31. svibnja 2012. godine hrvatski premijer Zoran Milanović obznanio je ljubljenoj naciji da smo u recesiji. Godine politikantskog zamuckivanja na tu temu i zamotavanja tuge u celofan ipak je prestalo. Ne znamo ni sami je li nam drago što su nam napokon priznali očito ili bi nam možda bilo draže da nam to nisu rekli, jer kada tisuću puta ponoviš da ti je dobro… naravno, ne postane dobro.
Mjesec odmiče, posljednje lipe se troše, političari nas pozivaju na rad- mi radimo besplatno, novopečenim visokoobrazovanim ljudima nude volontiranje- mi ga objeručke prihvaćamo, svi nas pozivaju na strpljenje, mi strpljivo preživljavamo. Ali na sreću, svakoj nevolji dođe kraj pa tako i našoj. Počelo je europsko prvenstvo u nogometu i nacija opet diše. Ulice se boje bijelo crvenim kockicama, kafići puni rezerviranih stolova, muškarci u zrelim godinama nose nogometne dresove prisjećajući se slavne 1998., Francuske i sretne male Hrvatske. Što jest, jest, dobro nam ide to trčanje s loptom. Momci trčkaraju po fino pokošenoj ledini, grlati muškarci i pokoja grlata žena stoički podnose svoj dio borbe i iz petnih žila podržavaju ponos svoga roda, hrvatske mladice mišićavih nogu koji s domoljubljem u duši svaki put ostavljaju srce na terenu.
“Srce na terenu” – već godinama si pokušavam objasniti što ta fraza točno znači i nikako mi ne polazi za rukom. Uzmimo za primjer kosce na krševitom Velebitu koji kose svoje njive. Ustajanje u cik zore, brušenje kosa, pješačenje do njive i košnja do mrklog mraka. Užina je kora kruha i nešto slanine, odmor je petominutni predah u hladu krošnje, a oprema je zastarjeli traktor kupljen uz državni poticaj od 2 % prodajne cijene. Može li se za velebitskog seljaka reći da ostavlja srce na njivi? Ma može, ali ipak, nogometaš je nogometaš. Naporna dva treninga dnevno, pokoja snimljena reklama za sportske čarape i zahtjevne pripreme kroz godinu zahtijevaju respekt cijele nacije. Prvenstvo je počelo, prva utakmica je dobivena i uvjereni smo – ovo je prvenstvo na kojem će nam se sve vratiti. Opraštamo nelegalnu privatizaciju, nepotizam, pokradena državna poduzeća, satove, slike, Kamensko, HEP…. Sve opraštamo očiju uprtih u nebo i molimo Boga za samo jedno – da naša nacija zasja ponosno na postolju! Ponovno se osjećamo pobjednicima, ponovno smo jedno, nema razlika, ne marimo čak ni za te pedere, ma i zagrlit ćemo ih u žaru euforije jer ipak – ovo su dani kada nam se sve dobro vratilo!
U međuvremenu, onaj seljak i dalje ustaje u zoru, jučerašnji uganuti zglob ne liječi doktor Nemec niti vrhunski tim medicinskog osoblja, u njegovom selu nema saune, do prije nekoliko godina nije bilo ni tople vode. Država nije imala novca za gradnju infrastrukturne mreže u nekoj velebitskoj zabiti, ali naravno da ima novaca za otpisivanje duga najboljem hrvatskom nogometnom klubu koji je jedan od najjačih hrvatskih brendova, što je osobito potvrdio one godine kada je umalo prezimio u Europi. Eh da nije bilo tih glupih sudaca koji mrze Hrvatsku… To je sigurno zato što smo najbolji.
Osim junaka ove priče, koji umjesto cijene transfera jednog od najboljih hrvatskih nogometaša od 16,5 milijuna funti dobiva otkupnu cijenu mlijeka od 2,428 kn za kilogram (što je, za razliku od mjeseca ožujka kada je cijena iznosila 2,417 kn po kilogramu, vrlo dobra cijena), postoji još nebrojeno puno takvih junaka. To su oni koji nemaju nikakvih prava osim prava da dišu, ali barem imaju prvo mjesto u središnjim vijestima dok uplakani pričaju svoje priče nadajući se ma kakvoj pomoći od države. Ali, ovo je vrijeme kada nemaju ni to. Prvo mjesto imaju hrabri(?!) hrvatski sportaši koji pronose glas svoje domovine po čitavom svijetu i razgaljuju nam srca…
Svako čuđenje takvim emocijama dominantnima ovih dana, znak je neke “crvene zavjere” ili ženskog nerazumijevanja. Kakvu bi tek osupnutost nepoštivanjem domovine izazvao neki prosvjed ili nedaj bože štrajk u ovo sveto vrijeme za našu zemlju? Nikako, nikako… Tko ne misli pjevati navijačke, neka ne pjeva ni borbene. Nije ovo vrijeme za borbu ni kritiku, ovo je vrijeme za jedinstvo i mahanje zastavama. I dok nacija maše zastavama, onaj velebitski seljak i dalje zamahuje kosom ne znajući da traje neko prvenstvo jer već nekoliko tjedana gleda samo vremensku prognozu, zaziva kišu, dobar urod i nekoliko sati sna….On zna nešto puno vrjednije, nešto što su “pravi Hrvati” zaboravili. Nije sve u kockastim dresovima. Sve je u rukama težaka, na koje, mašući zastavama i pijući galone piva, zaboravljamo.
