Kada žena doživi neki oblik seksizma, veoma često se dogodi da je se smatra odgovornom riječima “Da, ali…”. Vrijeme je da raskrinkamo koji su to “ali” i prebacimo odgovornost na naše seksističko društvo.
Kada si žena koja puno govori o seksizmu, počinješ primijećivati da svaki deseti komentar započinje s iste dvije riječi: “Da, ali…”.
Bez obzira jesi li upravo prezentirala ekonomski nedostatak ili strukturalnu represiju, opisala diskriminaciju na poslu ili govorila o uznemiravanju u školi, uvijek će postojati netko tko će iznijeti argument da su žene krive za nastali problem.
Taj fenomen “Da, ali…” javlja se toliko često da počinjete primijećivati kako se isti argumenti iznova izvlače na vidjelo. Zapravo su toliko česti da se počinjete pitati bi li bilo dobro imati odgovore na sve njih na jednom mjestu.
“Da, ali djevojke ne zanima toliko znanost.”
Uzmi dijete i stavi ga u svijet koji galami iz svakog kuta da treba pokazati interes u samo određenim područjima, a nikako ne u drugim. Tada ga, kada navrši otprilike 15 godina, upitaj koje predmete želi učiti, i uzbuđeno vrišti da je društvo ipak bilo u pravu – djevojke jednostavno ne zanima toliko matematika i znanost!
“Da, ali kada djevojka nosi kratku suknju, ona to želi.”
Prvi nedostatak ovog argumenta je da podrazumijeva paralelnu pretpostavku da je svaki muškarac životinja s takvim nekontroliranim potrebama da će napasti svaku ženu koja nosi određeni komad odjeće. Drugi je nedostatak činjenične potpore. Većina silovatelja otprije poznaje svoje žrtve, te time potkopavaju teoriju o slučajnom događaju isprovociranom od strane jednog komada odjeće. Udruga koja pruža potporu žrtvama Rape Crisis kaže: “Ljudi, a posebice djevojke i žene svih dobnih skupina, društvenih klasa, kultura, sposobnosti, seksualne orijentacije, rase i vjere, budu silovane. Pretpostavka o “privlačnosti” žrtve nema gotovo nikakve veze sa seksualnim nasiljem. Silovanje je način zlostavljanja, a ne seksualni čin.” A treći nedostatak? Žene bi trebale imati pravo odijevati se kako žele bez straha od napada. I to je postavljanje minimalne granice.
“Da, ali žene odlaze roditi djecu – zašto bi kompanije trebale to platiti?”
Nevjerojatno je da o tome trebam pisati i 2014. godine, ali neki ljudi još uvijek gledaju na trudnoću kao na sebičan kratki izlet na račun poslodavca. Posebice mala poduzeća ne bi trebala trpjeti troškove financiranja kada žena namjerno odjuri razmnožavati se i ostavi ih na cjedilu. Vidljivi propust argumenta je da – bez obzira na popularna vjerovanja – muškarci su također negdje uključeni u taj proces. Žene se radosno ne oplođuju kako bi otišle na devetomjesečni “godišnji” – one nastavljaju ljudsku vrstu. Zbog toga, nije nerazumno zahtijevati od društva, uključujući poduzeća i druga radna mjesta, da dijele financijski trošak.
“Da, ali žene su te koje kupuju i pišu ženske časopise koje ti kritiziraš.”
Ovo je klasična situacija kokoši i pileta. Odgajamo djevojčice u svijetu toliko fokusiranom na vanjski izgled da će već u petoj godini početi zabrinutost oko tjelesnog izgleda, a do sedme godine jedna trećina će već pokušati smanjiiti kilažu. Odgajamo ih u društvu koje ih bombardira slikama tankih, plavih, dugonogih, glatkokožnih, preplanulih, velikogrudnih žena i sugerira na svakom koraku da je vrijednost žene u njezinom izgledu. A onda ih ismijavamo kada kupuju časopise koji im govore kako da smanje težinu, izglade kožu i usavrše svoj izgled. Kada bismo promijenili kulturu – način na koji se odnosimo prema ženama i očekivanja s kojima odrastaju – uvidjeli bismo da će se promijeniti i medijska opskrba i potražnja.
“Da, ali žene donose drugačije životne odluke.”
Najčešće se koristi kada govorimo o rodnoj neravnoteži na vrhu korporacijske ljestvice, a problem tog argumenta je da tu i završava. Bit ne bi trebala biti u tome da su žene izabrale obitelj umjesto karijere već u tome da još uvijek živimo u društvu koje ih i dalje prisiljava, u puno slučajeva, da uopće moraju birati – dok muškarci mogu imati i visokopozicionirani posao i djecu bez da žrtvuju jedan dio. Da, žene će možda odabrati djecu, ali nisu odabrale društvo u kojem je dostupno malo opcija (zajednički porodiljni dopust, fleksibilno radno vrijeme, briga za djecu) koje bi omogućile da se bave jednim i drugim.
“Da, ali žene također objektiviziraju muškarce.”
Dvije nepravde ne čine pravdu. I postoji razlog zašto ljudi najčešće citiraju reklamu za Diet Coke… jer je broj upadljivih primjera objektivizacije muškaraca puno manji te je i odabir manji. Da, muškarci su također objektivizirani, ali ne u tolikoj mjeri, toliko često, i potpunim zanemarivanjem njihovih drugih atributa – kao što se to događa ženama. Tako da nema dugoročni negativni utjecaj kako će te društvo gledati i odnositi se prema tebi.
“Da, ali žene su same sebi najgori neprijatelj.”
Ovaj argument smatra da, budući da su neke žene zlobne prema drugim ženama, ne bismo trebale imati drskosti hvatati se ukoštac s društvenom represijom dok nismo razriješile svoje osobne probleme. Ali tražiti da svi budem jednaki u pravima bez obzira na spol je drugi par rukava od pretpostavke da bismo svi trebali biti dobri jedni prema drugima. To je klasičan način kako odvrnuti pozornost od ukorijenjene nejednakosti i prebaciti je prema ženama, te se nadopunjava klasičnim stereotipom o pakosnim i bezobzirnim ženama.
“Da, ali žene su loši uzori.”
Bla, bla, bla, Rihanna, bla, bla, bla, Miley Cyrus… Nije slučajnost da toliko veliki broj pjevačica izvodi veoma sugestivne rutine ili ne nosi puno odjeće. To su žene koje djeluju u svijetu koji dozvoljava pjevačima/cama da pjevaju u potpunosti odjeveni/e te im istodobno govori da čim više mesa pokažu to će više pjesama prodati. To je još jedan primjer usmjerenosti na posljedice, a ne na problem.
“Da, ali žene jednostavno nisu dobri šefovi.”
Ovaj argument me uvijek uspije nasmijati. Uvijek se bazira na osobnom iskustvu iznositelja/ice argumenta prema svjedočanstvu troje ili četvero kolegica s posla, čiji se osobni nedostatak projicira kao nesposobnost ostatka od 3,5 milijardi žena na planeti. Svi smo mi imali loše šefove/ice
, ali nitko od nas neće za neorganiziranog muškarca smatrati da će svaki drugi muškarac imati loše upravljačke sposobnosti. Zašto to onda vjerujemo za žene?
“Da, ali zašto nije otišla?”
Vjerojatno najpogubniji od svih argumenata najčešće se odnosi na žene žrtve nasilja u obitelji. To je varijacija na temu, koja uključuje bisere poput, “Zašto uvijek pada na zločeste dečke?”, “Zašto ga je isprovocirala?” i “Zašto to nije predvidjela?”. To pokazuje ogromno neshvaćanje psiholoških komponenti nasilja u obitelji i kontrole koju zlostavljač može upotrijebiti, ali najviše, pokazuje koliko smo tvrdoglavi u fokusiranju na žrtvu umjesto na počinitelja. Najbolji odgovor je i najjednostavniji: “Da, ali zašto je on to učinio?”
Prevela i prilagodila Marija Sabolić
