Volim se smijati. Ljudi pričaju viceve. O crncima, gejevima, ženama, Muji i Hasi, plavušama – neki su smiješni. Toga će uvijek biti. Satira je sastavni dio kulture i života. Ali ne znam što da kažem kad čujem da se za nisku curu kaže da je “na razini zadatka”, za drugu da je trebala ostat u kuhinji, pa se to sve još skupa potkrijepi time da smo slabiji spol i da ako želimo ravnopravnost, zašto ne lopatamo snijeg, sve popraćeno gromoglasnim smijehom.
Doživjela sam čak i da mi se cijeli stol smije dok uz sedam muških pijem vino jer, mala moja, pa budi žensko, ne toči preko reda! I svi se tome smiju!! Njima je to urnebesno smiješno, a iz kojeg šašavog razloga, ja nemam svemirskog pojma.
Što se više boriš protiv takvih i sličnih glupih izjava, to si manje ‘dobra’ i nemaš smisla za humor (na stranu što je taj imbecilni humor dosadniji od viceva o plavuši iz 90-tih sa čekanjem Večernjeg lista).
Teško mi je vratiti humorom na isti način i reći im da su trebali ostat u šupi s alatom jer mi nije u cilju omalovažavati nekoga. Da se razumijemo, jednako tako su mi dosadne šale i pošalice na račun malih muških spolnih organa.
Na kuhinjske viceve sam počela odgovarati da zadnji put kada sam čula taj vic, skoro mi pobjegla ptica Dodo, ali naravno niti itko kuži aluziju na prastarost, niti im je smiješno.
A s obzirom na to da je humor postao u zadnje vrijeme skoro jedini razlog zašto se nešto sluša, čita, gleda i uopće percipira (predstave, satirični crtići i serije), preostaje mi da ih pitam gdje mi je mamut za večeru.
Ili da im se beljim dok ne prestanu.
Ili im dam ovu facu
Ili da upotrijebim njihovu kreativnost i derem se “I TVOJA MAMA ISTO”
Srećom, biram svoje društvo i nisam često izložena ovakvim biserima, ali svi ponekad naletimo na neke “prijatelje od prijatelja”, kolege s posla na usiljenoj večeri.
I dok uglavnom imam sreću pa me se i sasluša u društvu, ima cura i žena kojima je jedini način da budu prihvaćene taj da vrište od smijeha njihovim super cool šalama i glasno se pravdaju “ja nisam luda feministkinja, ja imam smisla za humor”.
Zapravo krenula pisati Libeli da neke od njenih autorica kažu kako se nose s ovakvim situacijama, ali se ovo pretvorilo u otvoreni tekst. Vi slobodno napišite neke svoje ideje u komentare. Svima će nam prije ili kasnije trebati.
