Charlize Theron udebljala se više od 22 kilograma prije snimanja novog filma Tully. Za razliku od filma Monster, za koji se udebljala oko 14 kg i za koji je trebala izgledati umorno, razoreno životom, očajnoo i nevoljeno, ovaj put mora samo izgledati trudno.
Ipak, sada je predmet kvazi-feminističke pohvale, gdje je navodno sestrinstvo naziva “hrabrom”, ostavljajući neizgovorenom dobro poznatu činjenicu da je debljanje najgora stvar koja se može dogoditi ženi, a namjerno debljanje u svrhu umjetnosti više ili manje usporedivo – ludo, hrabro, tragično – s odsjecanjem vlastita uha.
Theron se slaže sa mnom – znala sam da hoće, bliska mi je duhom još od filma Monster (čistom slučajnošću i bez obzira na dobivene kilograme). “Dobivanje na težini za film”, izjavila je pred publikom, “teško je kada je svačija reakcija ‘Wow, to je stvarno hrabro!’. Majke to zapravo čine cijelo vrijeme, a njih ne nazivamo hrabrima. Njih pitamo ‘zar još nisi smršavjela?'”.
Dobro, mislim da mogu pomoći, kad se sjetim filma Bridget Jones, kada je Renée Zellweger dobila ulogu obične Britanke, koja se uvlači u stezne gaće i broji kalorije, zaboravljajući one u bijelom vinu, ali sama je Zellweger bila izgrađena poput gimnastičarke koja je ugljikohidrate vidjela tek nacrtane. Uslijedila je urnebesna feministička/kvazifeministička/antifeministička rasprava. Ljudi su do u detalje proučavali njezinu strategiju debljanja (pivo Guinness i pizza), opisujući na gotovo lascivan način svu tu hranu koju nijedna pristojna žena ne bi trebala jesti. Urednica časopisa “hrabro” ju je stavila na naslovnicu, a potom se predomislila jer nije izgledala “opušteno”. Neki su tvrdili, ako već radite film s romantičnom junakinjom prosječne građe, zašto ne dati tu ulogu ženi koja već izgleda prosječno? Ali to se smatralo napadom na glumicu, što također nije bilo feministički.
Tully je drugačija, jer kada snimate film o ženi u visokom stupnju trudnoće, zadnja stvar koju želite u filmu je stvarna trudnica. Ipak, rasprava ima isti neizgovoreni podtekst: slavljenju hrabrosti žene koja dopušta svome tijelu da se raspadne do te mjere da izgleda kao prosječno ljudsko biće, implicitno poručujemo da je ženstvenost, izvan vrlo mršave i neuobičajene forme, pa, mrvicu odvratna. To je razočaravajući diskurs, dovoljan da poželite da su sve žene u filmovima nevjerojatno mršave, pa da to uopće ne dovodimo u pitanje. Ali, pitamo li ostatak gledateljstva, čini se da ni to ne bi pomoglo.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
