Neki dan su mi se na poslu slučajno u rukama našle lokalne novine iz Bjelovara, “Bjelovarac”. U tekstu pod naslovom “Prijetio ubojstvom jer je podnijela zahtjev za rastavom”, pisalo je da je ovih dana općinski sud nepravomoćno osudio 39-godišnjeg M.S. na zatvorsku kaznu od šest mjeseci. Takva kazna zamjena je za “uvjetnu kaznu na rok šutnje” od dvije godine. M.S. je početkom kolovoza 2014. godine u obiteljskoj kući prijetio supruzi nezadovoljan jer je od njega zatražila razvod. Kako je kasnije žena ispričala, rekao joj je da uživa dok može jer će joj rješenje za rastavom braka biti ujedno i zadnja stvar u životu. Da bi bio precizniji, dodao je i da ima pištolj i da će ju ubiti.
Ovakvih priča ima puno, a još je više onih o kojima nikad ne čitamo. Da bih napisala kako neke od njih završe, trebala bih tekst nastaviti s crvenom bojom slova, razmišljajući o krvavim ishodima. Pritom bih vjerojatno od tuge i bijesa plakala.
Prije nekoliko godina moj me prijatelj s kojim sam pogledala najviše filmova do sada pitao koristim li za pretraživanje filmova web stranicu Jinni.
Jinni je naime bila posebna po tome što ste mogli odabrati nekoliko kategorija za pretraživanje filmova, ali osim uobičajenih “staro”, “novo”, “triler”, “drama” svoj ste film mogli pronaći i prema kategoriji “raspoloženje”. Ispekli bismo tako kokice, odabrali raspoloženje, koliko-toliko si olakšali odabir filma i onda u njemu uživali. Jinni danas više kao takav ne postoji i postao je neki TV operater koji se plaća. Da sam jučer imala Jinni, film koji sam gledala, uklopio bi se u frustrating, disturbing, provocative, a uz sve navedno savršeno se slaže i feminist. Kokice u toj kombinaciji ne bih mogla niti zamisliti.
{slika}
Ako se pitate što povezuje bjelovarsku priču s početka i Jinni, riječ je o izraelskom igranom filmu “Gett: The Trial of Viviane Amsalem”. Gledala sam ga na kraju dana u kojem mi se pod rukama našao Bjelovarac, a ja sam prije toga razmišljala kako bi mi Jinni sad najbolje pomogao u odabiru nekog filma.
Kao i žena iz Bjelovara, Viviane Amsalem u neimenovanom je izraelskom gradu zatražila razvod od svog supruga, Elishe Amsalema. Kako u filmu doznajemo, Viviane dolazi iz religiozne i konzervativne obitelji, za Elishu je udana od svoje petnaeste godine i nakon dvadeset godina braka koji nije nastao iz ljubavi, sada ireligiozna Viviane, traži razvod.
Radnja filma u dva se puna sata koliko film traje nije maknula iz improvizirane, skučene, popločene sudnice sa školskim klupama. No, na ovom suđenju suci nisu baš pravi suci i previše je tu spominjanja Tore, Jahve i sinagoge. Naime, u Izraelu vjerski brak može razvrgnuti samo rabin.
Zamislite katoličke svećenike kako za oltarom vijećaju o dobrom braku, uzoritoj ženi, plemenitom mužu i očuvanju institucije braka. Iako sumnjam da svećenici ne bi itekako uživali, tu smo lopticu ipak prebacili na Vatikan, gdje samo malobrojnima razvod i uspije, a obični smrtnici/ce papire za razvod potpisuju u manje glamoruznim prostorijama bez mramora.
Vivianina je nesreća što gett (hebrejska riječ za razvod) Elisha ne želi dati. Za razliku od našeg M.S. iz Bjelovara, Elisha ne prijeti ubojstvom, ali situacija je i dalje strašna. Dok je Elishino lice bez ekspresija, lice Viviane grči se od muke, a njegovo “Ne dam” kroz dva sata postaje sve iritantnije, bolnije i frustrirajuće.
Rabini su evidentno naklonjeni Elishi koji je uzoran član vjerske zajednice i još k tome lijepo pjeva pa je njegov doprinos vjerskim slavljima u sinagogi posve neupitan. S druge strane Viviane ne drži do vjerskih običaja i Elishu sasvim iskreno, ne voli. Elisha nikad nije dignuo ruku na Viviane.
Koji su razlozi za razvod?
Ne voli ga više.
To nije razlog za razvod.
Dok se rabini nadmudruju s Vivianeinim odvjetnikom kod kojeg naslućujemo divljenje Vivianeinoj hrabrosti i odlučnosti kao i natruhe romantičnih osjećaja, ovi kimaju glavom, zadovoljno se smješkaju Elishi, a Vivianein slučaj iz minute u minutu postaje njezino sve bezizlaznije suđenje.
{slika}
I dok Viviane pored sebe ima odvjetnika, Elishu zastupa vlastiti brat koji je uz to i rabin u nastajanju. Kako cijeli proces nalaže, Viviane je u nekoliko navrata morala pokušati živjeti s Elishom, no svaki povratak na sud značio je njezino još odlučnije “Želim razvod!” i Elishino još prodornije “Ne dam!”. Neke filmske kritike film smatraju teškim za gledanje, pogotovo u prvoj polovici filma. Treba vam nešto vremena da se naviknete na krupne kadrove lica glavne junakinje čije ekspresije znače više od bilo koje izgovorene riječi. Cijela mizanscena dodatno guši Viviane, postaje klaustofobična i tjera ju u neki mali kut u kojem se toliko željena sloboda čini potpuno nemogućom. Vivianeino nezadovoljstvo je dugotrajno i jasno je da pravu sreću zapravo nikad nije niti osjetila. Odgojila je troje djece, bila uzorna kućanica i bila nesretna. U jednom trenutku jedna od svjedokinja u “suđenju” kaže da i svezan pas ima bolji život od nje.
Redatelj filma Shlomi Elkabetz film je režirao u suradnji sa sestrom Ronit Elkabetz koja tumači glavnu junakinju Viviane Amsalem. Oboje su bili posve iznenađeni odjekom koji je film dobio. Složili su se, film je bio svojevrsni big bang. Tema o kojoj su progovorili odjeknula je političkim i društvenim životom, a o njoj se raspravljalo i na ulicama i u svim medijima.
Jednim od najvećih postignuća smatraju činjenicom da će film biti prikazan i na jednoj rabinskoj konvenciji te da će film za neke rabine ujedno biti i prvi film koji su ikad pogledali.
Tema filma vrlo je osobna: bio bi to život njihove majke da se kojim slučajem usudila kročiti nogom na sud. “Gett” je treći dio trilogije, a premda sasvim dobro funkcionira i odvojeno, čine ga još i prva dva dijela, To Take a Wife i 7 Days. Svaki od dijelova sadrži velik broj autobiografskih elemenata. Prvi “To Take a Wife” prati život Viviane Amsalem, mlade frizerke koja se bori s kućanskim obavezama, konzervativnim suprugom i teškom svekrvom. U “7 Days” umire Vivianein brat, zbog čega se obitelj okuplja oko zajedničkog stola oko kojeg na vidjelo izlaze mnogobrojni obiteljski problemi.
{slika}
Nismo naivne da mislimo da su samo rijetke Vivane, jer puno je njih među nama. Barbara Matejčić za Libelu je prije nekoliko godina iscrpno istraživala o čemu govorimo kada govorimo o braku i o razvodu: “Zanimljivo da je razvod postao masovnija i bezbolnija pojava paralelno s pojavom ljubavi u bračnoj formuli”. “Sparivanje iz ljubavi je postalo društveno prihvaćeno jednom kada više nije predstavljalo ekonomsku prijetnju vladajućoj klasi”, piše američka teoretičarka Laura Kipnis u polemičkoj knjizi ‘Protiv ljubavi'”. “Konvencije su još uvijek jake kada se ni danas nezadovoljni bračni partneri ne mogu razvesti zbog pritiska okoline, a takva atmosfera se još dodatno potencira i Crkvom” naglašava Matejčić. Viviane Amsalem jest progresivna i neovisna žena koja pritom i ne želi financijsku zadovoljštinu, nego “samo” biti slobodna od muža kojeg ne voli.
Unatoč svim našim razlikama i specifičnim načinima života, obrazovanja i životnih odabira, ovaj film u kojem toliko puta čujete “Ženo, šuti!” i “Izvolite Elisha!” podsjeća nas iznova da su feminizam i feministička borba važni za sve žene, a naše privilegije samo prividne.
Da i dalje postoji, zašto bismo u Jinni tražilicu uopće upisali frustrating, disturbing, provocative? Možda da bi nam poslužio kao podsjetnik kako je neki tamo film upravo nečiji život.
