, učenika i obrazovnih aktivistkinja koji/e podučavaju jer žele učiniti svijet boljim mjestom, a ne samo odražavati društvo onakvim kakvim jest. Kritika je pokrenula paradigmu nazvanu teorija otpora u obrazovnim istraživanjima, a dijelom je nadahnuta kritičkom pedagogijom.
Teorija otpora je napravila važan doprinos razmišljanju o obrazovanju. No, nije u potpunosti bez mane. Osnovni uvid teorije otpora da su škole mjesta za društvene promjene slična je centrističkoj tvrdnji da škole mogu “ispraviti socijalne bolesti”. Nakon razdoblja relativnog uspjeha u glavnim znanstvenim i intelektualnim krugovima, ideja da se boljim školstvom može suprotstaviti represiji odigrala je glavnu ulogu u donošenju zakona “No Child Left Behind” (Zakon o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju usvojen 2001. godine).
George W. Bush, tijekom republikanskih predsjedničkih primarnih izbora 2000. godine, koristio je retoriku institucionalizirane kritike obrazovanja kako bi promicao politiku “visokih uloga i odgovornosti”. Bush je tako tijekom kampanje i njegovog predsjedništva tvrdio kako visoka očekivanja prilikom izvedbe na teškim testovima mogu pomoći iskorijeniti socijalne nejednakosti pa i sam rasizam. Iako znanstvenici/e još uvijek koriste teoriju umnožavanja kako bi razumjeli određene specijalizirane aspekte školske nejednakosti, radikalna jezgra na kojoj teorija počiva donekle je izgubljena prilikom polemiziranja u javnoj sferi.
Spajanjem lekcija iz reproduktivnog pogleda i teorije otpora dolazi se do ključnog, materijalističkog, stvarnog pogleda na centristička obećanja obrazovanja. Da bi sustav funkcionirao mora se za početak “popraviti” društvene strukture koje generiraju nejednakost i siromaštvo na prvom mjestu. To je posebno važno danas kada je pokret za reformu školstva u punom tijeku. U svom izvješću, Downey i Condron tvrde kako fokusiranjem na kompenzacijskim kvalitetama školovanja odvraća se javnost od razumijevanja potreba za adekvatno funkcioniranje socijalne države diljem SAD-u.
“Amerikanci se uporno opiru Kanađanima ili Europljanima pri pomoći obiteljima oko ne-školske politike (primjerice oko povećanja minimalne plaće, organizacije boljeg javnog prijevoza, velikodušnijoj obiteljskoj politici, širem pristupu javnom zdravstvu, zakonima o radnicima …) Ta kulturna pozicija ima posljedice da prečesto (Amerikanci) uzrok problema traže u školstvu, kada je očito da izvor problema se nalazi negdje drugdje.”
Škole ne moraju nužno proizvesti bolje društvo – one jednostavno pripremaju mlade za društvo koje već postoji. Uviđajući tu činjenicu, to ne znači da se treba radikalno odustati od mogućnosti obrazovanja ili da treba vulgarizirati obrazovanje, kao što su Bowels i Gintis napisali 1976. godine : “U kontekstu američkog kapitalizma, socijalističko obrazovanje je revolucionarno obrazovanje. Naš cilj nije da američke škole i fakultete automatski pretvorimo u zametke dobrog društva, nego da ih se osnaži (škole op.a.) da doprinose razvoju revolucionarnog, demokratskog, socijalističkog pokreta.. Borba za oslobođenje obrazovanja i borba za demokratsko gospodarstvo neraskidno su povezani.”
Realno obećanje školstva jest da je jedna od stranica u dugoj borbi za transformaciju društvenih struktura koje stvaraju nejednakosti. Umjesto da budu “put do novih prilika” – imaju priliku biti staza na putu prema jednakom gospodarstvu i društvu u cjelini. U tom smislu, treba razmišljati o obrazovanju kao mjestu za doprinos široj borbi protiv kapitalizma, a ne kao kompenzacijski lijek za nedostatke kapitalizma.
Prevela i prilagodila Martina Raos
