Proizvođač higijenskih uložaka Always osmislio je novu reklamu s ciljem osvještavanja rodnih stereotipa kod djece. Režiserka reklame u prvom je dijelu reklame upitala starije djevojke i dečka te jednog mlađeg dečka da pokažu što znači ‘trčati kao cura’, ‘boriti se kao cura’ i ‘bacati kao cura’. Svi/e su slabo mahali rukama, aludirajući na nesposobnost i slabost.
U idućem dijelu reklame sudjelovale su djevojčice. Pitali su četiri djevojčice da pokažu isto, a one su pokazale snažno, samouvjereno trčanje, i snažne i sigurne zamahe rukama. Jedna je djevojčica na pitanje “Što za tebe znači trčati kao cura?” odgovorila: “Trčati što brže možeš”. U idućem dijelu reklame postavljeno je pitanje: “Kada je postalo uvreda raditi nešto kao cura?” Na pitanje što njoj znači ‘činiti nešto kao cura’, jedna je djevojčica odgovorila da nije sigurna je li to dobro ili loše, ali da joj se čini da je loše, ponižavajuće. Starija je djevojka rekla da smatra da djevojčicama tako nešto smanjuje samopouzdanje, u vrijeme dok se pokušavaju pronaći. Smatra da im se time govori da su slabe i nedovoljno sposobne. Na kraju je jedna starija djevojka izjavila da ako uspijevaš u onome što radiš, radiš to dobro, da se ne treba obazirati na to što ti kažu i da ona radi stvari kao cura jer jest cura, te da se toga ne treba sramiti. Zadnja je djevojka izjavila :”Zašto ‘trčati kao cura’ ne bi značilo i pobjedu na utrci?”
Nakon gledanja ove reklame razmišljala sam o tome što je meni značilo ‘raditi nešto kao cura’ kada sam bila djevojčica. Susretala sam se s tim izrazom i u mladosti, i sjećam se da je u meni budio nelagodne osjećaje i percipiranje mene kao nesposobne, tako da se slažem s djevojčicom koja to doživljava ponižavajućim. Pitanje koje mi se nametalo jest: ‘Zar ja ne znam nešto raditi dobro samo zato što sam žensko?’ Kada to gledam iz današnje perspektive, čini mi se kao da je onima koji su imali takav stav zapravo nedostajalo samopouzdanja ili su se htjeli našaliti, s nečim što drugu osobu može zaboljeti. Sjećam se da sam se sa sličnim stereotipima susretala i u kasnijem obrazovanju, iako su bili suptilnije izneseni.
Svi smo se nekad u životu suočili s tim da nas se zbog neke predrasude i stereotipa smatra ovakvim ili onakvim. Vjerojatno je velik dio nas pobijedio takvo prosuđivanje nas samih, ponosno dignuo glavu i nastavio svojim putem. No, djeca su puno osjetljivija i puno manje svjesna takvih stereotipa. Nisu stekli životno iskustvo koje bi ih naučilo da je istina puno drukčija i da mogu s ponosom stajati iza nje. Djevojčicama se od malih nogu usađuje da su slabije i manje sposobne od dječaka. Time im se također šalje poruka da trebaju biti podložne spram muškog roda, da trebaju ovisiti o muškarcu/dečku, stavlja ih se u okvire iz kojih se teško osloboditi. Umjesto da se djevojčice uči da je ponižavajuće ‘raditi nešto kao cura’, treba ih učiti samostalnosti, mudrosti i slobodoumnosti kako bi postale samosvjesne i sretne žene koje se ne srame ničega, pa tako ni vlastitih osobina, slabosti i nedostataka.
“Djecu se neprestano izlaže spolnom raslojavanju. Uloge muškaraca i žena u društvu se raspodjeljuju na tipičan način: tamo gdje roditelji djece nastoje imati izbalansirane uloge se, unatoč svemu, na žene gleda kao na one koje brinu o djeci, rade u vrtićima ili školama ili prodaju odjeću. Djeca u ranoj dobi usvajaju ove razlike i koriste ih za izgradnju stereotipa o rodovima. To, zauzvrat, utječe na izgradnju rodnog identiteta. Ponekad se rodni stereotipi prenose i nesvjesno: majka čitanjem priče djetetu može prenijeti rodni stereotip, ističući neke posebne osobine lika. Na primjer: ‘Ovo je sigurno djevojčica, jer ima ruž za usne’. Djeca vjerojatno interpretiraju ono što im je preneseno na isti način, kao fizičke i psihološke karakteristike; ili aktivnosti i uzorke ponašanja koje oni doživljavaju kao tipične. Tako stvaraju svoj doživljaj što dječaci ili djevojčice jesu, a time i svoj vlastiti identitet”, ističe znanstvenik Gaid Le Manner Idrissija.[1]
Djetinjstvo je razdoblje koje treba biti razdoblje slobode i igre, a ne podrugivanja i ponižavanja. Djetinjstvo treba biti razdoblje u kojem djeca uče o sebi i drugima u pozitivnom svjetlu, i uče poštivati i uvažavati druge. Ono ne bi smjelo biti razdoblje u kojem će djevojčice učiti da su nesposobne i slabe, a dječaci da djevojčice vrijede manje od njih. Djevojčice ne bi smjele misliti da ne znaju trčati jer su cure i da se ne znaju boriti jer su cure, već bi trebale znati da mogu trčati najbrže i pobijediti na utrci.
[1] Izvor: Christelle Declercq, Daniele Moreau: “Rađaju li se djeca kao dječaci i djevojčice – ili takvima postaju?” u: Djeca u Europi: zajednička publikacija mreže europskih časopisa, vol.4 no.8 )
