Ove su godine blagdani uranili za sve obožavatelje/ice serije Gilmore Girls. Još za vrijeme one prošlotjedne južine, u zraku je “mirisao snijeg”. Približavala se, naime, “Zima”, a za njom “Proljeće”, “Ljeto” i “Jesen” – četiri nove 90-minutne epizode ove kultne serije čije je snimanje započelo davne 2000., a završilo jednako davne 2007. godine. Scenarija se iznova prihvatila Amy Sherman-Palladino, čiji je izostanak sa sedme, posljednje sezone u kojoj ju je zamijenio David Rosenthal, razočarao i razljutio velik dio populacije obožavatelja i obožavateljica.
Priča, ukratko, prati majku i kći koje žive u slikovitom gradiću Stars Hollow u saveznoj državi Connecticut. Njihovi životi isprepliću se sa sudbinama brojnih prijatelja/ica, članova obitelji, ljubavnika i susjeda. Radi se o drami s komičnim elementima, a radnju nose Lorelai Gilmore, samostalna i tvrdoglava samohrana majka u ranim tridesetima, i tinejdžerica Lorelai “Rory” Gilmore, Lorelaina šećerno slatka i nevjerojatno pametna kći. Gilmorice su brze na jeziku, sipaju reske dosjetke kao iz rukava, piju litre i litre kave, jedu tone brze hrane, uživaju u kultnim filmovima i nasmijavaju nas, rastužuju i izazivaju nam zavist svojim prisnim, gotovo sestrinskim odnosom. Uz njih u Stars Hollowu živi plejada živopisnih likova čija je zajednica, iako naizgled uvrnuta, začuđujuće funkcionalna i topla. Poseban šarm seriji daju i Lorelaini roditelji Richard i Emily Gilmore te njihov zamršen odnos s kćeri i obožavanom unukom, ali i međusobna dinamika.
Gilmore Girls jedna je od onih serija s kojom odrastete. Ne sjećam se kada sam je počela gledati, kada sam pogledala posljednju epizodu, kada sam je sve započinjala i završavala iznova i iznova, i u kojem sam se točno trenutku identificirala s kojim likom, ali Lorelai i Rory bile su dio procesa učenja o sebi i svijetu koji me okružuje. Kao što su one znale svaku repliku najdražih serija i filmova, kao što su se dobro poznatim scenama tješile i zabavljale, tako su upravo njihove sudbine bile ono čemu sam se uvijek iznova vraćala. U svakom periodu života – fakultetski dani, ispiti, povratak kući, prvi poslovi, ljubavni brodolomi, obiteljske nesuglasice, neslaganje s prijateljima, roditeljima, profesorima, životom uopće – uvijek je postojala nit u Gilmoricama za koju sam se mogla uhvatiti, način na koji sam segmente vlastita života mogla vidjeti u njihovim duhovitim, karakteristično ubrzanim dijalozima. Možda je tvrdnja da televizijska serija može imati takav formativni utjecaj pomalo dramatična, ali Gilmore Girls bila je, ukratko, feministička serija još dok je feminizam bio prosta riječ. Nosile su je na prvi pogled snažne žene koje su odstupale od stereotipa – samohrana majka i povučena štreberica/knjiški moljac – ne nabijajući nam svoj feminizam i svoju snagu na nos, nego pokazujući da se život može živjeti izvan nametnutih okvira i temeljen na osobnim izborima. Čak i dok u pauzi od prestižnog fakulteta paradira u finim vestama s Birkin torbom obješenom o podlakticu, Rory Gilmore istražuje svoj identitet i donosi vlastite odabire. Iako smo zdušno navijali/navijale za točno određenu putanju kojom bi je ti odabiri vodili, već pri kraju sedme sezone serije razvoj događaja najavio je nešto dramatičniji nastavak.{slika}
Otkako su najavljena četiri nova nastavka Gilmorica, odbijala sam čitati, slušati ili gledati išta u vezi nadolazećih epizoda. Nisam si htjela pokvariti užitak eventualnim spojlerima niti sam htjela čitati prognoze o tome kako će likovi izgledati niti kako će se radnja odvijati. Htjela sam osjetiti ono što je moja prijateljica – moja Rory, Lorelai, Lane, moja Sookie i moja Paris, sve u jednoj – sjajno opisala u poruci: “Kakav čudan osjećaj – gledam Gilmorice i NEMAM POJMA ŠTA ĆE SE DOGODITI!!”. I doista, pogledala sam u dva dana (spavanje je ipak bilo prioritet) “Gilmore Girls: A Year in The Life” – šest novih, tek emitiranih sati Gilmorica.
Ugođaj Stars Hollowa ostao je isti, osobito jer nova sezona započinje epizodom Zima, kada su sve dobro poznate i drage lokacije – gradski trg sa sjenicom, restoran Lukea Danesa, Lorelaina kuća, prenoćište Dragonfly Inn – prekrivene snijegom, čija nas gotovo magična znakovitost ugođajem vraća u originalne sezone serije. Neobični/e stanovnici i stanovnice gradića su na broju te i dalje žive svoje neobične živote i njeguju svoje neobične odnose. U jednoj od epizoda stanovnici uprizoruju mjuzikl o povijesti grada, i ta je scena, iako prema mnogim kritikama preduga i nepotrebna, upravo savršen odraz dražesne i bizarne posebnosti tog izmišljenog mjesta koje funkcionira po svojim jedinstvenim zakonitostima, prema kojima je istovremeno moguće da mještani/ke ne prihvaćaju više od jednog gradskog trubadura, ali nitko ni ne trepne kada se u grad doseli nepoznata samohrana majka. Taj gradić, zajedno sa žiteljima/cama, od prve do posljednje scene Gilmorica djeluje upravo poput žive kulise odnosa majke i kćeri te kao simpatična, iako pomalo tijesna pozornica. Gabaritima, scenografijom i rekvizitima prilagođena romantiziranim životima stanovnika/ca koji/e od naziva ulica, gradske kanalizacije i labirinta od sijena ni nemaju ozbiljnijih problema.
Ono što na prvu upada u oko je mnogo veći udio nebijelih glumaca/glumica i statista/statistica. Velika zamjerka originalnim Gilmoricama bila je upravo njihova isključivost – većina likova bilo je bijele rase, a nekolicina nebijelih likova, poput gospođe Kim ili mnogobrojnih kućnih pomoćnica Emily Gilmore, bili su prikazani kao hodajući stereotipi. Osim, dakle, u pogledu tehnologije i popkulturnih referenci, i u ovom se segmentu serija donekle uskladila s vremenom; u novim je nastavcima svijet u kojem Gilmorice žive znatno raznolikiji, otvoreniji različitostima i manje homofoban, što je zamjetno pozitivan pomak u odnosu na prethodne sezone. Ipak, obratimo li pažnju na detalje poput izbora jedne nebijele glumice za dvije posve različite uloge u seriji te podsjetimo li se da stereotipi počivaju upravo na neopravdanom zanemarivanju međusobnih razlika pripadnika druge grupe, u isprva zanimljivom trivia detalju vidimo da raznolikosti iz koje ne potječe komedija nije pridavano previše pažnje.
Budući da je velika većina likova i dalje bijela, heteroseksualna, cisrodna i bez ikakvog invaliditeta ili drugog tjelesnog obilježja, serija je i dalje daleko od neke ozbiljnije intersekcionalnosti. Tu je bitku, čini se, Sherman-Palladino prepustila novijim, modernijim konceptima.
Uz to, serija se zapravo nikada nije pozabavila klasom iako dobar dio drame počiva upravo na klasnim razlikama, odnosno razlici između imućnih Emily i Richarda, i Lorelai koja se od tog svijeta naoko odmetnula, iako kroz cijelu seriju računa na financijsku podršku roditelja. Upravo ta financijska podrška nosi sa sobom itekakvu emocionalnu obavezu, podrazumijevajući večere petkom i druge emocionalne ucjene kao način “vraćanja duga”. U dinamici odnosa koja proizlazi iz klasne nejednakosti vidljivo je, dakle, da Lorelai ni u jednom trenutku serije nije posve ekonomski neovisna, iako je takvom navodno bila od trenutka rođenja svoje kćeri do trenutka kada ona odlazi u privatnu srednju školu. Slična, ako ne i lošija situacija čeka i Rory kao pripadnicu generacije koja se nakon studija i prvih poslova, najčešće nekakve prakse ili stažiranja ili honorarnog rada, iznova useljava u roditeljski dom, bez obzira na stvarne intelektualne domete i trud. Naime, kada cijelu generacijsku kohortu zadesi slična sudbina, teško je govoriti o nesposobnosti pojedinke ili lošoj sreći; uzroci su tada obično u sustavu koji, jednu za drugom, izrabljivanjem proizvodi obespravljene, osiromašene i besperspektivne generacije. Rory je dio te obespravljenje i besperspektivne generacije, iako se zgražava nad ostalim mladima koji su u njezinim cipelama. Srećom, Rory ima obiteljsku pozadinu s mnogo nula na tekućim računima pa vjerojatno neće morati brinuti za budućnost i zato je vrlo važno ponoviti da se ona sve što radi – radi iz privilegirane pozicije.
Protagonistice i njihovi odnosi i dalje ostaju glavni pokretači radnje. Iako danas – što zbog svojih godina, što zbog priče koja je novim epizodama sjajno zaokružena – drugačije i više kritički promatram glavne junakinje, ni mrvicu ih manje ne volim, dapače, iz ove su mi perspektive još bliže. Odnos između Lorelai i Rory nije se mnogo promijenio u odnosu na originalne sezone. One su i dalje majka i kći, najbolje prijateljice, partnerice u zločinu. Ipak, neke su nijanse u novim nastavcima ipak drugačije. Zajedno s njima, kao da je sazrio i njihov odnos. Iako su domišljate replike i mudri uvidi još uvijek tu, između majke i kćeri izostaje dijeljenje svakog detalja vlastitih života, što je, dodala bih, posve očekivano i savršeno normalno. Upravo zato što njihov odnos nije više toliko simbiotski kakvim ga je Lorelai stvorila, odgojivši su kćer u najbolju prijateljicu i ponekad s njom zamjenjujući uloge roditelja i djeteta, publika lakše i jasnije vide svaku od ovih žena ponaosob. S druge se strane odnos Lorelai i njezine majke Emily – prepun međusobnog zamjeranja i gorčine, ali i osjećaja dužnosti i privrženosti koji ih vežu poput ljepila, jačajući svaki put kada se pokušaju udaljiti – gotovo da uopće i nije promijenio.{slika}
Emily Gilmore, iako sama nakon smrti supruga Richarda proživljava krizu i doživljava veliku životnu promjenu, za svoju kćer i dalje predstavlja onaj isti svijet od kojeg je prije tridesetak godina pobjegla glavom bez obzira, iako se Emily od tog svijeta polako ali sigurno udaljava. Pomalo je tužna, ali ustvari tako ljudski normalna činjenica da Lorelai svoju majku ne može vidjeti u drugačijem svjetlu, u kakvom je vide gledatelji. Emily luta i traži se, baš kao njezina kći, i koliko god tu potragu publika prepoznaje i nagrađuje, Lorelai ostaje slijepa na majčinu krize, slomove i konačnu transformaciju iz čvrstog matrijarha u ženu koja po prvi put u životu razmišlja o vlastitim željama i osjećajima, odbacujući gotovo sve simbole statusa koji je donedavno imala, glasno prozivajući licemjerje u kojem je i sama donedavno strastveno sudjelovala.
Tako neočekivano osviještena Emily u nekoliko replika do kosti obnažuje svoju kćer, govoreći vjerojatno ono što mnogi gledatelji misle već godinama. Lorelai od prve pa sve do samog kraja sedme sezone ponavlja svoj obrazac naizmjeničnog odlaženja i vraćanja uvijek jednim te istim muškarcima, i premda to pokušava umotati u nekakav celofan samostalnosti i suverenosti, nemoguće je ne zapitati se – ne što to ustvari traži, nego od čega zapravo bježi. Uđe li se u dublju analizu, uz mrvicu interpolacije, može se doći do zaključka koji će zasigurno slomiti srce mnogih obožavatelja i obožavateljica Gilmore djevojaka: čini se kao da Lorelai želi Lukea samo dok se radi o onom dobrom starom tvrdom, osornom, ciničnom tipu iz restorana, no svaki put kada se upuste u vezu, Lorelain se karakter pokaže daleko dominantnijim od Lukeovog, što je u golemoj koliziji s onime što ona od partnerske veze traži. Iako od srca pozdravljam Lukeovo konfrontiranje tradicionalnih rodnih uloga i preuzimanje uloge “domaćina” u njihovu domu, čini se kao da je takvo ponašanje zapravo nepoželjno i kažnjeno Lorelainim emocionalnim udaljavanjem. To je, poput odnosa s majkom, obrazac koji Lorelai ponavlja unedogled, a koji baca sasvim novo svjetlo na njezinu tobožnju snagu i neovisnost. Konačno, Lorelai doživljava svoj bajkoviti happy end, no ne mogu se oteti dojmu da za nju to predstavlja priznavanje onoga od čega je desetljećima bježala, a zbog čega je izgradila upravo život kakav vodi – straha od samoće. Kada bih bila jako cinična zloguka proročica, mogla bih blefirati i najaviti neki novi povratak Christophera Haydena, Roryna oca, na scenu Lorelaina ljubavnog života; iako pretpostavljam da eventualni budući nastavci ipak neće ići u tom smjeru, ne vidim kojim je točno mehanizmom taj razvoj događaja onemogućen, odnosno što je to u Lorelainim obrascima promijenjeno.
Jedan od momenata kojeg su “stare” Gilmorice imale, a koji vidno nedostaje u novim epizodama odnosi su protagonistica i njihovih najboljih prijateljica. Sookie St. James se pojavljuje u doslovno jednoj sceni, a Lane Kim se doima kao nekakav sporedni lik i vidimo je samo u prolazu, gotovo slučajno. Lane je u novim epizodama gotovo slučajni lik, dio kulise, podsjetnik na nekadašnji Stars Hollow. Iako se svim silama trudi dokazati da ona i suprug Zack Van Gerbig još uvijek žive život rock zvijezda, demantira ih činjenica da on hijerarhijski i financijski napreduje na poslu te kao pravi poslušni radnik i pripadnik američke srednje klase nosi odijelo s kravatom. Upravo ih taj adolescentski otpor prema ideji odrastanja i ozbiljnosti – iako se radi o zaposlenim roditeljima – u očima gledatelja čini još starijima, stanjem uma i duha još više beznadno zapelima u učmaloj sredini. Budući da serija konceptualno počiva na intenzivnim i dramatičnim ženskim odnosima, dojma sam da su u novim epizodama, ponajviše zbog obaveza glumica prema drugim projektima, ova prijateljstva nepravedno stavljena u drugi plan. S druge strane, Liza Well još je jednom odradila besprijekoran posao odigravši ulogu ambiciozne ali suštinski nesretne perfekcionistice Paris Geller, a njezin odnos s Rory ostao je suparničko-prijateljski, kakav je bio od prvog dana nastave u Chilltonu, srednjoj školi koju su skupa pohađale. Neke su stvari i neki odnosi, dakle, u Gilmoricama ostali nepromijenjeni, dok su neki izblijedjeli. Ljubavi su tinjale i gasile se, neke su se potrošile, a neke razvijale. Zanimljivo je kako je, kao i u stvarnom životu, pravi test odnosa bilo upravo vrijeme. Godine su otkrile tko je “prav”, tko je “kriv”, te dale nagovještaj onih koji će zauvijek biti u blizini.
Je li zato što mi je bliska po godinama, ili zbog životnih situacija u kojima se nalazila, ili zato što je, zapravo, svačija miljenica, osobno sam se kroz sezone ponajviše identificirala s Rory. Zato sam u vezi nje, gledajući nove epizode, imala podvojene osjećaje. U jednu sam je ruku jedva prepoznala. Izvodi jednu glupost za drugom, povrjeđuje ljude oko sebe, povrjeđuje, u konačnici, sebe. Odbija prihvatiti vlastite slabosti i greške, upadajući zbog toga u ozbiljne probleme, iz kojih se ne može, kao što je naučila, izvući šarmom i duhovitom dosjetkom. S druge strane – nije li to Rory kakvu smo oduvijek poznavali?! Silno inteligentna, ali neviđeno razmažena i privilegirana, navikla dobiti sve što želi bez i najmanje prepreke. Rory koja nastoji biti poput svoje majke – ili barem svoje predodžbe o njoj – snažna i neovisna, dok ju većinom drugi, i to većinom muškarci, čupaju iz problema, uvaljujući je često još dublje. Na kraju četvrte epizode nove sezone mlađa Lorelai Gilmore izgovara famozne četiri riječi koje je Amy Sherman-Palladino odavno najavila, i dok za odjavne špice unezvijerena tipkam kilometarski komentar svojoj Gilmore-prijateljici, shvaćam da ovakav završetak, ili početak, za Rory ima savršenog smisla. Ne, ona se nije promijenila. Ne, nije nas “izdala”, kako je optužuju fanovi. Ona je u svojim usponima i padovima vrlo dosljedna.
Oduvijek je, još od prvih ljubavnih veza s Deanom Foresterom i Jessom Marianom bila sklona pogrešnim izborima i glupim odlukama, kao i nesigurnom preispitivanju sebe i vlastitih postignuća. Dirljivo je kako stanovnici/e Stars Hollowa i nakon svih ovih godina smatraju Rory svojom zvijezdom, miljenicom, boljom od njih samih, ponoseći se njezinim uspjesima, dok istovremeno propuštaju vidjeti sve njezine propuste, krive odluke, a ponekad i licemjerje. Međutim, to nije nikakva novost. Jedini put kada vidimo da Rory snosi odgovornost za svoje postupke, koji nisu uvijek bili bezazleni, dobrovoljni je rad nakon krađe broda u kojem sudjeluje s Loganom Huntzbergerom, kada na scenu stupa djed koji je skupa sa svojim odvjetnikom vadi iz problema, a čak i onda Rory isprva bjesni radi tobožnje strašne nepravde koja joj je učinjena. Iz drugih situacija, poput prometne nesreće s Jessom, ili zaspivanja u dvorani gđice Patty s Deanom, Rory izlazi neokrznuto, za razliku od spomenutih suučesnika. Sasvim je normalno i očekivano, naime, da okolina bezrezervno podržava Rory i onda kada bi se od nje očekivalo da preuzme svoj dio odgovornosti, istovremeno svaljujući svu krivnju na druge. Ispada da je Rory oduzeta svaka mogućnost odlučivanja te da redovito ispada žrtva nesmotrenih muškaraca i njihova djelovanja, odnosno da gotovo nema vlastite autonomije u odlučivanju i odgovaranja za vlastite propuste.
Ljuteći se na scenaristicu radi osobe u kakvu je Rory odrasla radimo upravo istu pogrešku kao stanovnici/e Stars Hollowa, čija je Rory miljenica. Rory je sa svoje 32 godine upravo predivno blesava i sasvim ljudski razočarana. Ona je dokaz da u životu nije dovoljno biti najbolja u razredu, pročitati sve knjige i paziti na satu. Ona nam kazuje da to što je bila najbolja učenica i studentica, ne znači nužno da će biti i poželjna radnica u svijetu rada. Dok se gotovo s gnušanjem odbija povezati i identificirati s grupicom vršnjaka, pametnih i nekada perspektivnih mladih ljudi, jasno nam dokazuje da navedeni resursi u kontekstu ekonomske i političke krize jednostavno nisu dovoljni. Ona nam ovdje razara američki san – ne možeš biti sve što želiš i ne možeš dobiti svijet na dlanu “samo ako se jako trudiš”. Iako je tijekom cijele serije slutilo kako Rory čekaju samo golemi karijeri uspjesi, ona nam otvara oči pred istinom ispred koje često same i sami zažmirimo- to što si pametna, sposobna i vrijedna istovremeno ne znači da ćeš biti uspješna u svijetu rada i/ili sretna. Ona nam, u konačnici, daje primjer kako prigrliti svoje pogreške i prihvatiti sebe kao ljudsko biće. Upravo zbog te lekcije i nagovještaja mnogih veličanstvenih pogrešaka koje je u budućnosti čekaju, nadam se – iako me ta ideja pomalo rastužuje – da je 2016. godina posljednja u kojoj ćemo gledati nove epizode Gilmorica.{slika}
