“Kao što sam već rekao – za razliku od tradicionalnih priča koje počinju s ‘Bilo jednom…’, zapatističke priče počinju s ‘Doći će vrijeme…'” – Subkomandant Galeano (nekada Marcos)
Ulomak iz poglavlja Levija Gahmana “Zapatizam nasuprot neoliberalnom sveučilištu: prema pedagogiji protiv besvijesti” (‘Zapatismo versus the Neoliberal University: Towards a Pedagogy against Oblivion’) iz knjige The Radicalization of Pedagogy, koju su uredili Simon Springer, Marcelo Lopez de Souza i Richard J.White)
Zapatistička priča je priča o dostojanstvu, bijesu i borbi. To je duga saga koja traje već preko 500 godina – saga o otporu pokušajima osvajanja zemlje i života starosjedilačkih seljaka. To je revolucionaran i poetičan izraz nade, revolta i oslobođenja – pokret koji podjednako obilježavaju nedaće i muke, kao i smijeh i ples.
Kronike zapatističke pobune nude dramatične priče o tome kako su se starosjedilački narodi opirali strukturalnom nasilju države, nametanju opresivnih rodnih uloga i kapitalističkoj pljački. A za ljude iz zajednica Ch‘ol, Tseltal, Tsotsil, Tojolabal, Mam i Zoque u meskičkoj državi Chiapas, koji su odlučili postati zapatisti i zapatistkinje, to je priča o ponovnom rođenju, obnovi života i učenju svakog novog dana, sa svakim novim korakom.
S tim kontekstom na umu, donosim kratak pregled zapatističkog živog stvaranja otpora koji pruža nadu onima koji se bore unutar i protiv neoliberalnog obrazovanja/sveučilišta.
Za Sts’ikel Vokol i izgon neoliberalizma
“Moć nas je pokušavala poučiti individualizmu i profitu… Nismo bili/e dobri/e učenici/e.”
Compañera Ana Maria (promotorica zapatističkog obrazovanja)
Prije nego što uronimo duboko u temu, moram nešto priznati. Niti najmanje nisam vjerovao da je akademski status quo moguće reformirati. Audre Lorde nam kaže kako “nije moguće demontirati kuću gospodara njegovim oruđima”, a Emma Goldman primjećuje kako je “neznanje najnasilniji element društva”. Naposljetku, većina sveučilišta zasnovana su na ignorantskoj logici rasističkih gospodara i patrijarhata. To znači, da je akademija pogrešno startala, a tako je ostalo i do danas.
Stoga, kada se radi o postojanju bilo kakvog institucionalnog entiteta koji je proizašao iz kolonizatorskog mentalnog sklopa, poput neoliberalnog sveučilišta, složio bih se s Frantzom Fanonom koji tvrdi kako “moramo otresti sa sebe teški crni mrak u koji smo uronjeni/e, i moramo ga ostaviti iza sebe”.
Ukratko, moramo se riješiti neoliberalizma, “crnog mraka” današnjeg svijeta, a obrazovne institucije u kojima se taj mrak poučava moramo srušiti do temelja. I unatoč činjenici što takav komentar možda djeluje cinično i očajnički, on je ustvari duboko ukorijenjen u nadu i žudnju – za otporom.
Kada govorimo o “otporu”, trebali bismo biti oprezni, jer je to doista vrlo sporan termin. Otpor može značiti mnoštvo različitih stvari različitim ljudima. U ovom radu, polazim (prema svom osjećaju) od vjerojatno najplodnijeg i najrazvijenijeg izvora otpora koji postoji – zapatističke pobune.
Analiza koja slijedi proizlazi iz koncepta naroda Tsotsil (Maya) sts’ikel vokol što znači “podnošenje patnje”. Kada otpor definiramo tako – to nam nudi obilje mogućnosti. Mogućnosti da otpor može značiti empatiju i emocionalni rad, kao i suosjećanje i međusobno pomaganje, bez obzira na vrijeme i mjesto… pa čak i obrazovnu instituciju.
“Polagana smrt”
“U temelju neoliberalizma leži kontradikcija: kako bi se održao, mora proždirati samoga sebe, a to znači, uništiti samog sebe.”
Don Durito de la Lacandona – Buba, Lutajući Vitez (Beetle, Knight Errant)
Neoliberalizam je sila s kojom se moramo suočiti. Globalno, to je sve veća i teža ovisnost, gomilanje duga i uništenje okoliša na najvećoj razini i diljem svijeta putem proliferacije (ubrzane reprodukcije) slobodnotrgovinskih politika, koje su veliki udarac na prava i zaštitu radnika i radnica, ali i na okoliš i društva kao takva.
Na osobnoj razini, uvjerava ljude kako su individualizam, natjecanje i samokomodifikacija prirodni uvjeti života. Posljedično, civilno društvo je prisiljeno prihvatiti, putem manipulativne kapitalističke retorike, da je svijet samo tržište u kojemu se sve i svakoga može kupiti i prodati. Stoga se bijeda drugih smatra tek kolateralnom štetom svijeta koji je inherentno turoban i rascjepkan. Zastrašujuće je što visoko obrazovanje nije imuno na takve zlonamjerene tendencije.
Tekst opisuje učinke koje neoliberalizam ima na visoko obrazovanje. Opisujem i patološku opsjednutost stvaranjem prihoda koju, umjesto ohrabrivanja kritičke misli, samorefleksije i praxisa, promiče sveučilišna administracija (a ponekad i nastavno osoblje fakulteta). Tu su i psihološke štete za ljude kao posljedica disciplinskih mehanizama neoliberalnog sveučilišta, poput znanstvene hijerarhije, faktora utjecaja, mjerenja citatnosti, revizije postignuća, citiranosti u znanstvenim publikacijama, pritiska za dobivanjem prestižnih grantova, kulture nagrađivanja, korisnih natuknica u CV-u, i tako dalje.
Kada slušate kolege/ice ili prijatelje/ice koji rade u akademskim institucijama, vrlo brzo ćete čuti priče o anksioznosti, depresiji i paranoji, kao i o osjećaju očaja, nepripadanja i beznađa. Život na neoliberalnom sveučilištu pretvorio se u poslovičnu “polaganu smrt” – samo pitajte moju majku koja radi na takvom sveučilištu.
{slika}
Jedan od najalarmantnijih, a zanemarenih “produkata” neoliberalnog visokog obrazovanja je način na koji se tretira studente/ice. “Učenje” se sada sastoji od memoriziranja (učenja napamet), standardiziranih testova, teških testova, učionica koje sliče tvorničkim halama, hijerarhijskog natjecanja među kolegama i kolegicama, akumuliranja dugova kako bi si priuštili podizanje cijena poduke i patronizirajućih prijekora “to je ono što si upisao/la”.
Studenti/ce moraju navigirati u tom neoliberalnom oklopu, a istovremeno su pod pritiskom da entuzijastično igraju grotesknu buržujsku ulogu “poduzetnika” ili “globalnih građana/ki”. Paulo Freire je rekao kako su to dani najveće dehumanizacije.
Bez ikakve sumnje, neoliberalizam je izveo sveobuhvatan napad na mentalno zdravlje fakulteta i studenata/ica, da ne spominjemo dobrobit teško izrabljenih, uglavnom sindikalno neudruženih, pod ugovorima na određeno, radnika i radnica u sektoru prehrane, spremanja i tehničkog održavanja brojnih sveučilišta. Ovi gotovo nemogući uvjeti za mnoge su često jedini izbori zarade i preživljavanja. A situacija u kojoj ljudi kompulzivno discipliniraju i kažnjavaju sami sebe, pa onda i druge, u hiper-kompetitivnom, samopromotorskom funkcioniranju kapitalizma – kao što je to živo rekao jedan zapatistički edukator – jest olvido: besvijest.
Dekolonizacija, autonomija i Duh pobune
“Bitka za humanost i protiv neoliberalizma bila je i jest naša, ali i brojnih drugih prije nas. Protiv smrti – zahtijevamo život.” Subkomandant Galeano (nekada Marcos)
Trebalo bi naglasiti kako je sadašnji projekt zapatističke autonomije izravan rezultat samoodređenja starosjedilačkog stanovništva i njihove odluke da se upuste u izrazito discipliniranu organizaciju protiv neokolonijalne elite. Još je važnije naglasiti kako su se zapatisti/kinje žrtvovali/e da bi svijet postao bolje i sigurnije mjesto.
Prikladno, jedna od najrasprostranjenijih fraza koju možemo naći diljem pobunjeničkih teritorija Chiapasa glasi: Para Todos Todo, Para Nosotros Nada (“Svakome sve, nama ništa”). Suočen s globalnim kapitalizmom, ovakav stav je i dubok i skroman. Eksplicitno ističe suradnju i nesebičnost; to su vrline koje su zapatisti/kinje ugradili u svoj autonomni obrazovni sustav.
Kao pobunjeni starosjedioci, zapatisti/kinje pronicljivo govore o državnim školama i sveučilištima kao o “torovima za domestifikaciju mišljenja”, kako bi naglasili da legitimne institucije koje podržava vlast postoje kako bi prisilili studente/ice i nastavnike/ce da postanu poslušni građani-potrošači. Odgovor zapatista na mogućnost da svoju djecu moraju poslati u takva neprijateljska okruženja bila je otvorena i oružana pobuna.
Tako je 1. siječnja 1994., Zapatistička vojska nacionalnog oslobođenja (Zapatista Army of National Liberation – EZLN) obnovila duh revolucionarne krilatice Emiliana Zapate Tierra y Libertad (“Zemlja i sloboda”), povikali su ¡Ya Basta! (Dosta!) i “probudili povijest” vrativši zemlju koja im je bila oteta.
S obzirom na njihovu dalekovidnost i akcije, ne možemo ne sjetiti se anarho-komunističkog geografa Petera Kropotkina, koji 1880. izjavio: “Postoje razdoblja u životu ljudskog društva kada revolucija postane imperativ i nužnost, kada se proglasi neizbježnom”.
Uspješno se oslobodivši od neprijateljskih ukaza meksičke vlasti (el mal gobierno, “loše vlasti”), zapatisti/kinje sada prakticiraju obrazovanje pod vlastitim uvjetima. Nisu predmet parohijskog nadzora menadžerističke birokracije poput mnogih od nas na neoliberalnim sveučilištima. Naprotiv, zapatistička filozofija učenja dolazi “odozdo” i usidrena je zemlju i starosjedilačke običaje. Njihov pristup možda najbolje opisuje dvočlani aksiom Preguntando Caminamos (“Pitajući, hodamo“) – koji opisuje kako zapatističke zajednice stvaraju svoje “silabuse” putem okupljanja naroda, participativne demokracije i zajedničkog donošenja odluka.
Ovakvi horizontalni procesi, koji su unaprijeđeni fokusiranjem na povijesti, ekologiju i potrebe, zasnovani su na podršci. Zapatističke “učionice” uključuju terenske lekcije o agrošumarstvu, prirodnoj/biljnoj medicini, suverenitetu hrane i regionalnih urođeničkih jezika. S obzirom na geopolitički kontekst svog pokreta, zapatističke metode učenja predstavljaju čin dekolonizacije.
Stoga se moram zapitati, bi li neoliberalna akademija mogla naučiti nekoliko stvari od zapatističkog pokreta tako da prihvati starosjedilačke poglede na svijet i obrazovanje zasnovano na “mjestu” kao ključne elemente svojih studijskih programa. A s obzirom na dubinu i širinu zapatističkog “kurikula”, cilj njihove “nestašne” pedagogije može se sumirati kao pokušaj usvajanja jedne stvari, a to je moć rasuđivanja koju njeguju kroz zapatizam.
Zapatizam kao geografija oslobođenja
{slika}
“Oslobođenje neće poput nekog čuda pasti s neba; moramo ga sami izgraditi. Zato ne čekajmo, krenimo…” (Zapatisitički pamflet o političkom obrazovanju)
Ljubazan i duhovit promotor zapatističkog obrazovanja objasnio mi je ideju zapatizma jednog svježeg i maglovitog jutra na magličastim brdima Chiapasa. Opisujući zapatizam rekao je: “Zapatizam nije ni model ni doktrina. Također, nije ni ideologija ili program, već je intuicija koju osjećamo u grudima koja odražava dostojanstvo drugih, koja uzajamno širi naša srca”.
Osim toga, lojalni/e čitatelji/ce ROAR-a i Leonidasa Oikonomakisa prepoznat će ovih sedam osnovnih principa:
- Obedecer y no Mandar (Slušati, ne zapovijedati)
- Proponer y no Imponer (Predlagati, ne nametati)
- Representar y no Suplantar (Predstavljati, ne zamjenjivati)
- Convencer y no Vencer (Uvjeriti, ne osvojiti)
- Construir y no Destruir (Stvarati, ne uništavati)
- Servir y no Servirse (Služiti, ne iskorištavati)
- Bajar y no Subir (Ići prema dolje, ne prema gore; raditi odozdo, ne tražiti uspon)
Ovakva su uvjerenja vodič kroz svakodnevne napore zapatista/kinja u izgradnji onoga što nazivaju Un Mundo Donde Quepan Muchos Mundos (“Svijet u koji će se uklopiti mnogi svjetovi”). Stoga, zapatizam možemo smatrati kolektivnim izrazom radikalne imaginacije, manifestacijom dijeljene kreativne vizije i materijaliziranom geografijom oslobođenja.
Kada govorimo o pedagogiji, bitne su mogućnosti utvrđivanja kvalitetnih metoda poučavanja i učenja koje u prvi plan stavljaju prepoznavanje (ali i praksu) uzajamnosti, međuzavisnosti, introspekcije i dostojanstva.
Takvi nehijerarhijski/antineoliberalni aspekti zapatističkog poučavanja očituju se kroz grassroots fokus. Lokalno znanje je potpuno u središtu zajednica tako da mnogi/e promotores de educación (promotori/ce obrazovanja) često potječu i ostaju u istim autonomnim “općinama” u kojima su studirali. Ne postoje privremeni ugovori, a učitelji/ce ne dobiju otkaz nakon nekoliko mjeseci rada.
U duhu jednakosti, zapatisti/kinje nemaju hijerarhijske podjele niti vertikalnog rangiranja među svojim “fakultetskim osobljem”. Svi su, jednostavno i skromno, promotori/ce obrazovanja. Ovo odbijanje profesionalnih titula i institucionalnih kvalifikacija naglašava kako su zapatisti/kinje sposobni odbaciti očitovanja ego/hijerarhijskog autoriteta i ukinuti kompetitivni individualizam koji prečesto korumpira neoliberalna sveučilišta. U osnovi, oni remete rigidne granice između “onih koji znaju” i “onih koji ne znaju” – jer u aroganciji nema ničeg revolucionarnog.
Još radikalnije, zapatistički pokret ugradio je rodnu pravdu (poput Ženskog revolucionarnog zakona), prehrambeni suverenitet, antisistemsku zdravstvenu skrb te queer diskurs (koriste inkluzivne termine otroas/otr@s, compañeroas/compañer@s, i slično, kao i “otherly” (drugačiji/a, druga/i) kao kompliment pun poštovanja) u svakodnevnom učenju.
Također, ne dijele završne svjedodžbe kako bi obilježili kraj procesa učenja, niti koriste gradaciju ocjena kako bi uspoređivali ili kaznili učenike/ce. Na ove načine podcrtavaju kako obrazovanje nije natjecanje niti nešto što treba biti “završeno”. Ovakve transgresivne strategije pomažu im u otklanjanju srama iz procesa učenja što smatraju neophodnim zato što je neoliberalno obrazovanje postalo toksično, štetno i opako.
Da zaključim, akademski status quo je štetan – i treba ga napustiti. Neoliberalizam je “oteo” obrazovanje i drži ga kao taoca. Traži otkupninu u obliku pokornosti, konformiteta i neplaćenog rada, dok istovremeno kažnjava znatiželju, kreativnost i imaginaciju učenika/ca, profesora/ica i radnika/ca. Neoliberalno sveučilište je kao takvo sterilno, turobno, neodgovorno i konformističko te guši i otuđuje.
Kolektivni otpor je nužan, jer trebamo novi plamen nade u takvoj “crnoj tami” – a zapatizam njeguje nadu. Ne nadu u apstraktnom smislu, već onu vrstu nade koja dolazi iz suosjećanja i empatije, koju je othranio zajednički bijes i koju duboko osjećamo.
Zapatizam je donio vrstu nade koja ublažuje bol, koja tješi, grije i povećava srca i priziva povijest. Vrstu nade od koje se grudi nadimaju, čeljusti se stežu, a ruke sklapaju kada su drugi poniženi ili povrijeđeni – bez obzira radi li se o pojedincu/ki, instituciji, sustavu ili strukturi.
Zapatizam zahtijeva dostojanstvo i predlaže da nadiđemo i ukinemo patnje kojima smo izloženi/e na neoliberalnim sveučilištima, jer istina je izrečena – neoliberalizam nije zlokobni, panoptički gospodar – neoliberalizam je naprosto stvarnost. A stvarnosti se mogu mijenjati – pitajte zapatiste/kinje.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
